čemu služe ruke (30)

 - za sportiranje 

Noge u ovom slučaju mogu zamijeniti ruke, jednako kao što ruke često puta budu učinkovita zamjena nogama. Dakle, kao što kist ili olovku možete uzeti nožnim prstima ili zubima, tako isto možete i luk i strijelu, ili volan formule jedan. 

Čak ako vam je do igranja loptom, rukomet je zamjenjiv nogometom, i obrnuto, stvar je tu više trenutne mode i osobnog ukusa. Zamišljam da je zato izumljena košarka, da bi se patuljci držali na distanci. Nije sve za svakoga. 

Priča iz antičke starine, pamti jednoga heroja koji se je učinkovito koristio cijelim tijelom ne žaleći niti jedan njegov dio, dapače. 

Puno prije nego što se Heraklo sjetio da su sportska natjecanja bolja opcija od krvavih ratovanja, jer u tome je stvar, demonstracija moći, snage i vještine plus slava, čast i nagrada najboljima, navodno je taj golemi ratnik, ne želeći neprijatelja pustiti da pobjegne morskim putem, svojom ogromnom desnicom zgrabio bok broda, kad su mu neprijatelji odsjekli mačem desnu ruku, ispružio je lijevu, kad mu je i ta bila odsječena, zakoračio je jednom nogom, zatim zubima i tako je izgubio glavu. 

Hvala bogu više nitko ne gubi glave zbog izgubljenih utakmica. Sve ostalo je zamjenljivo i nadoknadljivo. 

p.s. Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints 

čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

čemu služe ruke (28)

 - da prime vesla i odgurnu brod od kraja, unatrag 

Da smo slučajno odlučili nazvati Plavi Planet, Voda, bismo li mi drhtali složno kao nervozna jata riba ili počinuli zalijepljeni za koraljno dno, kao kamenice s biserima. 

Tritone i sirene su izmislili ljudi. To je tako očito. Možda baš oni koji jedva čekaju da se napokon odmotamo u eri vodenjaka koju svako novo doba ponovo svojata. Ali nikako da prodišemo u rjeđemu mediju od našeg. Navika je druga narav. A prva je bila riba? 

Znak Jone. 

I Spasitelja. Otkupitelja. 

U tome je stvar, svatko gleda samo na to da ne mora sam vratiti što je zaposjeo kao svoje.  

Pa onda, sjedi naopačke i samo veslaj! 

čemu služe ruke (27)

- da otvore vrata  

Neki put da otvore, neki put da zatvore, pod uvjetom da se ima kome i što. Često puta nema vrata ili ih ne vidimo. Još češće su one, ruke, vrata, ali ih kao takve ne priznajemo. 

Preživjet će samo oni, tako je rekao stručnjak za geologiju na nekom važnom skupu o izumiranju vrsta ako osiromaši najgornji sloj zemlje, koji budu znali sami sebe prehraniti. A oni koji budu mogli nahraniti još koga osim sebe, bit će nova elita, i to je tako jednostavno. 

Svi, naravno, najprije pomisle na stomak, trbuh, na želudac, i na uzgoj hrane, pa se krene u nove rasprave tipa treba li saditi povrće ili žitarice, treba li uzgajati kokoške zbog jaja ili zbog mesa, držati krave zbog mlijeka ili teletine. 

Dovoljno da vidite da uopće nije misterija proizvesti jelo: posiješ i čekaš da iznikne, zatvoriš u štalu i zakolješ kad ti zakruli u želucu. Tako pticu, tako dijete. 

Vidite li razliku? 

Sve već jest nadohvat ruke, samo treba imat okoordinaciju, razumijete? 

+++

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

čemu služe ruke (26)

 

- za ošišat ovcu 

Ovaj sam stripić nacrtala oko vjerskih žrtvovanja, u vidu posta i sličnih propisanih suzdržavanja ili uzdržavanja od ovog ili onog. 

Ne znam jel se vide slova dobro, ali na slici je iznad glave ovce, dlan ljudske ruke ocrtan vunasto kao umotan u runsku kožu, a natpisi sa strana su upozorenje i prepirka oko njina značenja: 

- Pazi, ide vuk u ovčjoj koži. 

- Ma neeee, to je ovca. 

- To je vuk, govorim ti! 

- Ne, nije! 

- Jest vuk je u ovčjoj koži. 

- Daj umukni!! 

Silence of the lambs. - popularni horror film s Anthony Hopkinsom, Hannibal the Canibal. 

Čovjek je čovjeku vuk... pas jede psa...

Ljudska je povijest prepuna primjeraka kanibalizma, samo nije dovoljno pribrana da to takvim i prizna. 

Oči su nam često i prečesto puta samo na smetnju. Odvlačenje pozornosti. Kradja energije. 

Prigodan post i cijela priča na Slatkoj Sestri: slatkasestrasna.blogspot.com/janjemoje 

p.s. 

I ova je ilustracija iz faze #SaveSoilSecureFuture - handprints.

Mislim da je tekst u pozadini bio u vezi prehrambenih navika (biodiversity loss means whoever is on the top of the food chain will end up eating its own species) 

moja #SaveSoil priča

Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga. 

I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih. 

Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane. 

Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja. 

Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta. 

Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima. 

Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta. 

Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu. 

- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I, 

- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela. 

Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam. 

Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega. 

Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže. 

A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju. 

Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji. 

Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno. 

Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu. 

Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu. 

Šta se misli pod zdravljem? 

Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane. 

A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako. 

Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena. 

Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim. 

Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru. 

Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima. 

Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor. 

Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako. 

Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim. 

Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš. 

Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam. 

Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi. 

Samo (se) treba toga češće sjetiti. 

Neke od nas malo češće nego druge. 

Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života. 

Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo. 

Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje. 

Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija. 

Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil". 

Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja. 

I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci. 

Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.  

Golema je, pregolema snaga malenoga. 

<3

Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta! 

čemu služe ruke (25)

 

- da oboje Licitar! 

Jednom mi je drugar oduševljeno ispričao o gospođi, potpuno slijepoj, koja umije ispeći palačinke na dvije tave. 

- I to koje palačinke! Za prste polizat. 

Ja ne znam za drugačije. Kao bi se kolač uzeo nego rukama, prstima. Žlicom i vilicom? Ma da. 

Naravno, nije nikad priča za bezveze bez skrivenog motiva ili tajne nakane, ovdje se išlo na utrkivanja i na dokazivanja tipa 'čije su bolje, ja ću to procijenit', jer je uslijedilo izazivačko svađalačko: 

- A ti? 

Nikad ništa. 

Pratila sam jedno vrijeme tu gospođu na YouTube-u, jako se trudila, možda se još trudi a da ja to ne znam, uglavnom, jako se trudila pokazati da može sve što i normalne žene, baš ovako: i šminkanje i cipele i kuhanje i češljanje. Ma mislim: kako nekom može kuhanje bit hobi, ili češljanje interes. 

Počešljaš se radi higijene, skuhaš jer sirovo nije dostupno u svako doba godine, a od hrane se živi u ovoj dimenziji. U kojoj ti nitko ništa ne donosi na lijepe oči i na izvolte. Jelte? 

Nisam upala u zamku, niti ikad išta skuhala da nekom dokažem da znam pa bacila poslije s velikim žaljenjem. Velim, lijepi test provjere da se vidi bez čega se sve može, a što je nužnost svijeta. 

Ne nužno zlo, prijatelju. Nasušna potreba. 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

- Što se sve sa rukama može!? 

- Obojiti hranu, koju bi netko radije pojeo - 

(U modernijim prilikama, slikaj, objavi na instagramu, pa čekaj reakcije.) 

čemu služe ruke (24)

 - da se znoje 

Znojni su dlanovi, kažu, znak neurotičara. Trebalo je običnom svijetu baš puno uvjeravanja da shvati, ili da makar posramljeno ušuti ako shvatiti ne može, da kapanje znoja nije znak ludila, i da neurotik nije isto što i luđak.

Luđacima nazivamo one koji, slabo se kontrolirajući nanose štetu ljudima i imovinama. Nisu mirni ljudi problem, nisi lud ako te uhvati strah da ćeš bit pojeden ili utruđen bez vidnog razloga. 

"A da me prestanete strašit, pa ću se možda u razumnom roku smirit i prestat drhtat i pretvarat u vodu posvuda a ne samo vašem vajnom oku izloženim dijelovima." 

Znojite se na testu i na ispitima, ono kad mislite da niste dovoljno dobro savladali znanje ili vještinu, pa dok sami ne vidite da ima uvijek gore. 

Dlanovi plaču, rose se tako da iz njih isklizi što god da rukama hoćete prihvatiti. 

Ili se čiste od toksina? Kao oči suzama. 

Kakogod da bilo, ruke treba nečim zabaviti, a um će slijediti proces. Bolje napraviti konkretnu stvar, nego mučiti se nečim što nije još bilo, nit će ikad biti (sem ako ne prionemo rukama!). 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints. 

Za slučaj da još ne znate što ćete sa svojim vremenom, dobro se je zabaviti korijenima, i svakako pri tom dobro zaprljati ruke. Zemlja nas liječi. 

A mi sami smo ta zemlja.  

čemu služe ruke (23)

- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)

Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. 

O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto: 

U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja. 

Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?". 

Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao. 

Eto, tako i ovdje:

Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat. 

Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu. 

Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje. 

Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala: 

- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura. 

Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa. 

A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat. 

- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije. 

Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja. 

A to je i bila. 

Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom? 

Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno? 

Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit. 

Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!". 

A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde. 

Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja. 

Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta! 

No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.

Ili tako nešto. 

 

Ilustracija za #SaveSoil (⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠)(⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠) 

#AllHandsForSoil 

išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil 

"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!" 

čemu služe ruke (22)

Izračunala sam da mi treba oko dvadeset minuta da dovršim jedan redak novog mata koji sebi pletem. 

Dakle, od pamučnih starih majica i pidžama, jastučnica i tavajola. Ništa se ne baca!

Izderala sam najprije vrpce, pa obojila prirodnim bojama, pa osušila, smotala u klupka. I sad pletem. 

Slijepa Parka, jedna od sestara koje imaju posla sa tkanjem života. Koja je moja igra? Koja sam od tri? 

Klota. Laheza. Atropa. 

Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. 

Rođenje. Život(?) Smrt. 

Izračunala sam, dakle, za jedan red mi treba cca 20 minuta vremena, života, i odjednom sam postala vrlo matematična. Sistematična sam uvijek bila. Morate, kad vas se, po rođenju, označi kao različitu, izraditi sistem da biste preživjeli u tuđem sistemu, po tuđem. Nitko vas to ne pita. Okolnosti vas prisile. Od onoga što nitko neće, izraditi život.  

I dobro da me to zapada. I dobro da je tako. Lijepa je to igra. 

A onda sam shvatila da nemam vremena, i da mi se žuri, i da nastavim li tako neću stići nikad. Nigdje. 

Svejedno što nisam znala niti kamo? mi je žurno stići. 

Nastojala sam ubrzati rad svojih ruku. Nastojeći požuriti vrijeme. Ili ga skratiti? Sa manje vremena što to dobivam? 

Isto grama pređe. 

Iste ove ruke. Iste igle. Isti punti. 

Isto vrijeme. Isto teče. 

Ja mirujem, ono se kreće. 

Čudan, čudan san.  

Ilustracija je urađena za projekt "SaveSoilSecureFuture - handprints, uz popratni tekst: 

In the Tapistry of Life we were ment to hold our hands, not elbowing. 

čemu služe ruke (21)

 - za zamotati, umotati pa razmotati 

- za zapakirati, prepakirati pa raspakirati 

- za okititi pa raskititi 

Volite li više, darivati ili biti darivani, nikad nije bilo upitno, bitna je namjera, zato se i kaže da je najdraži dar, dar koji je dan od čista srca. A što je čisto, a što nečisto, oku je nevidljivo, umu nespoznatljivo. 

Dok vam ne dođe ljuto u drobu. 

Nemojte, stoga, jesti očima, ruke su od njih puno pametnije: držite ih uz tijelo, ako može, sklopljene. 🙏💘

+++

Ilustracija je lanjska, iz kategorije #AllHandsForSoil, ali još je aktualna 😊🎄

A citat ispod je iz zadnjeg broja Forest Flower-a, i nekako mi baš pašu u ova vremena.  

Ljudsko srce i ruke mogu stvoriti bogove koji nadahnjuju na razotkrivanje nepravilnosti u ljudskim zajednicama. Ali postoji i drugi par ruku koji izobliči sve njine napore. Stavimo svoje ruke uz ove koje stvaraju. 

čemu služe ruke (20)

 - za građenje pa rušenje, nikako ne obrnuto! 

Ne brojim se još u najstarije žitelje, ali sjećam se da smo se jednom davno veselili dočecima Nove zbog vatrometa na trgu. 

Stiglo je vrijeme da svako dvorište ima svoj privatni dernek pa je nebo iznad naše zgrade gorjelo raznobojnim iglicama, iskricama, a da nitko nije trepnuo. To su isti oni ljudi koji su tukli Kineze zbog virusa korone, prije koju godinu dana. Ni na pamet im ne pada KaKo? se rade te prskalice, ali jako su ponosni i misle da su pametni što su kupili svak svoju sebi: 

- Koja ti je boja bolja? 

Ova generacija nije napravila ništa vrijedno spomena, pomolimo se sada da ništa više ni ne sruši. 

Baš s ovim tekstom sam objavila gornju ilustraciju prije godinu+ dana, za projekt #AllHands ForSoil #SaveSoilSecureFuture. Još je uvijek aktualno. 👣 

p.s. 

Kad se dim povukao, mogao nas vidjet skoro okrugao velik i stvarni mjesec. Tko zna kako se mi njemu činimo odozgo. 

čemu služe ruke (19)

- da uberu, proberu, saberu pa nahrane gladne

Kad god jedem neku jednoličnu hranu, dakle, na onu mislim, koja je zamišljena da bude komadićasta i ista, dakle svaki od tih komadića mora biti iste veličine, oblika, boje i težine, tipa zrnaca graška ili riže ili čak trešnje, zrnca šipka ili sjemenke ili kikiriki, samo što ste vi kuhar a ne majka priroda, dakle, kiflići, njoke, mlinci, fritulice, pomfrit... uvijek gledam da pojedem prije one komadiće koji mi se čine polomljeni, suhi, otkrhnuti, nagoreni ili krivi, tako da ostanu oni koji su lijepi i cijeli. Za sjeme. 

Namjerno ovako odvajam sirovo od skuhanog, sprženog, pečenog i za konzumaciju spremnog, a sad ću vam reći zašto: 

Ako ste ikada sami ljuštili kikiriki, vadili bobice iz ljuski, čistili šipke, penjali se na drveće da dohvatite trešnje, onda znate koja je to, u isto vrijeme muka i u isto vrijeme radost, bilo da se mučite ili radujete za samoga sebe, dakle, verete se po drveću da biste dohvatili baš tu jednu trešnju koja vam se učinila najsjajnijom i najrumenijom dok ste je samo gledali sa zemlje. Baš tu jednu posebnu, ili barem jednu, kad ste već gore, a ruke vam trebaju da se držite za granu da ne biste opali ko list u listopadu. Bilo da se mučite ili radujete za čitavu množinu nepoznatih ljudi, koji će se nahraniti i(!) vaših ruku djelom. Bilo da pakirate voćke u kesice u velikom tvorničkom pogonu, ili ih ručno berete na velikoj plantaži koja se baš ručnim branjem reklamira i na tržište probija. 

Kad je golo preživljavanje ili ekstremna glad u pitanju, dobra vam je svaka. Čak niti ne mislite da biste je mogli svrstati u kategoriju "jednolična" kako sam otpočela s ovom dugom pričom. 

Ali kad ih gledate onako na kupu, zrno po zrno, svako je isto, oh ne! opet isto, onda si možete priuštit biranje. E sad pričamo o pripremljenoj hrani. Bilo da ste ju pripremali za sebe sami te imali priliku potajnog grickanja, rečenog kušanja treba li još soli, treba li šećera, bilo da vam je servirano nešto što je netko drugi pripremio isto tako tajno. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit 

Ne znam kako vi, al ja budem oprezna. Ili nešto ne valja s jelom ili s djelom. A onda, obično kuharica sama pojede najprije ono što je stavila preda me, a tek onda sramežljivo lacne i ono što je pred njom. Tada obično histeričan cerek najavi prisutnost lika od autoriteta, te zaključak s kojim se svi slože da je bolje bit snalažljiv, nego sramežljiv. Lažno sramežljiv. 

- Bi tvoja gusca, al se glava pravi fina. 

Nije, velim, sramota, niti znak da ste mrgud kojeg nitko ne poziva na društva, to što više volite pojesti svoj objed u svom miru sami. 

A kad se to desi, vraćam se na početak, tada biram pojesti prije one kolačiće, krokete, popečke, polpete, njoke, mlince, frigane girice, koji mi se čine neujednačeni. Tako da bi ostalo što više onih koji su na izgled lijepi. Tako da, ako se i pojavi netko tko misli da stražari, provjerava, kontrolira pa ispostavlja račune dragom bogu ili tko već prati, da vidi samo lijepe, i da im prione. 

Eto tako ja to gledam. Pa makar i te lijepe na kraju smazala ja sama. Ruku na srce, je li ikad ikom sveti Petar bradom došao na ručak. A sveti Niko, rečeni Djed Mraz? Ali jednog dana možda dođe. 

'Ko to može znati?! 

 

I sad u kontrapoziciju, jukstapoziciju štogod, jer znam više onih koji bi se bili spremni i svaditi za što ljepši komad brašna i vode prženog u ulju, znam za, dakle, čitavu vojsku odraslih i djece kojima će ruka prije potegnuti za ujednačenima, pravdajući sitničavost već dobro poznatom: 

- Ne znaš ti šta ti je to. A nu ove, ista ko na slici! 

Da ste, dakle, Kviki ribica ili štapić Bobi, tvornički pakirana u kontroliranoj atmosferi, nakon što ste izrasla na klasu, umivana kišom i zrela na suncu, težila ka nebu, pa strgana s klasa, na sitno samljevena, miješena i umiješana s još nekim mrvicama, neke budu ljute, neke budu gorke, neke budu slatke, neke grizu, neke hlade, a ima i onih koje mirišu baš fino, pa pečena i pržena, i zapakirana u velike kutije ili vreće s kojima se i ne mora baš nježno jer nitko nije nalijepio znak da je sadržaj fragilan, lomljiv ili - opasan! po život, pa vas neka grabežljiva ruka samo saspe u ždrijelo bez dna, da biste završili u kartonu kao dijagnoza "probavne tegobe". Pa da vas se pita, biste li radije da ste polomljen, nagoren, slijepljen za još jednog istog, onaj na kojeg se nalijepilo previše soli, čudno savijen, prepolovljen, zdrobljen, ako će vas takvog radije odabrati neka pažljivija ruka? 

Ilustracija je objavljena u sklopu projekta #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil s popratnim tekstom: 

Kako jedemo, još je važnije od onoga Što jedemo. 

Take a moment. Say the grace. 

o prilagođavanju osoba(ma) s invaliditetom

Uoči lokalnih izbora, jedan od gradskih kotara je donio rješenje o gradnji prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice, u blizini osnovne škole. Za sigurnost naše djece, ali i svih ostalih naših sugrađana.  

Natječaj je objavljen, nacrti su predani, odluka je donesena, krenulo se s gradnjom. 

Malo prije nego što je bilo upriličeno svečano otvorenje s rezanjem vrpce, posvađali su se oko naziva samog prolaza, treba li mu ime biti po nekome od umjetnika ili nekome od ratnika, odnosno, treba li mu ime uopće. 

A onda se netko sjetio da ... ta-ra 

Prolaz nije prilagođen osobama s invaliditetom. 

I da treba sve ponovit! 

Nema, nema, nema milosti. 

Ali svakako ima razumijevanja. 

Zbog čega bi sad odjednom osobe s invaliditetima raznim krenule jurišati baš preko tog prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice? Gradske ili državne? 

Sve i da mu nema 'ko. Sve i da se s druge strane nalazi čarobni napitak koji liječi rane sve. Sve i da je željan avanture toliko da mu je i puteljak premija. Sve i da želi biti i iskusiti "sve isto kao i svi obični normalni ljudi". Pa ako se probije neozlijeđen preko parkirališta, zidića i kanalića, baš do toga mjesta. Ili ako se digne svih pet helikoptera da ga prenesu do tamo. 

Jeste me s'vatili?

Ilustracija je napravljena u jesen prošle godine za projekt #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil uz popratni tekst: 

Nijedna nije ista, ali sve vrijede isto! 

(Nismo svi jednaki, ali svaki glas, na izborima, vrijedi jednako.) 

Od tad, do sad, zakon za koji smo lobirali, Soil Monitoring Law, je izglasan!! 

čemu služe ruke (18)

- za igranje igara, sportskih i društvenih 

Često gostuje na lokalnom radiju, jedan trener nekog od timskih sportova, ne znam sad da li rukometa ili vaterpola ovdje su i jedan i drugi sport jednako popularni i igraju se loptom, koji se specijalizirao za rad s djecom, a još ga nisu proglasili pedofilom. Ako je netko sposoban dobro izbalansirati društveni i radni i privatni život, zacijelo je osoba vrijedna slušanja. A možda se zna sa gazdom, pa pomažu jedan drugome. 

Ponekad se on sam javi u neku od emisija, predstavi se i apelira, na primjer na neodgovorne vozače koji se parkiraju na nedozvoljenim mjestima, ili na roditelje koji daju potomstvo u sport, s nadom da će zarađivat pare, ili ako treba uklonit neko staro drvo i zasadit mlado: "Ugodnije je pratit utakmice iz debelog hlada, nego ispod užarene tende...", ali dosta ga često zovu kad treba popunit minute eterskoga prostora. Čovjek je zanimljiv. 

A onda se dogodi intervju, i zato vam sad to i pišem, vezano za osobe s posebnim potrebama u sportu. A u te posebne su se brojili i sakati i ćoravi i gluhi, ali i oni s takozvanim mentalnim poteškoćama. I sad, što je to mentalna poteškoća? 

Na Twitteru je ta priča bila dosta glasna; ista ili slična stvar je ugurana u transgender perspektivu: navodno je neki lik, željan pobjede, slave i najvažnije od svega, zlatne olimpijske medalje, promijenio spol(!!!), samo zato da bi upao u tu i takvu kategoriju u kojoj će on biti najjači, a protivnici mu najslabiji. I navodno je i pobijedio. 

Ne znam je li priča istinita ili skovana za potrebe nečijeg dokazivanja, ali granica je tanka: sve što je sada stvarno, u početku je bilo izmišljeno. Od riječi, glasne reklame, do djela je samo jedan korak. 

I sad ovaj trener, osoba od poštovanja i od integriteta, govori kako je prava sramota da normalna i zdrava djeca nemaju ni volje ni prilike(!) takmičiti se i biti prvi, kad ih svaki invalid može dobit na potvrdu. Znači, ništa doping, ništa hrana za konje, čišćenje krvi i motivacije u vidu koverte ispod stola. Doneseš potvrdu da si invalid (ili žena), stave te u slabiju(!!) kategoriju, i vratiš se doma sa medaljama. 

Može bit da je to razlog, dakle činjenica da ljudi znaju za te i takve vrste prevara, što se paraolimpijcima ne priređuju kolosalni dočeci kad osvajaju prva mjesta, i što uopće nitko to niti ne spominje, eventualno dobiju člančić u papirnatom izdanju novina veličine osmrtnice. Veličine i tona. 

- Zadnja generacija koju sam trenirao - prisjeća se trener - je bila toliko kilava da kad bi im u facu rekao "pa je li sramota da onaj bez nogu bolje pliva/trče od vas!", nisu ni prstom mrdli. A roditelji gore na tribini pjene... Da je njima bilo šta je bilo vama... 

Meni je to bilo dovoljno da se surva ličnost od poštovanja u ponor bez dna, pred mojim očima. 

Regularne sportaše očito pogoni bijes. Vlastiti ili inducirani. Ovi koji svoj vlastiti bijes, iliti višak energije uspiju iskontrolirat, postanu vrhunski, a ovi u kojima se bijes provocira postanu trolovi, i to je mislim to.  

I sada, dođe kod istog radio voditelja, jedan naš poznati paraolimpijac, invalid pravi, rekla bi moja doktorica, "a ne ko vi", znači momak je u kolicima na guranje, i ovaj mu novinarski provokativno veli: 

- Ti si dosta zgodan momak, da si normalan bio bi visok, koliko, metar devedeset? Više? Koja šteta. 

- Dug sam sto osamdeset i šest. - odgovori mu ovaj mrtav hladan. 

ilustracija je napravljena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen-zima 2024. 

objavljena je uz popratni tekst: 

Na povuci potegni, digosmo se s poda #SpasimoTlo 

Strong is not he who pushes you down, strong is one who lifts you up:

"lift me up, (dont) push me down" 

slatka sestra sna : sigillum XD

Sigillum XD je priča, ili roman u nastavcima, o slijepoj djevojci i autističnom dječaku, koji sam napisala kad sam bila dosta mlađa nego sada. 

Samoj mi je, nakon tako dugo vremena, bilo zanimljivo čitati, gotovo do mjere kao da ni nije moje. Mojih ruku (i uma) djelo. 

Posebno me razveselila potvrda da sam i tad bila vrlo #SaveSoil duša. I prije učlanjenja u #SaveSoilMovement, ili nagovještaja da će takvo što biti omogućeno.. :) 

Ilustracije i fotografije sam dodavala sada: sama, ja ovakva slijepa, klikajući sa svojih prozora, ili šarajući kažiprstom po touchpadu mojega travelmate-a. U Microsoft Paintu, besplatnoj verziji. S velikim veseljem. 

Nadam se najtoplije, najiskrenije i najnaivnije što možete zamisliti, da ćete i vi uživati bar malo. zato dijelim:  

slatka sestra sna : sigillum XD: Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, t...

Kliknite na reblog, pa samo hrabro (još 25 puta) na sljedeći post. 

secret garden

Naišla sam, jednom, na podatak, da beton, vrhunske kvalitete, ima rok trajanja od sto dvadeset do stodvajspet godina, maksimalno. Što bi značilo da su zgrade, poput ove u kojoj i sama živim, iako planirane i urađene vrhunski, kvalitetno i skupo, sada, realno - dotrajale. Cigla, opeka, keramika, naprama cementu, betonu i staklu, su vječnije. Čak i drvena građa ima dulji vijek trajanja. 

Možda je to razlog zašto se na arheološkim lokalitetima pojavljuju jedino mozaici i vaze i vrčevi, uz, naravno, suhozide. A onda intelektualci i teoretičari i analitičari različitih profila i afiniteta, mozgaju nad tajanstvom proteklih vremena, ugaslih civilizacija, minulih kultura. 

Mogla bih se zakleti da se mogu sjetiti da su na brežuljcima na kojima sada dominira beton, davno bili vinogradi. Crvena zemlja i tamnomodre bobe grožđa. Sjajno oštro kamenje između urednih gredica. Maslačci i hajdučka trava. I čisti hladni tanki mlaz srebra: moralo je biti pitke vode u blizini. Inače ne bi moglo biti govora o gradu. 

Ali može, jednako tako biti i da se sjećam neke stare slike, uspomene iz albuma, ormara ili one sa kamenog zida. Papir, drvo i kamen, vjerojatno pamte bolje. 

Ili da gledam okom anđela čuvara, duha mjesta i posjeda. Bića koje zna što je prolazno, i kako ponovno uspostaviti red.

Kako drugačije objasniti živu sliku nečega što je možda bilo, a možda i nije, puno prije mog rođenja? Prije, nego što je nekom palo na pamet iskopati rupe i sve zalit cementom? 

Stotinjak godina traje ljudski vijek. Manje - više. Red bi bio da kuća ostane iza svakog od nas, da imamo što za ostavit rodbini. Valjda se tom logikom i ziđaju grobnice. Od mramora. A korisnik za života bira samo, sviđa li mu se bolje bijeli ili crni. 

Dovede k majstoru klesaru nekoliko savjetnika, i ne špara na ukrasima. 

Gornja je ilustracija napravljena za projekt #SaveSoil - handprints, ujesen prošle godine. Inspiracija je, osim pogleda kroz prozor, bio Sadhguruov citat: 

If only you could remember that you are life, like plant is, like tree is, your human consciousness would found its way to express itself in this world. 

(Kad biste se samo mogli sjetiti da ste život, isti kakav je i biljka ili stablo, tada bi i vaša ljudskost pronašla način da se izrazi na ovome svijetu.)

magarica ugleda andela

Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju. 

 

Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe. 

Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima. 

Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima. 

Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago". 

Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja. 

Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms. 

Za ove nove nemam strpljenja. 

Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto". 

Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti. 

Trebali bi se toga češće sjetiti. 

Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.  

ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture 

~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~ 

čarobni štapić

Ruka koja drži štap je ono što čini razliku.. 

No štap je štap: produžena ruka. Njime se služite za ono za što biste inače koristili ruke, bilo da namjeravate nešto dohvatiti, razbiti, bilo da želite nekamo stići, bilo da želite nešto izravnati. Pa bio to put, istina, ili život. Ravnali se vi po nepoznatom ili prepoznatom terenu. Nataknuli na nj komad tkanine kojom ćete pobrisati paučinu sa stropa ili kapljice sa pločica u kupaoni.. Štap je štap. A ruka je ruka.

Čak nije bitna namjera, jer ruke imaju svoj mozak i svoju ćud. 

Osim, ako ste čarobnjak: Gandalf the White !! 

Treba održati ravnotežu. Kao da hodate na žici. Tako držite svoj štap! Kolika dužina, toliki razmak. 

Koliko god puta, će vam se mnoga vrata zatvoriti, tako će se isto neka druga otvoriti. Ne treba previše mozgati nad time. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X - u, za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints - 

s popratnim tekstom: 

They can make things happen, they can make things disappear... Don't pretend it's not your doing! 

Editors note: 

Bijeli štap i crne naočale ne nosimo zato da bi nas nekamo odveli ili od čega zaštitili. Nosimo ih zbog vas: da se podsjetite da se trebate pažljivije kretati jer ima među vama onih koji se neće moći brzo skloniti ili skočiti ako ih u svojoj žurbi srušite. 

Možda ste baš i vi taj, koji neće biti brz. Samo to još ne znate ;)

čemu služe ruke (16)

- za pranja, preglanja, ribanja, čišćenja, vješanja i rasprostiranja ... 

Dječacima i muškarcima definitivno jest teže: ne samo da je njima lutanje prirođeno, znate na što mislim, na lov i boravke izvan kuće, te im je, domaćim jezikom stalno neki crv u guzici, nego, zbog tog jednog crva, pa bio on pod nadzorom ili ne, od svih osoba muškoga spola očekujemo da budu vani, da se druže, dokazuju i dominiraju u nečem, bilo čem. 

Tako su mojem prijatelju, od rođenja slijepom, kupili ružičastu maskicu za ajfon, silikonsku s abrazivom, a na profilnoj je, kad vas on nazove, bujna plavuša u minijaturnom bikiniju. Sad, možda je to nekom smiješno. 

A možda govori o tome, čemu im on služi. Oni će reć da nisu oni pederi, nego on. 

- Viš koju je sliku izabra!! 

Čak će vam reći i kako se on osjeća, i što misli i što želi. Želi da mu odšarafe onu stvar, jer je u biti curica. To je sad moderno. Prije pola vijeka, strašili su dječake škopigudama. I još uvijek tražimo način da spasimo barem prasce. Što će biti puno lakše, jer životinje ne možete ispiranjem mozga uvjeriti da su nešto što nisu. 

- Daj budalo, kako te nije sram, zar ne vidiš da je on invalid. 

A onda on sam zagrize: 

- Nisam ja invalid. Ja svoj dio posla napravim točno i pošteno. A pogledaj koliko tebi treba savjetnika i pomagača. 

I u pravu je. 

Ali ne smije se to naglas reć, jer slijedi: 

- A šta to, ti radiš točno i pošteno. Pogledaj se kakav si! Ne možeš sam u dućan, da ne pokažeš potvrdu ne bi te mala ni pogledala, a kamoli kruv prodala. Ti da nisi invalid. 

Ljepota je ozbiljan hendikep, pogotovo kad se sjetite one stare izreke koja je rekla da za ljepotu treba puno patiti. 

Na koncu, pogledajte, sve one stvari bez kojih moderan čovjek ne može, sve ono što se prije moralo radit na ruke, a sad vam treba samo dodir prstom, ili mašina koja će prepoznat baš vaš glas, čitav svijet ide prema tome da sjedne u invalidska kolica, i jako je ponosan zbog toga. 

 

 

Ilustracija je napravljena za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen/zima 2024. 

(ne mogu se sjetit koji smo joj prigodan tekst dodali, jer X više ne podržava moj tip smartfona pa ne mogu provjerit, ali moguće da je bilo nešto o prljavom (rublju) i čistom, s napomenom:  

Dirt is not dirty. Soil is dirt. 

"SaveSoil