Tek kad su, u devedesetima, postali popularni američki sit-comi, shvatila sam kako i kamo nestaje hrana koja mi je servirana. Osoba koja mi je ukrade, sudeći po njima, misli da je jako domišljata i duhovita. Pametna, jer je za istu cijenu dobila više.
Dobije i gastritis. Puno nešto posto ljudi na zemlji pati od želučanih problema. A možda su prokleti. Da moraju jest i tuđe.
A možda je prokleta gnjavaža kada si nevidljiv.
Uglavnom,
Do tada sam mislila da je porcija tolika i takva. U gorim slučajevima da je do konobarice ili vlasnika restorana.
Uostalom,
Tko još ide u restoran da se najede? U restrorane, pogotovo one finijega glasa, idete da vidite i da budete viđeni.
Da se našalite, dobro provedete i pokažete svima kako imate svjetski smisao za humor!
No comments:
Post a Comment