čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela

Prenosim sa Pollex.hr-a, nastavak iz serije naslova Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi: alegorija pećine ovdje je zanimljiva zbog pitanja koje postavlja a direktno se tiče očinjega vida, kad izlazimo iz tamnog prostora u svijetli, i obrnuto, oči su umorne i bolne i nejasna je slika koju prikazuju, ne može im se vjerovati, s bilo koje strane. Sokrat to uspoređuje sa stanjem duha (ili uma) želeći pokazati kako onaj koji je došao sa boljega na gore, nema nikakvu želju ni interes da se gorim više bavi, ali ovi koji su stalno na svom istom mjestu imaju problem razlikovati, jer jednako zbunjenim se čini i onaj koji je došao sa goreg mjesta na njihovo bolje. Oprez je, mislim, nužan zbog sve tri stranke. Za ove kojima je do statusa kvo i nepromijenjenog, za ove koji bi se lako pomamili za dobitcima na koje su nenavikli, i za ove kojima je samo do povratka u božji zagrljaj pa dok se to ne desi, rade što moraju, ad maiorem dei gloriam. 

Meni osobno, nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi, kojima je bog dao da čitaju dijaloge sa Sokratom, prave tako veliku stvar od nečega što je samo po sebi razumljivo, petljajući slabovidnost sa slaboumnošću i to do granice da s podsmijehom gledamo na ljude s naočalama, a kamoli sa štapom. Ako i nije bio slučaj da su igru započeli filozofi intelektualci oni koje se uvažava sluša i kopira, makar su imali priliku, zaustaviti je. 

Kako Sokrat dolje kaže: "Manje bi im smijeh bio smiješan." kad bi znali da se smiju nečijoj nesreći. 

Valjda je baš to, to. Pomračenje uma. Ne znaš tko je tko. Dočim Sokrata zaista mogu čitati i najobičniji ljudi, toliko mu je jezik jednostavan i svakodnevan, a opisi ljudskih stanja i društvenih pojava detaljni i točni. Doslovce, baca svjetlo i obasjava sve što ikog može zanimat i stvarno zanima.  

Ovdje je link na posljednji post serije - https://pollexhr.wordpress.com/2026/02/06/elementi-platonove-drzave-umjesto-zakljucka/ - pa klikom unatrag :) 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela 

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine. 

Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome. 

514 a i dalje 

- Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem: 

Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV...)

- Zamišljam. 

- Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute. 

- Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove. 

- Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? 

- Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično? 

- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto? 

- Dašto.

- Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima? 

- Bez sumnje. 

- A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila? 

- Zeusa mi, ne mislim. 

- Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. 

- Vrlo nužno. 

- Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? 

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo? 

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito? 

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo. 

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu. 

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo. 

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio? 

- I te kako. 

- I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? 

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme ne bi bilo baš kratko -  zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? 

- Zaista bi. 

- Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.  

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu. 

- Mislim i ja, dakako kako već mogu. 

- Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici. 

- Zaista prirodno 

- Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli? 

- Nije nikako čudno. 

- Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla. 

- Vrlo točno govoriš. 

- Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. 

- Tako zaista kažu. 

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne? 

- Da. 

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. 

____________________________

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.  

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašnjenja, nego zbog daljnjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze sa svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu mi namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspijevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane - bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ne mogu vidjeti očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, mislim, u zvukovima koji dolaze iz nevidljivoga svijeta:

"Gdje god je vibracija, mora postojati i zvuk." 

Nevidljiv vama, i nevidljiv meni. Pretpostavljam u tom je sav izbor i jedina razlika.

Ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.

 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli! 

čemu služe ruke (26)

 

- za ošišat ovcu 

Ovaj sam stripić nacrtala oko vjerskih žrtvovanja, u vidu posta i sličnih propisanih suzdržavanja ili uzdržavanja od ovog ili onog. 

Ne znam jel se vide slova dobro, ali na slici je iznad glave ovce, dlan ljudske ruke ocrtan vunasto kao umotan u runsku kožu, a natpisi sa strana su upozorenje i prepirka oko njina značenja: 

- Pazi, ide vuk u ovčjoj koži. 

- Ma neeee, to je ovca. 

- To je vuk, govorim ti! 

- Ne, nije! 

- Jest vuk je u ovčjoj koži. 

- Daj umukni!! 

Silence of the lambs. - popularni horror film s Anthony Hopkinsom, Hannibal the Canibal. 

Čovjek je čovjeku vuk... pas jede psa...

Ljudska je povijest prepuna primjeraka kanibalizma, samo nije dovoljno pribrana da to takvim i prizna. 

Oči su nam često i prečesto puta samo na smetnju. Odvlačenje pozornosti. Kradja energije. 

Prigodan post i cijela priča na Slatkoj Sestri: slatkasestrasna.blogspot.com/janjemoje 

p.s. 

I ova je ilustracija iz faze #SaveSoilSecureFuture - handprints.

Mislim da je tekst u pozadini bio u vezi prehrambenih navika (biodiversity loss means whoever is on the top of the food chain will end up eating its own species) 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

nejednake oči

Nejednake oči 

Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju za Čudo uma, a ne za ovaj blog koji se očima bavi. 

Priča kaže da svaki čovjek stalno sa sobom nosi dvije korpe, i da su obje prepune svakakve zloće, ali ona koju drži sprijeda, sadrži tuđu zloću, a ona koja je iza, je prepuna njegove vlastite zloće. Tako da tuđe mane stalno ima pred očima, a svoje previđa. Jednostavno ih ne vidi, jer mu nisu u vidokrugu. 

Stala sam da bih razmislila, ima li to više veze s mozgom, dakle sa umom, ili sa očima, ne toliko fizičkim koliko ajmo reć duhovnim, jer realno, niti tko nosa te korpe niti drži oči prikovane uz njih. Radi se o metaforama, pa u tome duhu, je li to više stvar uma ili stvar duha. Materija ili "beyond", fizika ili meta fizika. 

Kako sam nedavno shvatila i da mi je draže zabavljati ruke crtajući - bilo olovkom na papiru ili prstima po staklu, nego igrati soliter, aktivnost je jednako usamljenička, ali karte su karte, takve kakve jesu, zadane i one i pravila igre, dočim vas vaše boje na papiru nakon izlaska iz meditativne seanse mogu iznenadit, obradovat, naučit nečemu ili čak natjerat na razmišljanje, a mogu biti i mapa, karta za sljedeće putovanje, kao ovo što vam pokušavam dočarati sada - to sam spomenutu priču o dvije korpe prepune zloće obojila ovako: 

Moguće je da sam htjela nacrtati dvije košare, ali kad sam smanjila sliku da bih mogla vidjeti cjelinu, iznenadilo me je da korpe izgledaju kao oči, i to one s nejednakim zjenicama. Jedna gleda ravno, a druga malo sa strane. Medicina to zove strabizam. U kontekstu ove naše priče, jedno oko gleda prednju korpu, drugo gleda stražnju. 

I onda mi je sinulo: 

Ako nas je majka priroda uredila tako da sve imamo u paru, dvije ruke, dvije noge, dva uha, dva bubrega, dva mozga, dva plućna krila i da ne nabrajam, i da svaki od dva gleda jedan prema drugom, zrcale se, kad su mirni. Kada dišu, jedna strana se puni, druga se prazni. Kad hodate, jedna noga je na tlu, druga je u zraku, kad su mirne jedna pored druge, kada stoje u mjestu mirno, palci su jedan uz drugog, mali su daleko jedan od drugog. Lijeva i desna, razumijete? 

Kad bi bili onako jednaki, kako hoćemo da su nam svima jednake oči, obadva bi palca bila na istoj strani noge, imali bismo dvije desne ili dvije lijeve. 

Tako na rukama, išli bi mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, mali, prstenjak, srednji, kažiprst pa palac, umjesto ovog što smatramo normalnim, dakle, mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Od van prema unutra, pa od unutra prema van. Kako je red, ako hoćete imati ili mislite da imate i lijevu i desnu funkcionalnu ruku. 

Inače, što će vam dvije iste. 

Pretpostavljam da bismo se naviknuli i naučili i tako, ako bi većina poznatoga svijeta imala isto što i vi. Prilagodili bi svijet kojim smo okruženi svojim novim potrebama i sve bi teklo u redu. 

Onog jednog ili dvojicu sa drugačijim rasporedom i redoslijedom bi ili žalili ili pokušavali popravljati milom ili silom, izrugivanjem ili ignoriranjem i istjerivanjem iz zajednice. I bili sretni što mi sami i naši mili i dragi nisu takve nesreće i poveli bi računa da se ne zarazimo. Jer bi se ovi sigurno pokušavali zaštititi govoreći da nije lijepo ismijavati tuđe različitosti, a kad bi ih pokušali naučiti pristojnosti tipa Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin, rekli bi da su slabi ili bolesni, pa to nije moguće. 

Isto to se događa ljudima koji vas ne mogu - ne mogu po vašoj cijenjenoj procjeni, ali oni vas jako dobro vide - gledati ravno u oči. 

Te oči nisu ravne, jer ih moraju dobro iskriviti da bi uhvatili nekakvu sliku. 

Ponovit ću opet, ne vidimo svi sve na isti način. Oko simbola postoji dogovor koji vrijedi na širem planu od onoga "znamo se, prijatelji smo". Uz to, netko bolje vidi na blizu, a netko nadaleko. A to blizu i daleko se ne odnose samo na svijet u okolici vašeg nosa ili dupeta. I zapravo se uglavnom radi o tome da neki od nas jednostavno nemaju potrebu ili namjeru, ovisi o tipu osobe, stalno uvjeravati druge da je njihova realnost jedina ispravna, pa vezano uz to niti onu da vam meću pod nos koliko ste vi jadni. A kamoli da bi vas se išlo ispravljati, ili izvoditi na famozni pravi put. 

Sad se opet vratimo na raspored prstiju na rukama, i uopće činjenicu da, nazovimo ih "čvrstim" jer ne znam medicinske termine, čvrsti dijelovi tijela prirodno gledaju jedan prema drugom da bi se mogli zvati lijevim i desnim, dočim ove pomične, dakle, zjenice oka smatramo nezdravim, ružnim i neprirodnim, ako se ne prate. Ako nisu lijepo usklađeni, sinkronizirani, ako "lete" ili oba gledaju prema nosu, prema nebu ili jedno prema drugom, istovremeno!! !o! 

I sada opet na korpe, imaginarne košare iz Ezopove priče, pune svakojakih zala: ove jednake oči gledaju u istom smjeru i u istu stvar, a ove nejednake onda očito gledaju i vide više ili bar različito. Je l vidite kamo smjeram? 

Osoba sa strabizmom bi dakle makar teoretski mogla istovremeno biti svjesna, ako obje korpe vidi, i svojih i tuđih mana. 

Je li zato plašljiva, je li zato bojažljiva, misli li možda da sve što ona sama vidi da vide i svi drugi ljudi? Vjerojatno je da da. Isto kao i vi, koji mislite da svi vidimo i da moramo vidjeti sve isto što i vi, ili što je netko vama poznat svima objavio kao istinu. A da vam pri tom ne pada na pamet da vi sami niste savršeni. 

Ovaj sa strabizmom i to zna, da sam nije savršen. Stalno mu je to na pameti, jer mu nećete dat da zaboravi. I to je bolja pozicija. Tako se stvaraju pažljivi ljudi. Što nedostaje u prirodi, nadoknadi društvo. Inače bi možda i ovaj okrenuo u oholost. 

Ne znam. Je li to to, što vi mislite? 

Je li do oka, do mozga ili do odgoja? Dakle prirodno, stečeno ili naučeno? 

Treba i ovome pristupat sa oprezom; nemojte se sad zanosit pa djeci sa strabizmom govorit da su oni dobro uštimani, a ostatak svijeta da je kljast. Moglo bi se lako dogodit da rečeni ostatak svijeta krene prilagođavat i prste na rukama i prste na nogama i sve što spomenuh prije da izgleda zrcaljeno, samo da bi dokazali da su oni pravi i zdravi, i da sve znaju bolje od dragoga boga, koji ne postoji. 

(Zamislite samo kako bi to bilo dobro za ekonomiju.) 

+++ 

rog za svijeću

- Nekome mjesec izlazi u podne, vikao je slušatelj radijske emisije koja prenosi što se događa u dubokom svemiru. Nije to bio sarkastičan komentar nekog dnevnog događaja.  

Dani jesu osjetno kraći, tako mora biti na našem kraju kugle. Voljeli mi zimu ili se samo pretvarali, zbog darova i vatrometa i kolača i pucketanja zamišljene vatre iz izmišljenih kamina. Ali svejedno, sunce izlazi na istoku u ranu zoru, pa bi tako bio red da i mjesec izađe i zađe u nekakvim okvirima. A ne da maše rogovima poput divlje životinje. 

- Pobogu, jeste li vi poludjeli, dajte se konzultirajte s nekim od pametnijih iz svoje vlastite branše. - stručno slušatelj stručnjaku saspe. - Jedino je mlad mjesec u sred bijela dana, jer je točno sunce među nama, a sunce je točno u sredini jedino u podne. 

Konekcija oko - jezik, a mozak bi se ispriječio točno u sredini, da je samo pogoditi pravo doba dana. Ne zna oko što je vidjelo, niti jezik što je lanuo. 

A zna li ruka što je natipkala? 

Veselim se Diwaliju ko da sam čitav život odgajana tako, umjesto što sam tek ovo zadnjih par godina, "upala u društvo odmetnika". 

Ovdje u mom ćumeziću, pucaju vatrometi kad god se malom princu slavi rođendane. Svakodnevica je toliko učmala. Više ne trzamo. 

Osim ako netko primijeti da svemir nije dobro uštimao sva nebeska tijela. 

#HappyDiwali <3

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 

Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 

Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 

Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 

Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 

- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  

Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 

Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 

- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 

- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 

Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 

Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 

A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 

Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 

Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 

I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 

Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 

Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 

Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 

U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 

Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 

Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 

A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 

Baš se zapitaš. 

Jel tako? 

I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 

Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 

- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 

Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 

- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 

I dobro je rekla. 

U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;

čemu služe ruke (9)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za #SaveSoilSecureFuture kampanju, s referencom na Alicu u zemlji čudesa, u gornjem lijevom uglu sjede Ludi Šeširdžija, Nacerena Mačka i Bijeli Zec "I'll be late to a very important date...", uz popratni tekst: 

What your left hand is for? To keep a wrist watch in its place! 

Still, you cannot keep the time, not with both of your hands. 

Ali,

što bi bilo da nemate sat? Nosili bi narukvicu. 

Ili da nemate lijevu ruku? Ili lijevo oko, jer to je ono koje bacate na sat. 

Ljudi koji nose satove, primijetili ste zasigurno, imaju običaj pipkati zapešće da provjere je li im još tamo, stoji li im dobro, ili jednostavno da razgibaju zglob. Nisu to nikakvi specijalni signali ni moti ali braille, ako ste se slučajno pitali "kako slijepi gledaju na sat i kako znaju kad im je vrijeme". 

Vrijeme je zapisano posvuda u i oko nas, nije to nikakvo čudo prirode. Čudno je u svemu jedino to što se toliko mali broj ljudi sjeti okrenuti oko samih sebe da bi vidio što mu je sve dano.  

šešir nije rješenje

Ako slabo vidite, kupite si naočale. Ako slabo čujete, slušalice. Ili kažete onome s kime se razgovarate da si kupi mikrofon. 

Ako teško hodate, posjednu vas u kolica. Ako nemate ruku, zašarafe vam kuku. Ako nemate oko, svi će vam reći da stavite stakleno. Staklena kugla! 

Isto je kad vam odrežu bilo koji dio tijela, možete si stavit silikone bilo gdje i bilo kad, sve ako ih zdravstveno ne pokriva...

A što ćete kad vam kažu da nemate U glavi? 

Nose li se zato kape i marame, i u zatvorenom, a ne samo onda kad je (vani) hladno? U crkvama, na primjer, zašto glava mora biti pokrivena? Da što iz nje ne bi ispalo, ili da što ne bi u nju ušlo? Iz nje, ili sa nje? 

Iz poštovanja se skida šešir, tako su bar uvijek govorili da je bio običaj. A htjet će vam ga staviti kad ustvrde da vam nešto fali.

I uopće, kako netko može znati što je nekome u glavi, da bi mogao ustvrditi da mu nešto drugo fali? 

Sve se bojim, prema istim mjerilima, kako je netko ustvrdio da vam treba dati naočale, a vi spremno prihvatili, jer su manje zlo, jer su dobar zaklon dok ne dođu bolja vremena. Ona u kojima će vam priznati da je to što vi vidite nešto drugačije i drugo, jednako važno, bitno i potrebno, ili makar vaša privatna stvar. 

Sve se bojim prema istim mjerilima, po kojima su vas posjeli u kolica, jer im je bilo lijeno trčkarati i za vas, pa vam osigurali da se "vozikate", a vi ni to ne znate cijeniti, dočim oni bez po muke i skroz besplatno, bezobzirno i bespovratno uzimaju niti ne znajući, i vaš mir i vaše strpljenje i vašu čistoću od vanjskoga svijeta. 

Ako je do sada nejasno na što se ovdje cilja, ponovimo još jednom, glasnije: Nitko Ni na koji način Ne može znati što se dešava u nečijem tuđem životu, u nečijoj tuđoj glavi, u nečijem tuđem oku, srcu & duši, isto kao što tek rijetki znaju i opažaju što se sa samima njima dešava. 

Obično se oni najgluplji usude suditi o manje glupima, koji iz opreza šute. Dopuštajući da izgovorena riječ postane djelo. To nam se desilo. 

Slijedi nam, ili prijeti nam, odlučite sami, mentalna pandemija, tako svi govore. Ako se ne trgnemo, i ne uzmemo svoje živote u svoje ruke, velika je vjerojatnost da će ovo sada biti posljednja šansa za oporavak. 

Ljudski um je sposoban izmisliti i stvoriti najčudesnije stvari. Isto tako i one najužasnije. 

Okrenite se oko sebe, promotrite, osluhnite: grme li ratovi, sijevaju li svađe i prepirke, prijete li vam čak i sa reklama za dječje pelene i hranu za ljubimce: ako ne kupiš to&to, on će plakati i biti nesretan, ako kupiš, kupio si i osmijeh i vječnu ljubav do neba! 

A što bi vas koštalo da sjednete na par minuta sami sa sobom, i da ne mislite ništa? 

Recimo, ovdje: Miracle of Mind 

P.S. Ovu smo ilustraciju napravile za projekt "Whats in your head, zombie?", za Autism awareness month, prije par godina. Ideja je bila da svatko tko prođe ostavi nešto svoje na papiru na kojem je inicijalno otisnuto samo lice iz profila. Bilo što, emođija, riječ, cvijet, psovku, što god tko hoće ili kako mu dođe. Jer je upravo to to što nam se svima događa, i čega uglavnini nismo svjesni. 

Svima nam se događa!, a ne samo (mentalno) bolesnima. Samo što neki od nas biraju mudrije, neki čekaju da im drugi izaberu, neki se ne znaju braniti, a većina nije niti svjesna da može birati i što se sve nudi. Uzimajući stvari, ili zdravo za gotovo, ili ne vrijednima truda i spomena. Zagorčavajući i otežavajući i ugrožavajući i uništavajući tuđe živote (nekad u najboljim namjerama).

Odgovor na pitanje iz naslova je glasio "Whatever you put in here or whatever comes our way, so beware". 

Jednako kao prošlogodišnji projekt "Čemu ruke služe?" u kojem smo skupile preko 60 otisaka dlanova sa isto toliko priča, koje ću objavljivati u nastavcima ovdje (ima ih sve do kraja godine, i još za onu tamo ako nastavimo ovim tempom:), pozivam vas svih, nastavimo, produžimo, sudjelujmo u istom tonu, i zombiliko-glavati projekt ovaj: Veza između oka i ruke, ruke i mozga, mozga i oka, i uopće svih osjetila za koja se kaže da imaju sjedište u ljudskoj glavi. Preko osjetila primamo sliku svijeta, doživljavamo sebe i okolinu. Jesu li ona besprijekorna ili oštećena. Ne može to znati netko drugi izvan nas, umjesto nas. Na našem je mozgu, u našoj je glavi da nam to rastumači. Red bi bio da preuzmemo tu stvar u svoje ruke. :)

Povežimo se rukama, umovima, (različitim) pogledima (na sebe i svijet koji nas okružuje), otvorimo oči, proširimo vidike, ne koja će prije, ni koja će bolje, samo hajmo uraditi nešto svak za sebe a zajedno. 

ruka - oko - mozak

Može li se tipkajući s obje ruke, poboljšati ili kako drugačije istrenirati mozak ili oko, ili je stvar obrnuta, u smislu, tko je stvarni gazda u kući koju zovemo ljudskim tijelom? 

O čemu je riječ, najprije: 

Jedna sitnica upada u oko na dodir mehaničke tipkovnice. Za tipkanje sa svih deset prstiju. Za koju smatram da može lijepo objasniti konekciju iliti povezanost rada ruke, oka i mozga. 

Raspored slova na tipkovnici je bio stvar dogovora; navodno se je promatranjem došlo do zaključka da su kažiprst i srednjak najdominantniji da je u njihovu pritisku najveća snaga te da je vjerojatnost da će se najkasnije umoriti pa stoga baš njih da treba držati zaposlenima više nego druge prste. Tako su dobili slova koja su najčešća, ona koja se nalaze u najvećem broju riječi, bilo kojega jezika, jer govorimo ovdje o univerzalnoj, multijezičnoj tastaturi. 

Ako je tome tako, treba skinuti kapu do poda, onome tko je to izračunao. 

U svim se jezicima u većini riječi nalaze slova "f", kažiprst vaše lijeve ruke, i "j" kažiprst desne. 

Točno na tim su tipkama izbočene male crtice. Slijepac da bi ih mogao naći, da biste mogli tipkati i u mraku (kao što ja sad tipkam). Ostalo sve je samo stvar memorije i prakse. 

Životna mudrost koja se može izvesti iz toga bi glasila: "Kad nađete svoj položaj, kad ste na svom mjestu, kad znadete svoju pravu poziciju, uz mrvicu prakse i strpljenja, sve će se posložiti onako kako vi budete htjeli." 

U ovom našem primjeru, ako znate koja vam je ruka lijeva a koja desna, ako kažiprstom možete napipati crticu na "f" i crticu na "j", nikakva druga crtica niti točkica nisu potrebne. 

Za pisanje. Komuniciranje. Iznošenje svoga svjetla. Svoje istine.  

Drugi da bi je mogli vidjeti i ako budu htjeli pročitati. Možda u istoj vjeri u kojoj je i napisana. A možda u nekoj drugoj, vi na to ne možete više utjecati. 

Vama ne treba drugi vodič niti tumač. Za pisanje. Za komunikaciju, recimo, preko interneta, s drugim, običnim ljudima. Treba li njima, drugačija je stvar.  

Nemali broj puta sam se uvjerila u to, da nije ni do uha ni do sluha, ni do oka ni do osvjetljenja, obični imaju običaj gurati po svoju čak i kad im kažete da ste - "specijalna". Uopće ne prate što vi tipkate, jednako kao u govoru, bitno im je da su oni u pravu, da oni vode i da oni pobjeđuju. Pamte i razumiju samo fraze koje njima dobro zvuče, lome rečenice i izvrću im smisao kako god bi radili i da sad sjede preko puta. I drelje vam u oči. 

- Ma je li bogati, specijalna. Mala se umislila da je ona nešto. 

Dakle, nikakva brajica nikakvi morseovi signali, nikakvo pištanje iz aparata. Baš kad pomislite da su ljudi za mašinom pametniji od onih bez nje, nađe se netko da vam podvali sliku kromanjonca. 

Druga stvar koja se da primijetiti, odnosno, ja sam to primijetila, čitajući i slušajući svoje vlastite riječi koje sam jednom u životu bila, ili natipkala, ili natapkala ili rukom ispisivala, jest da položaj ruku i pojačana ili umanjena aktivnost pojedinih njenih dijelova određuju raspoloženje ili utječu na nj, kao da ruke imaju svoj vlastiti život, memoriju i - stil(?) izražavanja. 

Tako su tekstovi koje izvorno tipkam koristeći obje cijele ruke, (kvazi) intelektualizirani, knjiški, učenjački, prepuni izraza i fraza za koje ne znam od kuda mi. 

Oni koje tapkam na smartfonu, klizeći i dodirujući samo svojom desnom, i sa samo dva prsta ili palcem ili kažiprstom: ti tekstovi budu kratki, odrezani, i lakonski jasni. 

Kad se služim olovkama kao medijima, na papiru su same emocije. Same ljudske emocije. Čak i kad se trudim bilježiti činjenice, tipa recepata, kratkih bilješki, podsjetnika. 

Neću vas pitati da pogađate kakvom rukom pišem ovaj post, rekla sam vam sama gore, nego nešto drugo: 

Konekcija ruka-oko, kako se vidi po ovom našem primjeru, ne igra baš neku ulogu, za tipkanje s obje ruke, ne treba vam neko gledanje u ekran,  eventualno kasnije, za kontrolu napisanog, ako nemate instaliranog čitača. Same ruke su vam oči, one vide slova, one vode glavnu riječ, one izvode radnju. Na slijepo, bez gledanja. bez varanja. Njima nema onog: 

- Aaaa to je f, a ja mislila da je j... 

Konekcija ruka-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako smo se složili da je kažiprst pametniji od srednjeg, a palac snažniji od malog. Je li mozak taj koji odlučuje, ili mu je samo dano da primijeti i prihvati to kao činjenicu. Na mehaničkoj tipkovnici palcem tučete razmaknicu, na smartfonu možete nacrtati srce, ima li to što s mozgom? Ili s emocijama, trenutnim raspoloženjem? Ako da, čije je? Je li ruka dio nekog drugog tijela, pa da ne bi znala što se s ovim dešava? Automatizmom, nakon malo vremena, lako zapamti koja je nazvana lijevom, a koja pravom. Bez potrebe da locira glavnog. Onaj koji bi da je glavni, zapravo samo imenuje. 

Probajte, za vježbu, svjesno narediti mozgu da ruke kontrolira, tipa, za natipkati riječ "fijuk": lijevi kažiprst dole, desni srednjak gore, desni kažiprst dole, desni kažiprst gore, desni srednjak dole. Pa pošaljite samog sebe k vragu. 

Konekcija oko-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako oko ne kontrolira pisanje i ne pomaže kod prepisivanja. A i to da je slučaj, za kopiranje viđenoga, bolje bi bilo isključiti sopstvene misli. Kontrolor, bolje da je u tuđoj nekoj glavi. Vaš vlastiti bi mogao ili biti prestrog, ili previdjeti. 

Pitanje je bilo: 

Od ova tri nabrojena, koliko god da se činilo da surađuju, ili da je suradnja poželjna ako ne nužna, što se vama čini, koji je najbitniji?