dom, kamp, logor

Travanj je mjesec svjesnosti o autizmu. Plava je zaštitna boja. Kao što je roza za rak dojke, a crvena za mozak. Nije loše biti slijep na boje. Ako se njima boje - neizlječivosti. 

Plinije stariji je rekao da svaka bolest može imati samo dva ishoda, ili se oporavite nakon petnaestak dana, ili umrete. Sve što zovemo kroničnom bolešću, nije bolest!  

Sve je, i svi smo, počeli od točkice, na koju su se nadodavale nove. Kao u dječijoj pjesmi. Srce se sastoji od nekoliko klijetki. Na malom je mozgu izrastao veći. Dajte nam šansu, a ne odmah na nož. Preživjeli smo i gore. 

Prave nadogradnje se dešavaju iznutra. 

Umjesto toga, činjenicu da danas živimo dulje no ikad prije, rješavamo na način da produljujemo školovanje. Prije pedesetak godina, osnovna je škola bila dovoljna, danas svi jure doktorate. Ne zato što smo se najedanput propametili, nego zato što ne znamo kako ni čime inače ispuniti vrijeme. Boravci u školama i u knjižnicama, najmanje je zlo. 

Sve je sređeno, sve je obezbjeđeno. Nitko više ne zna kako zaraditi novac, ali svatko zna kako ga isprositi. 

Svi misle da rade više nego što se vrjednuje. Svi misle da vrijede više nego što im piše na papirima. 

Svatko nosi svoju protezu. Vrlo ponosno. 

Zato pitam: Čemu žurba s ranim dijagnosticiranjima? Djetetu samo treba malo više vremena da odraste. Prilagodi se. Upije iz vanjskog svijeta, sve što samo upiti može. 

Uostalom, na osnovi čega, neka stručnjakinja za ovu NOVU bolest, može znati da vam je dijete austistično, i da će mu život biti takav i takav? 

Ne uspostavlja kontakt očima? 

Ne gleda vas bistro, i ne prepoznaje da ste mu vi mama i tata? 

Možda vama treba terapija, a dijete da pustite da odrasta svojim tempom? 

Navodno nema dovoljno kadra, nema dovoljno prostora, nema dovoljno novaca, koliko ima tih s tim poremećajem, iz te palete jelte, spektar vam je to cijeli. 

Ako smo stvoreni svi na istu sliku boga, znači li to da svi trebamo upadati u isti kalup? Koji kalup, čiji i kakav? Ako boga nitko nikad nije vidio. 

- Potrebno je izgraditi kamp za autističnu djecu - plakala je jedna majka - Kad završi škola, oni nemaju gdje, oni su prepušteni sami sebi. 

Jasno se mogu sjetiti, iz perioda odrastanja, da je to bilo jedino što me je zanimalo. Da svi napokon odu, da me prestanu tretirati kao čudo(vište), da mi daju mira. Da samo budem. 

Nešto mi govori da je baš ovako počeo fašizam na mom otoku.