Može li se tipkajući s obje ruke, poboljšati ili kako drugačije istrenirati mozak ili oko, ili je stvar obrnuta, u smislu, tko je stvarni gazda u kući koju zovemo ljudskim tijelom?
O čemu je riječ, najprije:
Jedna sitnica upada u oko na dodir mehaničke tipkovnice. Za tipkanje sa svih deset prstiju. Za koju smatram da može lijepo objasniti konekciju iliti povezanost rada ruke, oka i mozga.
Raspored slova na tipkovnici je bio stvar dogovora; navodno se je promatranjem došlo do zaključka da su kažiprst i srednjak najdominantniji da je u njihovu pritisku najveća snaga te da je vjerojatnost da će se najkasnije umoriti pa stoga baš njih da treba držati zaposlenima više nego druge prste. Tako su dobili slova koja su najčešća, ona koja se nalaze u najvećem broju riječi, bilo kojega jezika, jer govorimo ovdje o univerzalnoj, multijezičnoj tastaturi.
Ako je tome tako, treba skinuti kapu do poda, onome tko je to izračunao.
U svim se jezicima u većini riječi nalaze slova "f", kažiprst vaše lijeve ruke, i "j" kažiprst desne.
Točno na tim su tipkama izbočene male crtice. Slijepac da bi ih mogao naći, da biste mogli tipkati i u mraku (kao što ja sad tipkam). Ostalo sve je samo stvar memorije i prakse.
Životna mudrost koja se može izvesti iz toga bi glasila: "Kad nađete svoj položaj, kad ste na svom mjestu, kad znadete svoju pravu poziciju, uz mrvicu prakse i strpljenja, sve će se posložiti onako kako vi budete htjeli."
U ovom našem primjeru, ako znate koja vam je ruka lijeva a koja desna, ako kažiprstom možete napipati crticu na "f" i crticu na "j", nikakva druga crtica niti točkica nisu potrebne.
Za pisanje. Komuniciranje. Iznošenje svoga svjetla. Svoje istine.
Drugi da bi je mogli vidjeti i ako budu htjeli pročitati. Možda u istoj vjeri u kojoj je i napisana. A možda u nekoj drugoj, vi na to ne možete više utjecati.
Vama ne treba drugi vodič niti tumač. Za pisanje. Za komunikaciju, recimo, preko interneta, s drugim, običnim ljudima. Treba li njima, drugačija je stvar.
Nemali broj puta sam se uvjerila u to, da nije ni do uha ni do sluha, ni do oka ni do osvjetljenja, obični imaju običaj gurati po svoju čak i kad im kažete da ste - "specijalna". Uopće ne prate što vi tipkate, jednako kao u govoru, bitno im je da su oni u pravu, da oni vode i da oni pobjeđuju. Pamte i razumiju samo fraze koje njima dobro zvuče, lome rečenice i izvrću im smisao kako god bi radili i da sad sjede preko puta. I drelje vam u oči.
- Ma je li bogati, specijalna. Mala se umislila da je ona nešto.
Dakle, nikakva brajica nikakvi morseovi signali, nikakvo pištanje iz aparata. Baš kad pomislite da su ljudi za mašinom pametniji od onih bez nje, nađe se netko da vam podvali sliku kromanjonca.
Druga stvar koja se da primijetiti, odnosno, ja sam to primijetila, čitajući i slušajući svoje vlastite riječi koje sam jednom u životu bila, ili natipkala, ili natapkala ili rukom ispisivala, jest da položaj ruku i pojačana ili umanjena aktivnost pojedinih njenih dijelova određuju raspoloženje ili utječu na nj, kao da ruke imaju svoj vlastiti život, memoriju i - stil(?) izražavanja.
Tako su tekstovi koje izvorno tipkam koristeći obje cijele ruke, (kvazi) intelektualizirani, knjiški, učenjački, prepuni izraza i fraza za koje ne znam od kuda mi.
Oni koje tapkam na smartfonu, klizeći i dodirujući samo svojom desnom, i sa samo dva prsta ili palcem ili kažiprstom: ti tekstovi budu kratki, odrezani, i lakonski jasni.
Kad se služim olovkama kao medijima, na papiru su same emocije. Same ljudske emocije. Čak i kad se trudim bilježiti činjenice, tipa recepata, kratkih bilješki, podsjetnika.
Neću vas pitati da pogađate kakvom rukom pišem ovaj post, rekla sam vam sama gore, nego nešto drugo:
Konekcija ruka-oko, kako se vidi po ovom našem primjeru, ne igra baš neku ulogu, za tipkanje s obje ruke, ne treba vam neko gledanje u ekran, eventualno kasnije, za kontrolu napisanog, ako nemate instaliranog čitača. Same ruke su vam oči, one vide slova, one vode glavnu riječ, one izvode radnju. Na slijepo, bez gledanja. bez varanja. Njima nema onog:
- Aaaa to je f, a ja mislila da je j...
Konekcija ruka-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako smo se složili da je kažiprst pametniji od srednjeg, a palac snažniji od malog. Je li mozak taj koji odlučuje, ili mu je samo dano da primijeti i prihvati to kao činjenicu. Na mehaničkoj tipkovnici palcem tučete razmaknicu, na smartfonu možete nacrtati srce, ima li to što s mozgom? Ili s emocijama, trenutnim raspoloženjem? Ako da, čije je? Je li ruka dio nekog drugog tijela, pa da ne bi znala što se s ovim dešava? Automatizmom, nakon malo vremena, lako zapamti koja je nazvana lijevom, a koja pravom. Bez potrebe da locira glavnog. Onaj koji bi da je glavni, zapravo samo imenuje.
Probajte, za vježbu, svjesno narediti mozgu da ruke kontrolira, tipa, za natipkati riječ "fijuk": lijevi kažiprst dole, desni srednjak gore, desni kažiprst dole, desni kažiprst gore, desni srednjak dole. Pa pošaljite samog sebe k vragu.
Konekcija oko-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako oko ne kontrolira pisanje i ne pomaže kod prepisivanja. A i to da je slučaj, za kopiranje viđenoga, bolje bi bilo isključiti sopstvene misli. Kontrolor, bolje da je u tuđoj nekoj glavi. Vaš vlastiti bi mogao ili biti prestrog, ili previdjeti.
Pitanje je bilo:
Od ova tri nabrojena, koliko god da se činilo da surađuju, ili da je suradnja poželjna ako ne nužna, što se vama čini, koji je najbitniji?
