živa

Kad ste vani na jakome suncu, ugodno bude na neko vrijeme, ali opekotine osjećate jako dugo kao suprotnost toj kratkotrajnoj ugodi. 

Kad ste vani na pljusku, osjećate da jedva dišete, ali tek tada vam koža prodiše na način na koji niste ni znali da može. 

Postoji uzrok i postoji posljedica.

Kad ste u društvu veseljaka, ponese vas na tren osjećaj pripadnosti, ali sutradan ćete se pretvarat da se ništa nije dogodilo, ili se složiti, zbog mira u kući, s tuđim doživljajima, jer vas se je dojmilo na sasvim drugačijem planu. 

Kad ste u društvu tihe osobe, u početku ne znate što se od vas traži, ali ako prihvatite da se ne traži ništa, mir koji primite traje, i kad ne mislite o njoj više. 

Dogovorena stvarnost nije manje stvarna od one na kojoj počiva. Ako se ne držite društvenih pravila, društvo vas je kadro kazniti na najokrutniji način. 

Ali ako ne priznate - sebi, kome drugome? - da osim uzusa i normi, pravila i pravilnika, onog što ulica govori i onog u što se uvjeravate da je govor srca, ako ne priznate da ne postoji još nešto, ono nešto bez čega nema ničeg, tad umirete polako.

Postoji uzrok i postoji posljedica. 

Uzroke često puta ne znamo, što nije bed. Bed je kad se pretvaramo da ih znamo. Kad ih tražimo pod svaku cijenu. Kad im moramo znati, ili dati, ime i prezime. 

Tad obično, za opekotine na koži, okrivimo sunce, za ludosti koje radimo, alkohol, a za mir ili nemir u svijetu, svoje najmilije... 

I to nije sasvim pogrešno: sunce peče, takva mu je priroda, ali treba li ga zato ugasiti zauvijek?

Ne možete znati sve, kao što to niti ja ne mogu. Niti vi vidite sve što (niti) ja ne mogu. 

Ako prihvaćate da postoje stvari koje netko drugi ne vidi, a vi vidite, trebali bi biti makar toliko pošteni prema sebi da priznate da postoje stvari koje vi ne vidite, ali netko drugi vidi. Niste vi početak niti kraj. I prije vas je bilo svijeta, a bit će ga poslije vas. 

Samo neće biti vremena. 

Uteklo! U žurbi da se nekud stigne, da se nešto vidi, da se čuje, dozna ili prepozna. 

Pa se tještite time što mislite da, vi bar imate lijepu uspomenu na ono sunce na koži. I na onaj tulum o kojem svatko ima svoju prigodnu anegdotu. 

Dok se plavo i bijelo i srebno i sivo rastežući živo smije iznad naših glava. I nikad ga dosta :)