Možda se radi o averziji koja se razvila zbog svijesti o značenju određenih simbola kojima se društvo koristi, pa ne držim pretjerano mnogo do obilježja do kojih normalan svijet drži, tipa odijela, držanja tijela ili jela. A možda je na stvari nešto što je svakom ljudskom biću prirođeno...
... prirođeno, da bi bilo zaboravljeno.
Kad su mojim roditeljima predložili da me registriraju kao invalida, odlučno su rekli NE. Mama u suzama, još i danas živi u, onome što bi moderna psihologija nazvala, poricanjem. Tata, gutajući knedle, jer ga se nastojalo namamiti ili pridobiti markicama za parkiralište i autima po povoljnijim uvjetima.
- Moje dijete se ne mjeri materijalnim dobrima. - volim misliti da su tako mislili. Jer nikada, barem meni, nisu ništa rekli.
Kad sa ovog mjesta gledam, sa koliko truda požrtvovnosti i dobre vjere, ljudi iz udruga nastoje poljuditi korisnike i nositelje raznih vrsta znakova i simbola, kao i pomagala, i uljuditi ove koji bi ih na svojim putevima mogli susretati ili sresti, počinjem sumnjati da je onomad davidova zvijezda bila poziv na linč, latinski križ simbol uzaludne patnje, a bar kodovi znakovi zvijeri.
Ali da su dokaz tome da je put u pakao popločan dobrim namjerama...?
Što se vama čini?
No comments:
Post a Comment