U ovom okrutnom svijetu, u kojem svi govore da je bolje biti lovac nego plijen, pa svi vrebaju samo slabe, a za ostale se narod pobrine kako već zna i umije, naučimo zarana sakriti svoje slabe strane. Neki su od nas u tome tako dobri, da i sami vjeruju da su neuništivi. Neki se brane stavovima. Neki šakama. Neki riječima. Neki se okružuju ljudima i stvarima. Neki zidovima. Nekima naraste trnje, bodlje i kandže. Tko stalno ne napada, u stalnom je odbrambenom stanju. Što god da kažeš, ili napraviš, on misli da je život ili smrt, borba ili bijeg, ja ili neki misteriozni drugi.
A potajno se gaji nada, ili uvjerenje, kako vas svi vole, baš zato što ste jaki - to nešto što niste. To nešto što lažete sebi pa onda svima drugima.
Negdje sam pročitala, i ovdje mi to baš lijepo paše, razliku između utjehe i okrepe:
Zamislite da ste cvijet, kojeg netko drži u premalom lončiću, u zatvorenoj prostoriji. Tu i tamo ga milo gleda, govori mu lijepe riječi, pušta nježnu glazbu. Pruža vam utjehu. Ali koja je korist? Treba vama okrepa, treba vam voda, sunce i svjež zrak! Suđeno je da cvjetate, bujnim cvjetovima, ali kao da nikom nije do cvatnje, uložili ste previše truda u svoj jad. S njime znate. Znate se dobro. Ko dobri drugovi.
Pa ste kategorizirali ljubav. Na onu romantičnu i na onu praktičnu. A vi ste filmski lik.
Sad zamislite da ste u tim i takvim uvjetima, usprkos svemu i unatoč sviju, uspjeli raspupati jedan mali cvijet!
Čudo.
No comments:
Post a Comment