Luna tiho klizi zapadnim nebom, a Sunce vec dise na istoku.
Ako sam jedina ja izmedju, bacam li sjenu na ijednog od njih, i koliko je duga, tamna i hladna.
Je li moje mjesto bas pod onim uglom da moze stvorit pomrcinu i strasi li, ili zadivljuje njine stanovnike.
Koliko je ravnodusnih, koliko pametnih, koliko njih uopce ne zna ..
.. da sam mrvica na tom bijelom nebu, cak ni mrvica nego njezin dio
u njenome oku, u njegovom oku, ni govora o balvanu, niti o trunu, u ovoj prici nema.
Zemlja?
U tom je momentu, bestjelesni glas sjetio:
- Razbijati glavu o tome koliko si sitan kamen, i zaboraviti da se moze biti dio njihovog svjetla, ima li smisla?
No comments:
Post a Comment