čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

uši šta i misli čuju

Neka godišnja doba ne bi bila popularna da nemaju svoje popularne melodije, a neka doba godine ne bismo ni prepoznali da nisu opjevana. Bismo li, na primjer, znali da ledeno doba i božići idu lijepo jedno uz drugo da pjesma nije dala naslutiti da s prvim pahuljama snijega dolazi veselje na saonicama Djeda Mraza zatrpanim poklonima. Snijeg je podsjetnik prirode na potrebu za odmorom, snom i tišinom. Božić je mlado sunce koje se rađa, obećanje novog života, nakon prividne ili trenutne smrti. Da se svijet toliko ne boji tihe tame, ne bi ga trebalo varati umjetnim veseljem. 

Tako će netko za Božić poželjeti samo da bude bijel i da smo svi skupa na okupu, a netko će zamoliti gumenih bombona, jer je tako rekla simpatična reklama. Sve radio stanice i sve male i velike trgovine će vrtjeti samo "božićne stvari", sa puno zveckanja praporcima, i ponekim tobože slučajnim zvukom blagajne koja se puni. Subliminalno. 

Po svim gradskim raskrsnicama će zvonca starinskih mauntinbajkova nadjačati zujanja električnih romobila. Lijepo počešljane žene gnjevnih lica će izlijetati iz malenih radnjica sa šarenim, sjajnim, papirnatim vrećicama punim stvari koje će nesebično poklanjati ljudima koje inače mrze, još uvijek ljutite na prodavačicu koja joj se nije osmjehnula kako to njena profesija nalaže, ili umotala ili zamijenila ili pokazala nešto što je ova znala da ima ali se pravi, ili čuva za drugoga, za neku svoju. I takva će ljutita ostati i kad na sve to zaboravi. A sirene vozila hitnih službi, s rotirajućim svjetlima ili bez uopće ikakvih, će zavijati kao na lunaparku.

- Kad ja kupim kabriolet, malenoj potrubit ću, blenuti će svijet. - ali to je pjesma koja odgovara drugom stanju svijesti. 

Vijesti o ekipama ER (60 vatrogasaca sa 20 vozila na terenu od stotinjak kvadrata!) koje otvaraju kolektivna bolovanja zbog stresa na poslu, nakon što ih prilike prisile svjedočiti stvarnoj nesreći, ili čak one u kojima su oni sami skrivili koju, nisu više nikakva rijetkost. Dok nam svijet priziva novi veliki rat. Tenkovima na zemlji. Tankovima na moru. Dronovima iz zraka. A iz dubokog svemira, tko zna iz čega. (Iz konzerve paštete? We Know Major Tom's a Junky..)

Božićni TV raspored ove godine, zove još jednu reprizu božićne epizode Malo Misto, pa nekako sve miriše na isto, da nije ni čudo da je i ostala samo jedna pjesma, u GenZinoj obradi, koja niti ne otvara stare rane, niti budi lijepa sjećanja, zato što je ta glupa mlađarija toliko uporna u oponašanju samo onoga što generacija njihovih očeva nije dobro razumjela, da se novi veliki rat i čini kao jedino razumno rješenje:  

- Ima uši šta i misli čuju. Ima oči šta u dušu ruju... 

- Svako li je mili bože krvav ispod kože... 

Čudno je to što nitko nikada nikome nije branio da slavi što god je slaviti htio ili imao običaje, a kako se s melodijom sve isprevrnulo u sprdnju. Da se naslutiti da se ne radi o šali ni o zafrkanciji, ipak se svi radije, uporno i na silu smiju, izmišljajući nove stare uspomene.

Prije 50+ godina, djeca su uredno primala svete sakramente, a domaćice se natjecale čiji je veći betlem u tinelu. Dočim bi domaćini, zajedno sa crkvenim zborom, u po noći glasno zapjevali jedino onu dionicu "pri i stu u Pljuj, he he"  

- O Otajstvo čuj čuj, i jaslicam pristupljuj 

- He he 

Valjda zato što smijeh uposli više mišića nego strah; dok se cijelo tijelo djedamrazovski ho-ho-ho trese, čut će se manje onih oh uzrokovanih razočarenjima, neugodnim iznenađenjima, preopterećenjima ili letećim pesnicama. Pjesma daje krila. 

+++ 

Odatle strah da će me izbaciti iz crkve, ako samo povirim u nju drugačije nego kao turist, iako je sve oko tog svetog prostora oduvijek privlačilo više od ičega što iz svog djetinjstva pamtim. Strah da ću izdati oca, jer je on ateist, iako nisam imala pojma što ta riječ znači. Odanost obitelji je bila jača od onoga što mi je duša (?, ili što li sam već imala ili nemala ili imam) govorila da trebam. 

Isto, potpuno isto kao i sad. Samo što sada više ne povezujem riječi s osobama kako sam odmalena bila dresirana. Nego radije s ritmom i zvukom. 

Odanost i poslušnost obitelji. A obitelj je ono što me drži i podržava: 

Ova pjesma, jer je mogu čuti i druge uši osim mojih. Ovaj alat jer ju je iznio van mene. Ova kuća jer me čuva i kad ja ne mogu sačuvati nju. Ovaj zrak kojega ne vidim a u kojem živim. Vidi li on mene? Zna li da je on u meni? 

Škripi li i kod vas drveni pod samo zimi i samo noću i samo kad ste sami, ili se to samo tako meni čini? Škripi li od boli, molim ne gazi me tako ni toliko. Škripi li od nestrpljenja što više ne poletim. Škripi li samo zato da skrene pozornost na vlastito postojanje. Ili da mi kaže: Ne boj se, sve je na svom mjestu, nisi sama... 

Sretan Zimski Solsticij! 

Ovdje: 

slatka sestra sna : uši šta i misli čuju

ludvig van

Jeste li i vi primijetili, kako u ovo predbožićno vrijeme ima manje vijesti o puškaranjima po frontovima, a više o siromašnima, starima i bolesnima? Više se govori o pripremanjima sklapanja dugotrajnijih mirova, a manje o kupnjama i prodajama tenkova i bojnih letjelica. Korigiraju se greške grešnih prethodnika, te se šakom-kapom dijele povišice, zaostatci, poboljšice i pomoći u kući. Za sve one koji će biti u potrebi i koji će se prijaviti da potrebuju.  

Jučer ili prekjučer nas je TV kalendar, umjesto na neki od davno zaboravljenih, ali slavnih ratova, sjetio na jednog gluhog kompozitora. Muzičara. Glazbenika, nazovite kako vam drago, zanimanje kojem su esencijalan alat ispravne uši. S kojim se žarom i upornošću ponavljalo da je oglušio rano, i usprkos tome ipak stvarao, te stvorio i ostavio zavidan i zamjetan opus. Zamjetniji i zavidniji nego i jedan drugi normalan i zdravi. 

Stekao je prijatelje među uglednim krugovima, oduševljavao se revolucionarnim idejama i zalagao za bratstvo, jednakost i slobodu. 

Lijepo je to, mislim, da ga povijest takvoga pamti, a da se nije našao, barem koliko ja mogu pratiti, nitko tko bi išta od navedenoga doveo u sumnju. 

Na primjer, slijepom književniku i knjižničaru Borgesu su osporavali djela, govoreći da mu ih je pisala mama. A gluho slijepa Helen Keller je bila prozivana kao varalica, do te mjere da danas skoro nitko niti ne pamti i ne zna, koja je to njezina velevrijedna ostavština, što je radila u životu, uopće. 

I zaista, bismo li se sjećali Beethovena da nam ga nisu forsirali u školama i po televizijama? 

I koja svrha u isticanju da je bio gluh? Gluh za što? Ili za koga? 

Moj sretan pogodak je: za autoritete. Odgovara profilu. Skroz. 

Onako borbenu muziku ne možete promašiti, pogotovo ako vam je pucaju ljudi sa visoka mjesta. (Dakle, oni koji sjede na nekim pozicijama.) Čak najblesaviju poskočicu svatko bi zapjevušio i pjevuši, ako ju čuje dovoljan broj puta. U trgovačkom centru koji svi posjećuju. U omiljenom kafiću u kojem se svi mjerkaju. S omiljene radio stanice vašeg (među)gradskog prijevoznika. 

Od svega nabrojenog, dakle, revolucija, bratstvo, jednakost, sloboda, herojstvo... a nešto će se valjda uhvatiti. A je li istina da je mogao čuti zvukove iz viših sfera od onih koje su prilagođene običnom uhu, tko to može potvrditi ili opovrgnuti? Ljudi njegova doba su bili toliko pošteni da su znali(?) da niže ne može. Na niže sfere mislim. 

I sad natrag u sadašnjost: 

Zamislimo prosječnu obitelj od oboje roditelja i dvoje ili troje djece, od kojih je jedno - drugačije. Ne sluša vas, ignorira, povlači se, više vremena u sobi sa knjigama, nego vani s drugovima. Oca razbjesni sam pogled na njega, te je zbog svoje i njegove sigurnosti, češće vani nego u kući. Mati trati više vremena obilazeći iscjelitelje da bi mu pomogla, ne mareći što zanemaruje ostalo potomstvo. Sva djeca mu se rugaju, onda kad ga ne izbjegavaju. A onda se neka dobronamjerna duša sjeti da nije možda mali - Lud, ovi Beethoven: 

- Pa pusti malo, pa vidi. Pa svi su ti genijalci tako. 

Pa krene u nabrajalicu, od slikara umjetnika, svetaca blaženika, privatnih detektiva forenzičara, IT stručnjaka, multimilijardera tipa Muska i Zuckerberga. 

Ali oni su svi imali podlogu. Podršku obitelji. Poglavito majke. 

Bojim se ovdje napisati, ali za zdravlje i za dobro svih vas (i nas) koji sebi možda slično umišljate: 

Kad vas se gleda i promatra i proučava i analizira, ma bilo to s najboljim namjerama, dakle onima koje vi smatrate najboljima ili oni, dajete li sve od sebe, ili se fokusirate više na promatrača? Ako možda i ne s ciljem da mu prozrete namjeru, pa krenete u udovoljavanje ili u izbjegavanje, a ono da se što prije uklonite svoj toj nenadanoj pažnji. Razornoj pažnji, tako ju osjećate jer radi nje, upornog zurenja da se nešto desi, odgađa sve ono što bi se desit trebalo, i što se dešava, ali vi to propuštate nastojeći se ukloniti mogućoj opasnosti. A zurenje je uvijek nagovještaj opasnosti. Najprije nešto zarobite pogledom, a onda posežete rukama ili nogama. Ne zuri se u nešto da bi se ostavilo na miru. Osim ako niste fizički od rođenja slijep. 

Velike nade obično postanu velika razočarenja. 

Pa zašto onda ne bi postali makar izgovor za lijenost. Za izbjegavanje stvarnih odgovornosti. Stvarnih stvari i poslova: da budete doma i da skuhate ručak, da počistite kuću i da obrišete nos djetetu. A ako ste dijete da se potrudite naučiti obrisati ga sam, kako se pristoji.  

Umjesto toga, čitave kolone ljudi radije biraju zadovoljstvo biti boljima od bolesne djece. Otac po teretanama. Mati po ambulantama. Sestre i braća, ko po kozmetičarkama i šminkericama, ko po sportskim terenima, fakultativno i amaterski, hobistički i rekreativno, ne profesionalno. Bi oni, al ne mogu zbog brata. 

 

magarica ugleda andela

Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju. 

 

Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe. 

Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima. 

Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima. 

Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago". 

Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja. 

Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms. 

Za ove nove nemam strpljenja. 

Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto". 

Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti. 

Trebali bi se toga češće sjetiti. 

Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.  

ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture 

~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~ 

geometrija zvuka

Je li nam glazba u genima? 

Nedavno su izašli novi izvještaji o znanstvenim dokazima da nam je sposobnost uživanja u glazbi do 54%, zapisana u genima. Ali ovi se pronalasci mogu mijenjati, budući da stalno dolaze novi i novi dokazi, novih i novih istraživanja, koji često ovise o komercijalnim interesima više, nego što proizlaze iz čiste želje za znanjem. 

Ako vaš otac i nije uživao u glazbi, ne znači da vi ne možete ili nećete u njoj uživati. Svako ljudsko biće je sposobno restrukturirati sebe, na koji god način to hoće. 

Ali, što je to glazba? 

Moderna znanost nam danas dokazuje da je čitav svemir vibracija, a također je to i zvuk. 

Kad poredate zvukove u  geometrijskom redu, da biste postigli određeni učinak, tada to zovemo mantra. Kada ih poredate, ne samo geometrijski točno, nego i estetski privlačno, tada je to glazba. 

Oblik zvuka 

Glazba je način proizvodnje zvukova tako da im se ne naziru rubovi, dozvoljavajući im na taj način da teku glatko, harmonično i geometrijski uredno. Ta harmonija postoji, ne samo u zvuku, nego i u obliku koji zvuk poprima. Ako bilo koji zvuk izmjerite osciloskopom, možete vidjeti da on proizvodi određeni oblik baziran na frekvenciji, amplitudi i ostalim aspektima. 

Svaki zvuk ima oblik koji mu je pridružen. Slično tome, svaki oblik ima pridruženi zvuk. 

Za primjer, kad vas gledam, mogu odrediti koji vam zvuk priliči, i na osnovi toga vam dajem ime. Kad vam izgovoreno ime odgovara, kad zvuk i oblik pristaju jedno drugom, možete od toga izvući koristi. Ta znanost se zove Nada Yoga, ili Joga zvuka. Pokriva sve što se tiče slušanja, ne samo glazbe, nego svega što postoji. 

U svemu je glazba, ako znate kako slušati. Čak i buka & galama, mogu biti glazba, ako pažljivo slušajući otklonite sve aberacije. Pažnja otvara premnoga vrata u svemiru. 

Zvukovi postojanja 

Da biste mogli otvoriti bilo koja vrata, potrebna je pažnja. Ako ste sposobni dobro na sve paziti, vrata se otvaraju zvukom koji već jeste. Koristim riječ zvuk, jer je glazba uzorak određenih zvukova. Zvuk je važan, jer zvuk vibrira, kao što život vibrira, kao što svemir vibrira. 

Moderna je znanost prihvatila to da sve što postoji, nije ništa drugo nego energija koja vibrira, oscilirajući između fizičkog oblika i nevidljive vibracije (zvuka). Izvor svega što je fizičko, je vibracija. Jogijska je znanost ovo prepoznala prije puno tisućljeća, govoreći da je čitava egzistencija zvuk, gdje je zvuk tu je i vibracija, a gdje je vibracija tu je i zvuk. 

Vibracija je općenito fizički proces, ali ljudi je mogu percipirati samo do određenog dometa frekvencija. Frekvencije koje su poviše od nama čujnog ranga zovemo ultrasoničnima, a one ispod, subsoničnima; i jedna i druga su nedostupne ljudskom uhu. Samo u određenim stanjima koja zovemo ritambhara pragna*, neki ljudi mogu postati svjesni zvukova koji su izvan normalnih frekvencija spektra. 

_________________________

* ritambhara pragna je povišeno stanje percepcije gdje netko može iskusiti vezu između zvuka i oblika. 

____

Arhitektura zvuka ljudskog sistema 

Glazba je rafiniran poredak zvukova koji već postoje u svemiru. Indijska klasična glazba se razvila iz dubokog razumijevanja ljudskog sistema. 

Svako ljudsko iskustvo - svjetlo / tama, zvuk / tišina, radost / tuga, agonija / ekstaza - se događa unutar nas. Mi smo baza, osnova našeg iskustva i sve što mi radimo, ima korijen u samoj prirodi. 

Bazirano na tom razumijevanju, Indijska klasična glazba je identificirala specifične dimenzije tijela koje odgovaraju i generiranim i primljenim zvukovima (onima koje sami stvaramo i one koje čujemo izvan nas samih).

U jogijskoj znanosti, na ljudsko tijelo se gleda kao na sistem koji ima pet slojeva: 

1. annamaya kosha, - fizičko tijelo koje je nastalo od hrane koju jedemo a koja se sastoji od pet osnovnih elemenata (zemlja, zrak, voda, vatra, eter)

2. manomaya kosha, mentalno tijelo

3. pranamaya kosha, energetsko tijelo unutar ljudskog sistema

4. vignanamaya kosha, - prelazno tijelo između fizičkoga i one dimenzije koja je izvan materije - i 

5. anandamaya kosha - posljednji sloj koji se zove blaženstvom. 

Među tih pet, pranamaya kosha je najznačajnija i sastoji se od 72 000 nada (kanali kroz koje teku životne sile ili prana) koje su raspoređeni na 114 spletova točaka unutar ljudskog sistema. Od njih 114, dvije su izvan fizičkog tijela, a 112 unutar. Od tih 112, njih četiri uglavnom spavaju. 

NJih 108 aktivnih energetskih centara ili čakri unutar fizičkog tijela, podijeljeno je između ide (jedna od tri glavna energetska kanala, locirana na lijevoj strani tijela, feminine ili intuitivna po svojoj prirodi) i pingale (jedan od tri glavna kanala lociran na desnoj strani, masculine, muška, po svojoj prirodi), 54 na lijevoj strani, 54 na desnoj. 

Slično tome, sanskrtski alfabet se sastoji od 54 zvuka. Ta 54 zvuka imaju dvije manifestacije: feminine & masculine, ukupno 108. Tih 108 zvukova čine temelj na kojem je čitav sustav klasične glazbe postavljen. 

Klasična glazba u svojoj osnovi aktivira tih 108 čakri ili energetskih centara u ljudskom tijelu, što može voditi do prirodne evolucije ljudskog bića prema višim stupnjevima svijesti. Indijska klasična glazba nikad nije bila samo puka zabava, nego sredstvo pomoću kojega individualno ljudsko biće može napredujući u evoluciji, postati univerzalno. 

Ta dimenzija, koja aktivira ljudski sistem, dozvoljavajući mu da evoluira sve do svoje posljednje stance, koristeći tih 108 zvukova, se zove Nada yoga. Ono što danas zovemo klasičnom glazbom, ima svoje korijene u opisanom procesu. 

isha. sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/music-and-the-geometry-of-sound  

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

kolibrić

Sadhguru je napisao pjesmu o kolibrićima i shvaćam to kao znak da smo osigurali prolaz za našu vrstu. 

"Dok drugi zure u nebesa, čekajući čudo da se desi, ti znaš da je Život u krilu Majke Zemlje..." 

Progledati znači znati svoju poziciju u svijetu i djelovati u skladu s njom. 

Do sada smo mislili da je problem u nama. Krivili se misleći da se ispravljamo. Dopuštali drugima da nas popravljaju i sređuju nas prema svojim zamislima. Onima koje idu u prilog njima i njihovu usku krugu ljudi. 

Tražili oproste i molili bogove da nam skrate boli. 

"Ali ti ptičice znaš koji cvijet će dati to što tebi treba / Tvoj let čudesan tako da izgleda poput Čarolije / u koju je uloženo toliko truda..." 

 

Osjećam se voljeno i zaštićeno, iako na prekretnici. Što god da bude bilo, bit će preobražajno. 

 

Humming Bird

In search of Nectar
that is sparse and rare
You know which blossom
is willing to yield what you need
A flight so fabulous that
seems like Magic, that you work hard for

Those who do not know the
Nature of life and its Magic
look up to Heavens for the Manna
But you know, it is all in the
Breast of Mother Earth

Humm away for ever
and Ever

Subscribe Now

Get Isha Forest Flower

 

slušati očima

Jedanput se dogodilo da mi je na ulici, bila prišla nepoznata žena i pristojno ponudila pomoć. 

Hodale smo neko vrijeme jedna uz drugu bez riječi, a onda se ona sjetila i rekla: "Tu sam, tu sam, nemojte mislit da sam vas napustila." 

- Ma ja sam vam šišmišica, ne morate ništa govorit, šesto čulo radi ko sat. 

Nije znala treba li se nasmijati, pokušavam li biti duhovita ili mislim ozbiljno, pa je nakon stanke rekla da je jednom na televiziji, možda "Na rubu znanosti" ili tako nešto, čula da neki ljudi po sluhu otkriju na kojem mjestu ima podzemnih voda, loših vibracija, i dobrih, i dobrih, i to tako što zatvore oči da im ne smetaju. 

- Izgled vara. 

- Sluh je puno bitniji za život.

- A i svi najbolji i najpoznatiji pjevači su slijepi. Stivi Vonder i Andrea Bočeli. 

~~~~

Nedavno sam, uz Sadhgurua, čula za Cassandru Mae Spittman, njemačku pjevačicu koja pjeva na sanskrtu. Predivnog glasa. A prijatelji sa istoka, koji se razumiju, kažu da svaki glas, svaki slog izgovara i otpjeva besprijekorno točno. Da je djevojka pravo čudo. 

Od rođenja slijepa. 

 

Kad sam je, oduševljena, išla pokazati svojima, oni nisu čuli ništa od svega ovoga što vam sada pišem. Nakon nekog vremena, nervozno su odbili slušati dalje: 

- Makni to, ne mogu to više gledat. 

Tiho i tužno. 

Navodno djevojka izgleda neugodno. Baš tako su rekli, "neugodno". 

- Ukočeno stoji s onim ledenim izrazom lica, dok iz nje izlazi nekakav cvilež. 

 Jako je zgodno, imati leden izraz lica, ljudi vas ne doživljavaju kao živo biće, pa se ne trude prilagođavati situacijama. Jednostavno kažu, što im je i kako im je. Kao što bi da su sami. ( Eto, tako znate, onda kad svi misle da ste vidoviti.)

Ne znam, kako im nikada ne padne na pamet, evo na ovakvim primjerima, da koriste svoja osjetila na pogrešan način. I da im to otežava i/li zagorčava život. 

Oči su da (pred)vide blisku opasnost. Uši da osluškuju zvukove iz svijeta. Ni prvo ni drugo nije jedino što postoji nit što treba ili vrijedi imati, koristiti i znati rastumačiti. 

Ima tu još svega. U slojevima. 

mnogookost (13)

 http//sadhguru.co/msr 

#AwakeWithAdiyogi 

#WhoIsShiva 

#SaveSoil

#ConsciousPlanet

bijeli balet za bijelo smeće

Iščekivanje rođenja djeteta u stvarnom životu stvarne žene u stvarnim okruženjima bila ona kraljica ili prosjakinja, uvijek je traumatično. Ljudi su ga učinili takvim, možda s najboljim namjerama. Radilo se o prvom porodu ili sto i prvom. Imala vi petnaest ili pedeset godina. Uvijek će se naći netko tko bolje od vas zna kako se osjećate, odnosno kako bi se trebali osjećati. Hoćete li biti blagoslovljeni sinom ili djetetom. Koje ime biste mu morali nadjenuti i kako će ga ljudi (pro)zvati, ako mu dadete ono koje je vama bilo na srcu i na usnama. Uvijek ima onih koje će misliti da će vas zanimati kako je to bilo kad je rađao netko drugi, koliko je porod trajao, tko je sve bio prisutan, tko se onesvijestio, tko je što rekao, donio na poklon. Koju robu i gdje trebate kupovati. Na sve se to treba misliti. A moderne cure već razmišljaju i o tome kako zamijeniti prirodan porod carskim rezom, da bi sačuvale oblik i sposobnost kontrakcije otvora kojeg netko naziva i organom za stvaranje - čarolije. 

Čarolija ili čudo života. Rođenje djeteta. Nov život. koji ćemo uskoro proslaviti. uz pečenke i kolače. Zvona zvon i zborno pjevanje. Čudo Božića.

Čitavi decembar se pripremamo za slavlje ne misleći o tom da netko možda u tišini plače. Baš zbog ...   

Zbog pripreme za slavlje koje je priprema za slavlje bez slavlja samoga. Ne zbog uzroka slavlja. Povoda. Razloga. Kojem je baš u središtu - korijen. Koji se izgubio negdje.

Božićna čarolija.

Čitavi dječji baletni ansambl je angažiran čitavi najsvečaniji mjesec godine. U baletnoj predstavi koja najljepše dočarava duh Božića. 

- Dovedite djedove i bake, sve svoje voljene i nevoljne, prijatelje i neprijatelje, neka se opiju bogatstvom i božanstvom glazbe plesa i smijeha koju su pripremili za vas... 

Malene mršave djevojčice i pokoji dječak napuhanih trbuščića i natečenih obraščića od gladi, trčkaraju i skačuću u bijelim trikoima, bijelim suknjicama od tila, drhtureći od hladnoće koju ne primjećuju jer su im rekli da je to od uzbuđenja jer ih čitav svijet gleda, hihočući od straha koji su nazvali pozitivnom tremom od nastupa. I tako ponosno jer svaki od njih zna od koga je točno bolji. Čak i onaj koji je među njima najlošiji plesač, zna da je svejedno bolji od onog djeteta koje nema niti šansu da propleše. Ikad. 

Predstava je darovana i djeci s poteškoćama u razvoju i onoj s posebnim potrebama. Za Božić treba da su svi sretni i veseli. Nitko ne smije da bude zaboravljen i ostavljen sa strane. Prosjak ili kralj. Bolestan i zdrav. Neka se i oni vesele našoj sreći! Sreći koju nesebično dijelimo sa svima.

- Djeca su naša najiskrenija publika. - knjiški je ponavljao voditelj ansabla - Kad se dijete smije, čitav svijet je sretan. 

Te nabrajao imena škola, centara i ustanova čija su cijenjena imena odavno simboli za manje vrijedna bića u običnom društvu. 

Da. Tu publiku ne možete prevariti. 

Iako uvijek možete reći da oni tu ljepotu, tu čar i tu draž, taj darovani dar naših najmlađih i najnevinijih njima, oni ne mogu doživjeti.

već se pale luči male

Ne znam sad koji paranoik iz kojeg filma je rekao da zvijezde možda nisu zvijezde, nego rupe koje je netko probušio na poklopcu tako da možemo disati. Ali moguće da ćete baš vi biti taj koji će kazati da vam je puna kapa glupih ljudi koji misle da govore pametne i provokativne stvari. 

Evo još jedne: Pitam se, pitam, što misli žarna nit da je staklena kupola žarulje u kojoj obitava. Vidi li ju uopće? Vidi li i nju samu itko, takvu kakva je - žarna nit. 

Ulična svjetla postoje radi sigurnosti šetača. I zaista, čemu služe zvijezde?

Prva stvar koju moja sestra napravi kad se vrati svojoj kući je da upali TV. Ona kaže da joj TV daje osjećaj doma i topline. Tko zna, možda se boji što bi joj kuća mogla reći da se događalo dok nje nije bilo. A možda se boji da joj ne bi rekla ništa. 

Slike koje se izmjenjuju na vertikalno postavljenoj plohi, mogu poslužiti kao simulacija kamina. Vatre koja pucketa. Nagovještaj svjetleće topline. 

Na kanalu koji prenosi samo plesnu glazbu, već se počelo sa starim božićnim pjesmama. 

Vrijeme je trgovanja. 

 

Uskoro ćemo upaliti prvu adventsku svijeću. 

Čeka se Krist da potjera lihvare iz hrama.

gledam te