Troje nas je, ili više, na istoj terasi, sa iste udaljenosti se divimo istoj panorami:
Jedan od nas vidi pješake koji se vuku lijeno i bez volje, mislima još uvijek na mjestu s kojeg su se zaputili, vrteći još uvijek razgovore koje su se potrudili izbjeći. Svakome po oblak iznad glave ...
Drugi od nas vidi semafor u daljini, koji dulje drži žuto no zeleno, i računa kako je 'zeleni val' bjelosvjetska prevara, ili mit!
Treći vidi planinu u daljini, više sivoplavu no zelenu, ali boja nije bitna, bitna je kontura koja nije nego div koji se odmara ...
Netko će podići glavu i opaziti nebo. Brojeći oblake. Dajući im imena kojih se sjeća iz školskih udžbenika. Možda neko i pogodi.
Njega ćemo nazvati sanjarem.
Nekome će smetati svjetlo i glasno će uzdisati za zalaskom koji ne dolazi. Ne još. Nikad kada treba.
Taj će biti romantik. Nikako depresivac, niti zanovijetalo.
Možda će se netko sjetiti da su gore zvijezde, al' da još ne gore, čekaju noć da bi se upalile.
U mraku se sve bolje vidi.
No comments:
Post a Comment