Aboriđini malog mjesta u koje smo odlazile na terapije bioenergijom su znali govoriti da smo putujući cirkus. Freak show!
Ali na djecu su svi slabi. Makar to bila djeca koja izgledaju - bolesno.
Pretpostavljam da bi im se objasnilo da nismo nositelji nikakvih zaraza, te da će od nas dobro zaraditi i u vrijeme kad nije ljetna sezona. Da smo svi dobro potkoženi. Pa se nisu bacali kamenjem.
Sjećam se detalja kad je djevojčica s alopecijom zaželjela otić do dućana, ali se bojala lokalaca pa je nagovorila mene. Ona, znate, na prvu izgleda čudno. Ja na prvu izgledam obično. Ali ona se u prostoru kreće bez problema. Komunikacija s drugim ljudima bi mogla teći bez problema. Kad drugi ljudi ne bi imali oči da vide da ona nema kosu, obrve ni trepavice, pa se uspaničili i pretvorili svoj strah u gađenje, ili bijes. Ili sažaljenje.
Svaku od navedenih emocija ja znam pročitati kao neugodne. Iako ne znam što im je uzrok. Naučili su me da mislim da sam uzrok ja. Razumijete?
Ušla sam u dućan, znala sam što želim, što hoću i što mi treba. Imala sam novce. Znala sam ih prebrojiti. I znala sam da neću imati pomoći sa strane. Obratila sam se prvoj osobi koju sam osjetila u blizini:
- Molim vas...
Šutjela je.
Tišina je bila jedina koja je ostala u prostoriji, pa sam uskoro izašla i ja. Jednako polako, tiho na prsima. Nakrivljene glave i s jednom rukom napola u zraku, a s drugim dlanom prema podu:
"Kad bi čovjek znao kad će pasti, bio bi spreman na to."
Uvijek sam spremna.
Moja mama i alopecijina mama su dugo vremena nakon toga prepričavale taj događaj kao dokaz da je Alopecija pametna a ja da to nisam.
Činjenica da ona samo treba skupiti hrabrosti za ući u dućan i uzeti sa police to što joj treba, prema činjenici da na svijetu postoje ljudi koji vam neće pomoći onda kad bi to mogli čak i ako ih lijepo zamolite, tada mi se i nije činila toliko strašnom, koliko spoznaja da su sve tri bile prisutne u prostoru koji je zjapio tišinom. Tako neugodnom da sam pobjegla.
A onda sam, puno godina poslije upoznala lika s vitiligom koji je svoje kožno oboljenje stavio u suodnos s mojim senzornim problemom. I ja mu ispričam ovu dućansku "anegdotu", jer meni je svejedno kako te drugi vide, ja te vidim ugodnoga ili neugodnoga, što ovisi o emociji koju ispoljavaš, a on veli:
- Ni i je to o isto. Ona može stavit periku i zalijepit trepavice, a kako ću ja pokrit cijelo tijelo puderom?
Ili pustit kosu? Do kolena.
Ima nas stvarno svakakvih!
No comments:
Post a Comment