Moja mama ne bi bila primijetila da joj beba ima srebrenkaste oči, da nije bilo naše pedijatrice. Raspitujući se kod drugih stručnjaka, doznala je da joj beba nikad neće moći raditi, da će po svoj prilici biti odbačena od društva, te da je nitko neće voljeti.
- Ali, draga gospođo, to ništa ne mora biti tako. Medicina je danas toliko uznapredovala...
Beba može postati cjeloživotni pokusni kunić!
Znate ono, kad skupine koje sebe nazivaju feministima, kažu da majčinski instinkt ne postoji, da je to mit konstruiran u svrhu porobljavanja žene, te da se može naučiti? I muškarci mogu naučiti postati instinktivnima na majčinski način!
Pa su im dali pravo da uzimaju porodiljne dopuste kad njihova žena izbaci bebu iz utrobe, i novčanu naknadu za isti.
Mene bi se moj otac bio odrekao, iako je na glasu kao osjećajniji tip muškarca. Mama ni danas ne odustaje od traženja načina da mene popravi.
Ovo bi se moglo prevesti kao: neodustajanje od traženja načina da mi nađe mjesto u društvu koje bi me prihvatilo ako bih ja prihvatila njegova pravila. Jer to je ono što i sama radi. Pa je to ono što se smatra normalnim.
Društvo će me prihvatiti ovakvu kakva jesam, ako ja priznam da ne vrijedim ništa, da radim zato što mi oni dopuštaju da radim, ne zato što mogu što to nekom treba ili što to nešto radim dobro, da sam dio samo zato što mi oni dopuštaju da budem dio, i da me vole iako to ne zaslužujem.
Zar ne znate da nitko ne voli nikoga?
Osim majke.
A ona je sama već toliko izmučena i izluđena da više ne zna što je za nju samu dobro, što joj škodi niti može li se drugačije.
Jedino joj instinkt da zaštiti svoje mlado još pulsira pod kožom, ali dok se ispolji vani, ponavlja iste greške koje je društvo pogriješilo na njoj.
No comments:
Post a Comment