lažeš!

U ovom me možete držati za riječ: Svi mi imamo tajanstvenu prošlost koje nismo svjesni. 

Pokušat ću vam dočarati u čemu je stvar, jer.. na meni se bolje vidi.. 

Složili smo se, već ranije, da ono što ne vidimo - ne postoji. Idem namjerno samo na "dominantno osjetilo", iako će vam ljudi koji su mrvicu senzibilniji, spominjati nešto o 5! osjetila.. Uglavnom, najpoznatiji je primjer drveta u nekoj nepoznatoj zabiti: ako se slomi grana a nitko tome ne može posvjedočiti (jer nije vidio ni čuo), da li se ta grana uopće slomila, da li je postojala i je li sad nestala. Nitko ne postavlja pitanje o postojanju drveta ili zabiti, sami su po sebi razumljivi, ergo, postojeći. Djeluje vam kao naklapanje (to mi je zapravo i namjera), ali postoji ozbiljna i učena teorija i ozbiljno uzeto učenje o toj teoriji. 

Ja ne vidim. Veći dio svijeta (mislim ovdje na društveni život, i na ljude koji ga izmišljaju, ništa nadrealno), ne mogu percipirati, ergo doživjeti, kako bi on to htio. Veći dio vremena, zabavljena samo oko pukog preživljavanja. 

Zašto i kako, pitajte to druge. 

Ja ne vidim. Ljude. Stoga znam da im ne mogu vjerovati. 

Ne znam vide li oni mene. Obično mi to ne daju do znanja. Ne znam na koji način me vide. Jer same sebe nisam svjesna. Ne shvatite ovo kao slomljenu granu. Svjesna sam ja svojeg postojanja. Znam svoje mjesto u svijetu. Inače ne bih bila živa. U njemu. Ono čega nisam svjesna su načini na koji drugi ljudi interpretiraju moj fizički izgled. 

Postoji danas čitava nauka o bodi lengvidžu. A moje se tijelo ne ponaša u skladu s tom naukom. 

Pošto ne vidim, o bodi lengvidžu mogu znati samo teoretski, ali u stvarnosti, u praksi, nemam pojma kako bi trebalo izgledati lice koje se iskreno smiješi, za razliku od onog neiskrenog. Osim što naslućujem da se može to fingirati, kad već postoje udžbenici na tu temu. 

Također znam da mi se ne treba truditi oko fizikalija. Empirijski znam. Dočim obični! ljudi! papagajski! ponavljaju onu latinsku da izgled vara te da odijelo ne čini čovjeka čovjekom :D. 

Budući da sam zabavljena preživljavanjem, uglavnom osluškujem (ne slušam, ali o tome će kolega s drugog bloga), što znači - šššššutimmmmm.. 

Ta, naizgled, odsutnost daje prostora izgubljenima u prostoru da na moj lik nakaleme svoje riječi, misli i djela. Pošto nisam svjesna sebe, često puta nemam pojma da sam u centru priče, radnje, nečega što postoji osim čistog zraka koji dijelimo. Kad postanem svjesna, obično uslijedi: 

- Ajd' šta se sad praviš naivna... pa sad si mi rekla.. a sinoć si mogla.. a jučer si znala, svi su te vidjeli... 

Kad kažem da se radi o nečemu što mi je fizički neizvedivo, zna uslijediti: 

- Ajd' ne glumi sad sveticu.. 

Kad kažem da mi je fizički neizvedivo ne zato što sam sveta nego zato što sam slijepa, kažu: 

- Eno na, opet ova isto.. 

- Glumi, pretvara se.. 

Laže! 

I tako je rođen model antiheroja. 

Razumijete? Nema veze jeste li bili, vidli, učinli, štagod... Bitni su uvijek očevidci. 

Nekako me razveselila vijest koju sam nedavno pročitala, da sudovi više ne uzimaju za ozbiljnije svjedoke nego materijalne dokaze, ali ne znam je li to bila nečija šala, fikcija ili prošlost koja se nije dogodila. kako bilo da bilo, i materijalni se dokazi mogu namještati, a u stvarnom svijetu ništa nije tako moćno kao rekla-kazala-100put ponovila-stoga i dokazala. upornost. ništa od gluposti nije upornije ni beskonačnije, ništa začudnije i nevjerojatnije. mudar ne može toliko dokazivati koliko glup može pobijati. 

Zato se i kaže: 

- Vidi kako mudro muči.

katarakta

Malo mi smetaju sve agresivnije reklame za očne klinike koje pozivaju da se riješimo naočala na 12 ili 24 rate po najmodernijim ... štajaznam.  

Nabrajaju se imena s titulama, najpoznatijih i najpriznatijih za koje nikad nisam čula, a onda docentica, doktorica - jer žene to rade uvjerljivije i umiljatije, a i modernije je i urbanije da to radi žena - objašnjava nerazumljivim jezikom kako se to radilo prije, a kako se to radi sada, te što to oni imaju što nitko drugi nema. 

Budući da su zelena i siva mrena, jedine od očnih bolesti, koje stvarno očima mogu vidjeti i drugi ljudi, doslovno vam oko zastre veo, nekako se čini logičnim da se taj veo na neki način fizički i sklanja. 

U vrijeme moje bake, zarezivao se maleni ožiljak, nakon čega bi se mrena povukla sama. Ruka je kirurga morala biti sigurna i mirna. Da rez ne bio ušao preduboko i da se tako ne bi povrijedilo zdravo mjesto i stvar pogoršala za zauvijek. 

U današnje vrijeme sve to radi stroj, i zato je, navodno, mogućnost pogreške svedena na minimum. 

Treba li vam znanje i diploma očnoga kirurga da biste upravljali strojem koji se može programirati baš po vašoj mjeri? Po mjeri pacijenta? Ili ovog koji zna programske jezike? 

Kad bih znala sve ljudske i anđeoske jezike, našla bih način da me netko čuje i, moguće, shvati da nismo svi isti. Kako ni linija na prstima, šarenica u očima, ili ušnih školjki, zagriza zubima, nema istih u dva različita čovjeka, tako bi trebalo shvatiti da nitko od nas ni u čemu nije isti. 

Nečije su ruke za ručke, neke su za tipke. Nečije su uši za naušnice, nečije su za slušalice, neke čuju muziku gdje se netko drugi žali na buku. Neki zubi trgaju i grizu, neki se bijele poput bisera i idu u paru k'o koze iz Pjesme nad pjesmama. 

Pretpostavimo da nečije oči vide ovaj svijet, nečije druge neki drugi, za koji bi ovi prvi rekli da je paralelan, stoga nepostojeći. Oh, da, takvima bi zacijelo trebalo nečim materijalnim zastrijeti vidike!

Jedina je razlika u tome, što ja vama nemam potrebu stalno stavljati pod nos da ste vi jadnik koja ništa osim njega, svog vlastitog nosa, ne može vidjeti ni znati.

normalizacija nenormalnog

 Jucer je opet jedan sretni otac namlatio svoje malo dijete. Istukao je i zenu, ali to nije toliko bitno. U ovom je slucaju zanimljivo to sto je beba stara samo 20 dana. 

Na vijestima su rekli da je bio pijan dok je nanosio tjelesne ozljede metalnom sipkom, a lijecnik koji ih je primio na hitni odjel je izjavio da ozljede nisu opasne po zivot. 

Nadobudna je novinarka pitala je li to uobicajen slucaj. Doktor je rekao da nazalost! Novinarka je pitala hoce li dijete trpjeti kakve posljedice. Doktor je rekao da ce pratiti stanje. 

Eto, tako su postali oni koji prate i oni koji su praceni. Detektivi i potencijalni problemi. Zandari i lopovi. 

To je tocno ista stvar koja se dogodila i koja se jos uvijek dogadja meni i mojoj obitelji. Sa izuzetkom obiteljskog nasilja: 

Bolnica je zaprimila slijepo novorodjence, nakon lose napravljene operacije okrivili su mamu, a onda su nas stavili na pracenje. 

Da smo kojim slucajem bili koja socijalno ugrozena kategorija, "brinuli" bi se o nama "strucnjaci" iz soc resora, posto nismo, gurnuti smo u kategoriju nedodirljivih, i nerijetko sam osjecala zavist(!) okoline. 

Ljudi su me pratili, i jos uvijek to rade, kao da sam tv- zvijezda. Susjedi imaju uperen teleskop prema mom balkonu. 

Buduci da vodim, po kriterijima svijeta, vrlo skroman zivot, govore o meni kao o cudakinji ili o ludakinji. Kad napravim ili kazem nesto sto ne razumiju, a to je cesto, zgrazaju se ili prestrase. 

I tako nastaju vjestice i vjestci. Ljudi to prave od onih koji samo pokusavaju zivjeti svoj zivot. 

Sto se moze dalje dogoditi sa bebom o kojoj sam zapocela post, i njezinom majkom? 

Za tatu postoji spranca: 

pomirljivi ton govora i dobrog doktora i novinarke, govore vise od njihovih rijeci. 

- Nazalost - rekli su oboje - to je uobicajeo. Nista neobicno. Nije rijetkost. To je nasa realnost. 

To je skroz normalno. 

A zrtve? 

Pa vidite, ljudi su razliciti. Svatko to prihvati na drugaciji nacin. Ne zna se. Vidjecemo. Stavit cemo pod nadzor. Pratit cemo. Kao drustvo smo svi odgovorni. 

Neka igra pocne! 

.

Molim vas, molim. vas, molim PUSTITE NAS NA MIRU! 

duga

Sigurno postoji slikarski naziv ove kameno zute koja oboji nebo dok sunce zalazi da odvoji tirkiznu od duboko modre u kojoj je Sve. 

I sigurno da bi zene vristale bacajuci grudnjake i kape, kad bi im netko rekao da je ovo sto upravo pisem izvoran tekst popularne rok balade, ili redateljska verzija romanticnog epskog filma. 

K'o sto bi bez rezerve rekle da je luda ona koja bi to naglas rekla. Luda i nepismena. 

Sjecam se da mi je mama, jednom, samo jednom, dok sam bila dijete, ushicena pokazivala nebesku dugu. I sjecam se da sam je tad i vidjela. 

- To ti je dokaz - rekla je - da je nebo okruglo.

Zbog cega bi se inace pokazivala u obliku luka? 

Ovo sto mi vidimo, samo je maleni dio onoga sto stvarnost zaista je:

Zemlja sa koje gledamo i nebo u koje gledamo ocima kakve vec imamo... 

Djevojcica iz skolske lektire je htjela postati djecak, jer djecaci imaju pravo pristupa na mjesta na koja se inace ne smije. 

Djevojka iz price koju su izbacili iz skoske lektire je samo zeljela imati vlast nad svojim zivotom. 

Vidite li razliku? 

kiklop?

 

 

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Head_of_a_Cyclops_Colosseum.jpg

milost božja

Mt. 6:22 

 https://en.wikipedia.org/wiki/Matthew_6:22

save soil our very body

 https://www.consciousplanet.org/?utm_campaign=cp2022&utm_medium=sgapp&utm_source=inapp

Charles Baudelaire: Slijepci

 Promatraj ih, dušo, grozom su oviti! 

Na pomalo smiješne nalik manekene; 

Kao mjesečari, čudni, jezoviti; 

U beskrajnu tminu zjene utopljene. 

Te oči, gdje iskra božanska utrnu, 

Ko u dalj da zure, stoje uzdignute 

K nebu; nikad k zemlji ne vidiš da svrnu 

Otežalu glavu dok prelaze pute. 

I prolaze tako kroz mrak taj bez nade, 

Što je brat tišine vječne. O moj grade! 

Dok oko nas brujiš, i dok smijeh tvoj zvoni, 

I mahnita žeđ ti za užitkom hlepi, 

Gle! i ja se vučem, al tuplji no oni 

Pitam: Što li traže na Nebu svi slijepi? 

preveo Ante Jurević