Promatraj ih, dušo, grozom su oviti!
Na pomalo smiješne nalik manekene;
Kao mjesečari, čudni, jezoviti;
U beskrajnu tminu zjene utopljene.
Te oči, gdje iskra božanska utrnu,
Ko u dalj da zure, stoje uzdignute
K nebu; nikad k zemlji ne vidiš da svrnu
Otežalu glavu dok prelaze pute.
I prolaze tako kroz mrak taj bez nade,
Što je brat tišine vječne. O moj grade!
Dok oko nas brujiš, i dok smijeh tvoj zvoni,
I mahnita žeđ ti za užitkom hlepi,
Gle! i ja se vučem, al tuplji no oni
Pitam: Što li traže na Nebu svi slijepi?
preveo Ante Jurević
No comments:
Post a Comment