Misao dana je bila:
"Mudar čovjek pokazuje svoju mudrost tako što se ne miješa u stvari koje ne zna."
Nadovezala bih, ovdje, onu da nam je bog dao, po dva oka i po dva uha, a samo jedna usta, da bismo mogli više toga opaziti, a manje pričati o tome. Ili bilo čemu.
Ljudi koje sam u svom životu susretala, a uglavnom su to ljudi koji su zaposleni u obrazovnom sektoru, takozvani 'prosvjetari', šutnju su smatrali znakom gluposti.
Kad bi shvatili da ne vidim, - iako je ovdje bolje reći, počeli prihvaćati da ne vidim - ni jedan od njih nije propustio reći da "sa djecom treba imati oči i na leđima", objašnjavajući svoju tvrdnju, stav i uvjerenje, točno ovim riječima:
- Nikad ti ne znaš što ti oni mogu napravit -
Ja ne znam kako bi im leđne oči u tome mogle pomoći.
Niti zašto bi se trebali bojati toga nečega 'što djeca mogu'.
Ali vidim u njima, u tim riječima, izvjestan strah.
Postoji izraz da su u strahu velike oči.
Možete li zamisliti koliko su velike te sa stražnje strane?
No comments:
Post a Comment