Slušala sam na Katoličkom radiju jednu mladu časnu koja studira na Pedagoškoj akademiji, o poteškoćama s kojima se susreće u svjetovnom okruženju. Najteže od svega je što nema prostora za molitvu, ali snalazi se tako što u pauzama između predavanja, kad ostane sama u predavaonici, makar ima vremena :) pa se moli.
Prostor i vrijeme mogu biti zeznute stvari, ako se odvajaju, kao što ljudi već običavaju odvajati svakoga i sve na što u životu nailaze.
Treba li vam poseban prostor na kojem morate boraviti da biste se posvetili, ili koncentrirali, ili fokusirali - izaberite riječ sami - na ono nešto nužno, nebitno je što je.
Sjećajući se vremena svojeg studiranja, vjerojatno sam nailazila na čitavi niz poteškoća, nejasnoća, nerazumijevanja i nesporazumijevanja, ali nekako, nisam na njih (tada?) gledala na nešto neobično; sve je, naime, bilo novo i predivno. Prilika za učenje i za prihvaćanje da je svijet veći nego što sam do tada bila vjerovala.
Poteškoće ni prepreke nisu zamke, ako se ne srlja bez veze. To je najvrjednija životna lekcija, koju netko može steći.
Do same zgrade, brojila sam rupe na cesti, u samoj zgradi stepenice i rukohvate, u predavaonici stolove i slonove.
Tišina koja nastane kad u prostor uđe slijepa osoba, još i sada i mene samu plaši. Navikam se još uvijek, da nije to moj strah. Kolektivan je. Kumulativan. I zato mi je težak.
Osjećaj da se svi trude raditi nešto drugo, ali da ipak zure u tu jednu slijepu osobu, iako misle da se ne primijeti, nije lažan.
Ponekad se pitam, rade li sve na taj isti način: za formu, izgleda radi. Pa nek se svijet sruši!
A onda, ona napadno glasna dogovaranja, di će se u pauzi, šta će ko naručit, koliko je ko gladan i umoran od svega, kome se više ne sluša i ko više ne može ni gledat.
U povratku, koliko je ko sit i prejeden, ko ždere bez srama i stida, kako neko drži cigaretu, ko nikad nije a koga je red da jedanput plati kavu.
Pauze, između predavanja, najbolji su dio dana. Kad shvatite da je ljudiima veći gušt ono nešto malo i tajno, što oni sami mogu, a to nešto što mogu, da netko drugi ne može i ... šššš
Ne može se ništa drugo, nego pomoliti za te jadne, jedino žaljenja vrijedne duše.
No comments:
Post a Comment