lažeš!

U ovom me možete držati za riječ: Svi mi imamo tajanstvenu prošlost koje nismo svjesni. 

Pokušat ću vam dočarati u čemu je stvar, jer.. na meni se bolje vidi.. 

Složili smo se, već ranije, da ono što ne vidimo - ne postoji. Idem namjerno samo na "dominantno osjetilo", iako će vam ljudi koji su mrvicu senzibilniji, spominjati nešto o 5! osjetila.. Uglavnom, najpoznatiji je primjer drveta u nekoj nepoznatoj zabiti: ako se slomi grana a nitko tome ne može posvjedočiti (jer nije vidio ni čuo), da li se ta grana uopće slomila, da li je postojala i je li sad nestala. Nitko ne postavlja pitanje o postojanju drveta ili zabiti, sami su po sebi razumljivi, ergo, postojeći. Djeluje vam kao naklapanje (to mi je zapravo i namjera), ali postoji ozbiljna i učena teorija i ozbiljno uzeto učenje o toj teoriji. 

Ja ne vidim. Veći dio svijeta (mislim ovdje na društveni život, i na ljude koji ga izmišljaju, ništa nadrealno), ne mogu percipirati, ergo doživjeti, kako bi on to htio. Veći dio vremena, zabavljena samo oko pukog preživljavanja. 

Zašto i kako, pitajte to druge. 

Ja ne vidim. Ljude. Stoga znam da im ne mogu vjerovati. 

Ne znam vide li oni mene. Obično mi to ne daju do znanja. Ne znam na koji način me vide. Jer same sebe nisam svjesna. Ne shvatite ovo kao slomljenu granu. Svjesna sam ja svojeg postojanja. Znam svoje mjesto u svijetu. Inače ne bih bila živa. U njemu. Ono čega nisam svjesna su načini na koji drugi ljudi interpretiraju moj fizički izgled. 

Postoji danas čitava nauka o bodi lengvidžu. A moje se tijelo ne ponaša u skladu s tom naukom. 

Pošto ne vidim, o bodi lengvidžu mogu znati samo teoretski, ali u stvarnosti, u praksi, nemam pojma kako bi trebalo izgledati lice koje se iskreno smiješi, za razliku od onog neiskrenog. Osim što naslućujem da se može to fingirati, kad već postoje udžbenici na tu temu. 

Također znam da mi se ne treba truditi oko fizikalija. Empirijski znam. Dočim obični! ljudi! papagajski! ponavljaju onu latinsku da izgled vara te da odijelo ne čini čovjeka čovjekom :D. 

Budući da sam zabavljena preživljavanjem, uglavnom osluškujem (ne slušam, ali o tome će kolega s drugog bloga), što znači - šššššutimmmmm.. 

Ta, naizgled, odsutnost daje prostora izgubljenima u prostoru da na moj lik nakaleme svoje riječi, misli i djela. Pošto nisam svjesna sebe, često puta nemam pojma da sam u centru priče, radnje, nečega što postoji osim čistog zraka koji dijelimo. Kad postanem svjesna, obično uslijedi: 

- Ajd' šta se sad praviš naivna... pa sad si mi rekla.. a sinoć si mogla.. a jučer si znala, svi su te vidjeli... 

Kad kažem da se radi o nečemu što mi je fizički neizvedivo, zna uslijediti: 

- Ajd' ne glumi sad sveticu.. 

Kad kažem da mi je fizički neizvedivo ne zato što sam sveta nego zato što sam slijepa, kažu: 

- Eno na, opet ova isto.. 

- Glumi, pretvara se.. 

Laže! 

I tako je rođen model antiheroja. 

Razumijete? Nema veze jeste li bili, vidli, učinli, štagod... Bitni su uvijek očevidci. 

Nekako me razveselila vijest koju sam nedavno pročitala, da sudovi više ne uzimaju za ozbiljnije svjedoke nego materijalne dokaze, ali ne znam je li to bila nečija šala, fikcija ili prošlost koja se nije dogodila. kako bilo da bilo, i materijalni se dokazi mogu namještati, a u stvarnom svijetu ništa nije tako moćno kao rekla-kazala-100put ponovila-stoga i dokazala. upornost. ništa od gluposti nije upornije ni beskonačnije, ništa začudnije i nevjerojatnije. mudar ne može toliko dokazivati koliko glup može pobijati. 

Zato se i kaže: 

- Vidi kako mudro muči.