Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju.
Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe.
Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima.
Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima.
Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago".
Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja.
Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms.
Za ove nove nemam strpljenja.
Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto".
Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti.
Trebali bi se toga češće sjetiti.
Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.
ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture
~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~
No comments:
Post a Comment