modra špilja

Olujno je nevrijeme poharalo našu stranu obale, vijesti govore o havarijama. Vjetar i kiša su lomili grane, pijavice potapale brodice, ljetu je kraj. Ljetu, a ne svijetu. 

Cvrčci već danima ne pjevaju u pravilnom ritmu, ali to primijetite tek kad vam tišina postane težina. Bojim se da bi sparina spržila dah, kad oni ne bi umirali umjesto nas. Presebični smo postali odavna, uzeli smo im njihovu pjesmu, niti ne mareći da time uzimamo i od svoga jutra, od svoje večeri, i od sutra, od prekosutra, tko zna čijeg, možda nekog nama sada najmilijeg. 

I onda, ta Osveta Elemenata. 

A štete se broje u novcu. Jednako kao herojstva, brojem spašenih života. Di je sada ono dobro staro: "Šta nisi sta doma, ko te tira vanka na more!" 

Svima je teško postalo u životu, i to od dosade! Svi su željni avantura, doživljaja, pa kad ih doživljaj napokon nađe, mole da ih se spašava. To je tako svuda, nije to mudrost koju se sad vama izmišlja. 

Od svih otoka kojima znam imena, jedino Svetac i Jabuka, još zvuče razumljivo. 

Razumijem da su i drugi, jednako obične riječi koje su nekada imale čitavi jezik, slovnicu i izvorne govornike, vrlo vjerojatno imena drveća ili zvijeri ili znamenitih ljudi i voljenih žena, ali do dan danas više nikom ne znače ništa osim izletišta, nalazišta, toponima, lokaliteta. 

Mislim da ni na jednome ni na drugom, osim izletnika avanturista i morskih biologa, nema ljudskih stanovnika. Endemski život. Prethistorija. Preživljavanje najsposobnijih. Crni gušteri i crne udovice. I pokoji žuti cvijetak na dlakavoj mentol zelenoj stapki. 

Snimljen je bio dokumentarac. 

I tu se dogodilo spašavanje života! 

Čak ovdje su zavijale sirene. Polijetale letjelice. 

Nova Odiseja. 

Pronalazim mir izrađujući uzorke na tkaninama. Vraća me u ritam, koji smo ukrali iz pjesme cvrčaka. Pravilan ritam. Reda mora biti. Tješim se da, ovaj izvezeni, makar dulje traje. I možda razveseli kasnije još nečije, umorne od svega, oči. Zvuk za nit. 

Šta se drugo može! 

Dok radim, ne razmišljam o hrani. Ne znam da l sam, možda, gladna. I to je navika koju gajim od kad znam. Vjerojatno, naslijeđena. 

Jako pazim da ne bacam ništa. Ne uzimam više od onog što mi treba. Vidjela sam rasipanje. Znam što je oskudica. 

Izletnički čamac za nas sedam, osam, koštao je više od ručka i večere koja bi nas nahranila, ali uzeli smo čamac. Veslač, kapetan, momak, štajaznam, je bio nervozan, otac se cjenkao, ne želeći platit istu cijenu karte za djecu kao za njih odrasle, i "bio je spreman malu bacit priko broda". Uvijek su se tako "zafrkavali" na moj račun. Bilo je i manje djece, mlađe, ali ja sam bila "najslabija". Ili njegova, pa nebranjena. Ničiji otac neće doći u obranu. Pogotovo ne veći ni jači. Sigurna pobjeda. Mlade žene se smiju. Bolje drugoj, nego njenoj. Bolje bilo kome, nego njoj. Svaka je od njih bila sljedeća nebranjena. Osvojena žena, nije vrijedna truda. A on misli da osvaja. Da plijeni pažnju, zbog duhovitosti. Snalažljivosti i snage. 

Bila bi presretna da su me bacili u more. Kraj otoka poznatog imena. 

Gdje je more moje, nebo gdje je moje. Gdje me sve zove i zna po imenu. Poznato i čisto. Točno kako treba. 

- Vidi, vidi, vidi, vidi brzo, brže, ribica. Eh sad, dok ti pogledaš ona ode. Na koga si spora tako.. 

- Ajme meni ružna li je 

- Jo tebe, nije ružna, pa tvoja je 

Točno iste priče, istim slijedom, iste riječi: 

Male djevojčice sve sliče na žabe; velikih napuhanih trbuha i tankih dugih rukica i nogu. Natečenih obraščića i drhtavih ustašca. Od gladi. Ali sve u lijepim skupim kupaćima. U anatomskim skupim sandalama. Sa sitnim pletenicama, i unikatnim handmade accessoarima plaćenim po zlato. 

- Vid' je šta se pravi. Ista mater! 

I dok se tako one nevidljivo kolju, i cijede jedna iz druge, a preko djece, komplimente, potomstvo im neprimjetno, a sve pred očima, baš lijepo skapava. 

- Skapava, ko je reka skapava? Ko ima kapavac? 

- Šta ti je kapavac sad, ti si lud.. vidi njega.. 

- Šta j kapavac, ne znaš šta je kapavac, jel ne znaš šta je kapavac. Kapavac ti je, draga moja, jedna spolno prenosiva bolest. 

- Je tebi u gaćama 

Hihihihihi 

Bilo je moderno, u moje vrijeme, isto ko i danas, da se puno govori o gladi u svijetu, prisnaženo slikama iz nekog od ratom zahvaćenih područja, ili sa sjevera afričkog kontinenta ili indijskog potkontinenta. Kolektivno se plakalo i pjevalo, skupljalo se donacije u hrani i potrepštinama, sjećam se da je mama spakirala jednu "moju" bijelu haljinicu. Nisam znala da je moja. Nikad je nisam nosila. Čak mislim da ju je kupila baš za tu prigodu, dakle, da spakira i "razveseli neko jadno dijete", da svi vide njeno dobro srce. Sjećam se dobro, da je dugo bila priča, da je baš ta haljinica viđena na toj nekoj djevojčici na toj jednoj slici koja je obišla cijeli svijet. 

- Nu da nije tvoja mala! 

Hahahaha 

- Ista! Šta znaš... 

Ruganje je način da vam kažu istinu, skrenu pozornost na nešto ili odvrate od nečeg. Nije zalud izmišljena ona "ridendo dicere verum". Samo treba imat uho. Ili um da rastumači. Vlastiti um, kad vam je već srce rasprodano. I nema ga više za vlastite potrebe. 

Kao i ona da sve treba uzeti sa zrncem obzira. I sa zrnom soli. 

Kad ste dijete mislite da svaka riječ nešto znači. Da su ih zato i izmislili toliko puno. I da ćete, kad odrastete toliko da možete sami nositi sve te teške knjige, napokon shvatiti koja je koja, što točno opisuju, što znače, i slijedom, što se oko vas događa. 

Kad odrastete, shvatite da sve znače isto, i vode na isto mjesto. U pizdu materinu. 

- Bubličar, bubličar!! - radosna cika lokalne djece - Jupi je je, bubličar! 

Dakle, pekar, ili pekarov šegrt, ili obični neki momak koji je višak iz dućana, pecivo koje nije bilo baš "iz prve peći", dijelio besplatno na plaži, svima koji bi htjeli uzeti ili bili gladni, vjerojatno vidjevši televizijski prizor pod svojim prozorom, dakle, prizor smalaksale djece koja dolje na suncu umiru od gladi, pod prijetnjom dobre zabave, inače.... 

Bio je stvaran. 

Jesu li bublice bile suhe, ili upaučene, ili ispišane, ili od starog brašna. Ili su služile kao mamac da se navabe djeca na nečiju "privatnu zabavu". Pedofilski predatori na plažama, znate, nisu izum ovog doba. Samo što tada nije bilo zgode reklamirati nečiju marku smartfona, smartvoča ili naočala. A hapšenja i ucjenjivanja je bilo od vajkada. 

I taj jedini obrok je ubrzo ukraden. 

Jedini spas. 

Jer je za doručak bio maleni džem ili maleni med ili malo maslo u malom pakiranju, sa slatkim sličicama, i bilo je baš slatko to samo gledati. Skupljati poklopce ili šećeriće koje je duhoviti netko prije vas polizao. Za ručak ste "uživali na plaži", tražeći školjkice ili preskakujuć valiće. Za večeru vas se lackalo po ruci pohlepnoj i prije nego što je namjeru pokazala da uzme svoj krumpirić. Niste jeli ništa, čak ni kradomice, ali niste više ni osjećali gladi. 

Pronašli ste da vam je koža slana. I da ta sol hrani. Da su vam nadlaktice i ramena, ispod kože plavi. I da ta plava, koja je prije bila točkasto crvena, hrani. Da vam vaše, vlastito tijelo proizvodi hranu. Da možete samu sebe jesti. I da, ukoliko se ne skupe drugi pa na vas navale, nećete nikad skapati od gladi. 

Bol traje samo toliko koliko traje da se probije koža. Drugo ništa ne boli. Pa pazite na to da vam je koža cijela i u jednom dijelu. Sol sa površine hrani, a ne sama krv. Kad dođe do krvi, više nema povratka. To istječe život. 

Još ne znam gdje utječe. Kako se pretače. Ni tko se njime hrani. 

Moguće je da, svi mi jednako. Sve se reciklira, ništa nije viška. I kamo bi?! Ista nit, novi život. Nova Odiseja. Nevrijeme za nevremena. Modra špilja, zaklon. A ne znaš što u njoj već ima. Koliko njih ili toga, već u njoj boravi. Ni kako. Možda je zaklon, možda je zamka. Endemski život. Prethistorija. Preživljavanje najsposobnijih. Snimljen je o tome dokumentarac. Ništa nije tajna. Nema više tajni. Mistika nije misterija. Zato i jest privlačna običnim ljudima. 

Ono kad vam kažu, digni čelo, digni glavu, nisi slomljen, ne dopusti da te poraze loši! Poraz ne postoji. Nije život borba. Samo izmjena; glasova, mirisa, okusa i boja. Sve to u jednom. Isto tijelo, višezadaćnosti. Ne mogućnosti, jer sve to već jeste: 

Kao nebo. Kao more. Plavi. Ispod kože ste plavi. Vodeno ste biće. I zrakasto biće. I dok za to znate, ništa vam ne treba. 

Mogu vam reći da ste ko bublica. Da ste kao višnjica ili kao šljivica, razlika je u nijansi. 

Kad se osušite, puknete ko cvrčak. 

Postajete crna. 

Točkica ugljenom olovkom. Zrnce pijeska. Ili sjeme. 

Plodili se, množili i napućili svijet, ili ne...

Rasli ili ne, granali se ili ne, davali ploda koji će hraniti ili otrovati... 

Svejedno ćete ostaviti trag. 

Po smežuranim vrhovima prstiju, znate to što jeste - val.