Kolega kojeg sam naslijedila (žargon za 'otišao u penziju, dovelo nečiju malu), je imao parkinsona dok je još radio u učionici.
Učenici su mu se navodno izrugivali zbog toga, pa je pobjegao u invalidsku.
Djeci je navodno teško objasniti da nije lijepo izrugivati se nekom na račun bolesti. Svako drugo je izrugivanje, naravno, u redu.
Tanka je granica izmedu šale i zlobe ili neznanja. S tim, da neznanje ne bismo smjeli tolerirati u skolama; tamo mu se objavljuje rat.
- Lik umišlja ono da je Michael J. Fox - bilo je to doba "Povratak u buducnost" filmova, baš kad je glavni glumac odlučio progovoriti javno o svojoj bolesti.
Djeca su mislila da je i to glumljeno.
A onda su svi, koji su pokazivali simptome, bivali jednako tretirani.
Bolest, navodno, u dječijim umovima, ne postoji.
Možda je to realno.
Ipak, nešto drugo hoću reći:
Kad su odrasli ljudi iz iste ustanove, prvi put vidjeli mene sa štapom, pomislili su da me boli noga, pa da se prenemažem, i najzad, da glumim.
S kojim ciljem? - pitala sam.
- Pa ono, ka ono ...
Zaista, govorim vam, da je nekima bilo, nikada ne odrasti.
No comments:
Post a Comment