Znanstvenik svjetskoga glasa je doznao da u amazonskoj zabiti postoji jedno pleme od svega 300 pojedinaca, koji su svi slijepi, te se zaputio da ispita slučaj. I, baš kako je i čuo, bilo ih je tristotinjak, ili manje, svi su bili slijepi, i nitko od njih to nije znao.
Odlučio je ostati s njima da vidi što je uzrok njihovu stanju, te kako žive život i na koji se način snalaze u preživljavanju.
Uskoro je otkrio da se djeca rađaju potpuno zdrava, ali da ih u prvim mjesecima života napadne neki kukac, nakon čijeg uboda oslijepe, i tome se nikako nije moglo naći lijeka.
Često im je govorio o tome: o svijetu iz kojeg je on stigao, o stvarima koje je samo on vidio, i uvijek su ga slušali s velikom pažnjom, ali bez želje da i sami tome posvjedoče.
Činilo se da su zadovoljni i zahvalni za ono malo što im je dano, i da ne žele ništa više od toga. Taj je dojam mira, probudio želju da zauvijek ostane s njima, a ne osjećaj nadmoći ni mogućnost da izmanipulira štogod da mu puhne.
Ruku na srce, što bi mogao dobiti time?
Dogodila se i ljubav sa slijepom djevojkom, i potreba da se veza ozakoni, a onda je poglavica rekao:
- Ako želiš biti jedan od nas, moraš postati isti kao i mi. Dopusti kukcu sljepiloviću da te ubode.
Tad je ovaj, naravno, pobjegao.
Nije to imalo nikakve veze s bijegom od odgovornosti.
No comments:
Post a Comment