i profesorica i doktorica

Zanimljivo je, kako blagostanje, percipiraju ljudi koji su se dočepali pozicija koje daju moć da odlučuju, preraspoređuju i posljedično pomažu ili odmažu, olakšavaju ili otežavaju živote tihe većine. 

Vidi se to po programima koje provode nakon što su obećanjima blagostanja i stekli rečene položaje: grade se dječji vrtići, zapošljavaju se tete, grade se bolnice, zapošljavaju se liječnici... 

Da je stvar gora od ovog što vam pokušavam ovim postom dočarati, dokazuju i oni koji su ovima u oporbi, kad se nekog kritizira, kad se želi umanjiti nečiji rad, vrijednost ili osjećaj dobrote, bez kojeg i nema pomoći bližnjima, uvijek na tapet izađe to, koliko je netko izgradio ili nije, planirao ili nije - bolnica, škola i dječijih igrališta. 

Nekoć davno su se djeca igrala na livadama. I uspjela su odrasti i ostaviti nam nekakvo nasljeđe. Ali to je samo mit. 

Danas svi žele biti dobri, a dobri su liječnici, jer liječnici liječe... Ima li boljeg dokaza? Liječnikom se ne rađa, nego, postaje... Što znači da svatko može postati liječnik, što znači da se može naučiti biti dobar. Ako je to nešto što se uči u školi, zbog čega je onda još uvijek na svijetu toliko ratova, gladi, bolesti i - zla? 

Zbog zakona ponude i potražnje! 

Da bi dokazao nekome(? ok, sebi!) da si dobar, moraš naučiti kako se postaje dobar, a za tu svrhu postoje škole. Bolje je postati dobar u što ranijoj dobi te širiti dobrotu u svijetu što prije, zato svi neka već od rođenja idu u vrtiće. Tamo će ih se nadzirati, poučavati, lomiti i ispravljati. 

Prevelika se moć dala ljudima koji sami nisu prolazili sličnu torturu, jer da jesu, ne bi nikad pristajali na nastavak i podržavanje iste. 

Malo je stvarne bol(est)i na svijetu, puno je više one koja se nametnula. 

Često to naglašavam: ono što se tretira kao anomalija, često je zadnja moguća obrana u svijetu koji bi inače požderao, zatukao i uništio nositelja iste. 

Na mom primjeru, sljepoća nije bolest, ali da oni koji ne mogu podnijeti da na svijetu postoji netko tko ne primjećuje njihovu veličinu, ne bi umanjili svoju patnju tako da mene zatuku, svijetu smo rekli da me se treba žaliti, a ne uništiti. 

Tko je tu bolestan? 

Sada imam već toliko godina da me rijetko što može začuditi, svašta sam na svijetu vidjela i doživjela vlastitom kožom, ipak, mjesta koja se diče dobrotom i razumijevanjem, kao da su rasadnik svega suprotnoga: 

Tako je moja liječnica, kad je shvatila koliko imam u svijetu stvarnih problema zbog "navodne sljepoće", naglo postala krvolok umjesto da bude štit. 

Dok sam bila samo mlada profesorica, bilo joj je važno da ima pacijenticu koja radi u toj i toj školi. Kad sam s godinama stekla i staž i recimo ugled, bilo joj je važno da se sa mnom druži. Kad je kroz druženje shvatila da imam "slabu točku", dobila je razlog da na račun moje "slabosti" nabilda svoj ego. Kad je vidjela da se neću lako staviti u podređen položaj, počela je s prikrivenim, pa se otvorenijim, podcjenjivanjem mene i mog rada. 

Ona je, najme, doktorica! A ja neka profesorica. Ona svakome želi dobro. A ja dam peticu samo odabranima. 

Štogod da to značilo.