Slabovidnost nije bolest. Slijepa osoba nije bolesnik. Slijepu osobu ne boli ništa, osim što ju pogađaju tuđe projekcije, nemar i neosjetljivost - zato vodim ovaj blog: da osvijestim i da osnažim i da ponovo probudim TO znanje.
Kad bi svatko gledao na svijet oko sebe na isti način kao što to rade slijepi i slabovidni, bilo bi više toliko žuđenog mira. A sad ću vam i pokazati na što točno mislim.
Probajte zamisliti da ste u društvu tihe osobe i da činite ono što činite kad ste inače u društvu i.e. oponašate to što vidite da ona radi jer se želite uklopiti: spustite kapke, prekrižite ruke i ne govorite ništa. Nakon nekog biste vremena, možda zaspali - ne vidim što bi tu moglo biti loše - ali vjerojatnije je da biste se potrudili ostati prisebni, jer ipak ste u društvu i svašta se može dogoditi, lijepoga ili ružnoga.
Ergo, vježbali biste budnost. Moguće je da biste se i probudili, ako biste ustrajali u druženju s tihom osobom. A budna je osoba spremnija, sposobnija i uspješnija od one koja spava.
(Bonus je, što biste bili u prednosti, jer osobe sa senzornim oštećenjima, ipak u fizičkom svijetu ne mogu raditi baš sve.)
Samo ta spoznaja, ako sami i ne biste bili spremni ili sposobni za podnijeti sve što budnost podrazumijeva, bi mogla dovesti do suradnje, umjesto iskorištavanja, ili ponižavanja i krađe.
Na svijetu nas ima različitih da bi se nadopunjavali i da bi si pomagali: ako ste slučajno pomislili da je stvarnost nešto treće.
Ali ne!
- Ajme je kilava. Stalno je nešto boli. Nikad joj se ništa ne da ...
A ja sva hepi što i ovakva kakva sam, živim normalan život i postižem dobre rezultate ...
- Kako molim? Šta to mene boli?
- štajaznam! Stalno ti je nešto. Nikad ništa nećeš.
- Kako neću?
Tu se sjetim da osoba nije sposobna shvatiti da nam je gospodin bog ili majka priroda dala oči različitih boja, da bismo njima gledali na različite načine, i gledajući očima različitih boja različite boje različitih ljudi stalno to imali na pameti.
Ali ne, to je hir. Moda. Sitnica.
Također se sjetim da, kako god da ona misli da svi vidimo i možemo pa moramo isto, slično mislim i ja, te da sam ju precijenila, dočim ona mene podcjenjuje.
Vidite li kamo smjeram?
- Ima nas svakakvih i nismo svi za sve - da, zvuči kao prazna fraza. Iako je činjenica. Lako provjerljiva. Iako ju neće svatko shvatiti. Lako meni!
- Ma nisi ti za ništa, men'se čini - hahahaha -
U nekim lošijim vremenima, rulja bi vas zatukla kad bi stvorila ovakav zaključak.
Vrijeme je relativan pojam, i ne znači u ovom slučaju neku daleku prošlost.
Zato smo se sjetili, u nekim prilikama sve okrenuti na šalu, a u nekima, na medicinski slučaj.
Ako niste znali, ljudi mogu biti ljubomorni i na nečiju "bolest", i oponašajući je, zaista i oboljeti.
Međutim, ne shvaćaju baš što je to sljepoća ili slabovidnost.
Simpatičan dokaz tome, mogu biti i oni klinci koji su nosili naočale bez leća, da bi bili kul. Ili simptomatičan. Slog gore, dolje ... maah ...
A za vidjeti da glupost za stvarno i to jako boli, dovoljno je samo otići liječniku i pustiti ga da vam nešto nađe.
- Štitnjača - to je bilo popularno kad je s dalekog istoka stiglo neko egzotično učenje da to imaju samo jako osjećajni ljudi, koji uvijek žele svima ugoditi. Nakon toga se stvar spustila na pluca, s istim izgovorom. Pa još dolje na lijevi bubreg. A srce je to prestalo biti, kad se otkrilo da oni što umiru od srcobolje, imaju zapravo želučane probleme:
- Heartburn, a ne heartache.
A onda se i želudac doveo u vezu s osjećajima, jer ljubav se možda i rađa u oku, ali ide kroz želudac, ... puf zamalo napisah kroz tanka i debela crijeva, u nedaobog - slijepo!
- A šta je tebi! Stalno isto!!
Ovdje sad nije pametno govoriti da sljepoća nije bolest. (imala sam jedno vrijeme doktoricu OP, koja me uvjeravala da nisam ja slijepa, da nije to što je meni sljepoća - baš tim riječima. Kad naletite na teške ljude, otežaju vam još i više...)
- Da, još nisam progledala :(
- Još nisi, još nisi ... Lako tebi! A vidi meni - tu krenu nabrajanja. Kako egzotičnih dijagnoza, postupaka, analiza i prognoza, tako i svakodnevnih sekiracija koje nikome nisu zanimljive, i koje bi i same htjele biti što prije zaboravljene.
- A šta je tebi! Tu sjediš i ne mrdaš!
- Da, ali to ne znači da meni nije ništa ...
- #!?}¿¡’”‡★$_&_±
- Samo što ne gnjavim druge ljude svojim problemima. Svatko nosi svoj križ kako najbolje može i umije.
- Šta se sad praviš pametna! - onda ovaj dijalog ponovi još nekoliko puta različitim ljudima u vlastitoj interpretaciji, onda se dođe do zaključka da sam drska i bezobrazna i da me treba naučit pameti i preodgojiti...
Ako se nađe koji dokon slušač, to se i zbude, akoli koji dobronamjeran, proglase vas redikulom, oriđinalom, ili maskotom. U oba je slučaja vrag preuzeo kontrolu i eto ti ga na!
A mogli ste samo uraditi ono što i inače radite - imitirati - dok u miru s mirnom osobom ne ostanete sa sobom onoliko dugo dok ne pronađete sebe.
No comments:
Post a Comment