energetsko siromaštvo

Ne mogu procijeniti, radi li se o prisili ili o modi, ali gdje god da pogledaš, kamo god da se okreneš, svi iskazuju brigu i nastojanje da pomognu i budu pri ruci bar nekoj od osjetljivih ili od ranjivih skupina. Ne radi se o sinonimima, ne dajte se zavarati, razlika je golema između prve i druge skupine, iako se tako ne čini na prvi pogled. Osjetljivi su naime, umirovljenici i studenti, a ranjivi su invalidi i malena djeca. 

Prvi, zato što su sposobni sami reći što ih i gdje žulja, a drugi jer to ne mogu sami, ne znaju ili neće. I u tom je sva tuga. 

Prvima treba i ovo i ono, znate već po onoj "što očima vidi to rukama ugrabi" uz prigodne izmjene, uglavnom im treba više para i poštovanja. 

Drugima ne treba ništa, snalaze se s onime što imaju ili što im "padne s neba". Zbog toga i jesu privlačni onim potrebitima od božjeg milosrđa. Efekt ogledala. Da bi mogli u njihovo ime i na njihov račun, ostvariti sebe u očima zajednice. Osim ako se ne radi o pukom preživljavanju. 

Dok još nisu čistke i zabrane s velikim novčanim kaznama ili onima koje bi lišavale fizičke slobode, postojale, u svakom većem gradu na svakoj prometnijoj uličici, mogli ste vidjeti prosjakinje s polugolim djetetom u krilu, ili kepeca sa dvije drvene štake kraj dekice na koju je sjeo on sa svojom zdjelicom za prošnju. Sad, kad je svatko više manje zbrinut, strava je ušla između betonska četiri zida. I dalje vas prodaju, bez vašeg znanja ili pristanka, a za vaše dobro, ali sada puno više ljudi ima koristi od toga. 

Malo je dijete potpuno nov život, skroz friški, i kao takav prepun pršteće energije. Tjelesni invalid je prepun energije jer ju ne može trošiti na ludosti, bilo da su mu nedostupne, ili uskraćene iz bilo kojeg razloga (obično obični misle da vas kažnjavaju jer ste neposlušan, odrasla varijanta slanja u krevet bez večere), ili je dobro svjestan da ju ne smije trošiti na ludosti jer mu golo preživljavanje ovisi o tome, hoće li to nešto moći učiniti sam. 

Kako god da zbrajate, i beba u kolicima i odrasla osoba u kolicima, također, vrlo su vjerojatno ako ne sto posto sigurno, energetski čišći i bogatiji od vas. Realno, jako malo troše, a pogledajte kolika se i koja industrija vrti oko njih. Samo pogledajte pomagala koja ste im kupili, a koja nikada nisu pogledali, koristili ili do kraja potrošili. Oni sami ih nikada nisu tražili. Rekli su vam to njihovi roditelji ili skrbnici, ili ste vidjeli na nekoj reklami. Oni sami niti ne znaju da im sve to treba, čak ni sada kad ste im donijeli i kupili i pošteno platili. Nezahvalnici jedni! 

Pa na što su onda svi ti prosjaci sa ceste trošili sve te puste pare? 

Na hranu, robu i režije, ko i svi obični ljudi, koji misle da su zdravi i da sami krvavo zarađuju svoj kruh. Ili su, poput umirovljenika, zaradili i sad im se još uvijek svi trebaju klanjati i zahvaljivati i davati im još i još, ili se tek, poput studenata, pripremaju da ga zarade, a kako će to na prazan želudac, ili u robi od starijega brata, ili u stanu koji moraju dijeliti s ko zna kime. 

Uvijek im malo. Nikad nisu zadovoljni. Ko? Ko? Ko? Invalidi i bebe šta stalno plaču. 

Vidite li kamo gledam? 

Ajde šuti tamo, da ti nije nas umrli bi od gladi!

Možda, ali u tom bi slučaju vi bili ubojice. 

Ja, jel možda ja? Znaš li ti ko sam ja? Diplomirao sam tad i tad, zaposlio se tu i tu, poda mnom je toliko i toliko ljudi, svi sa svojim obiteljima, hranim toliko i toliko usta, a ti meni da sam ja ubojica jer ne dam jednome šta se samo izležava po čitav dan i ništa ne radi i nikakve koristi od njega!!! 

Atak na mirne ljude u najdoslovnijem smislu: nitko od njih ne treba ničijega milosrđa, ali su uvjereni da će ih se pustiti da skapaju od gladi ako ne dokažu ili se makar potrude dokazati nekom samozvanom, svoju vrijednost. A pošto sami ne znaju koliko kome vrijede, fantaziraju, izmišljaju i kite se pečatima i diplomama, pa ih nose kao zastave ili štitove kad god se osjete napadnuti od strane nekog tako zaista zna koji je njemu vrag. 

Kad bi se makar više ljudi "izležavalo po čitave dane" kao što se izležava ovaj koji je "slab na noge" ili onaj koji slabije čuje ili vidi. Pa se mora skrivat da ga ne prebiju oni koje vrijeđa što nije primijetio njihovu prisutnost. 

Zamislite sada, da se ne morate bojati da će vas netko napasti ako vas ulovi da u nečem "zabušavate", ili da vam se neće nitko izrugivati ako radite nešto "na svoj način". 

Pa zašto onda samo tražite kako biste i vi došli u poziciju sa koje ćete moći šefovati nekom, nadzirati ga i ismijavati? Ili onaj drugi tip koji stalno gleda, kako stati ovom prvom na kraj, Quis custodes custodiet? 

A onda se žalite kako više nema pravog prijateljstva, kako ni rodbini ne možete vjerovati i kako morate plaćati ljudima da bi se družili s vama, pa mislite da je stvar u tome koliko tko ima novaca. I gledate se dočepati pozicije sa koje ćete vi biti viđen kao onaj koji prikuplja i raspodjeljuje:  

 Biti potreban je isto što i biti voljen. Skoro isto. 

Ma naravno! 

Mala beba jedva čeka da prohoda i naraste dovoljno da može otići što dalje. Tjelesni invalidi to možda neće moći nikad, ali zato imaju duha ili mašte da odlete tko zna gdje. A onda ste, umjesto da i sami poletite na tim krilima, to proglasili bolešću, i nadjeli joj svoje! cijenjeno ime.