Valjda je najporaznija stvar na svijetu, kad shvatis da si i sa punim i pravim imenom i prezimenom, i dalje - anoniman.
I to je, po meni, najdivnija stvar interneta: svima nama davsi glas, svima nam ga oduzima.
Najprviji prijateljski glas kojeg se mogu sjetiti, glas je princeva iz bajki, koje je dojmljivo citao Rade Serbedzija, na audio vrpcama koje su, u vrijeme mojeg odrastanja, mijenjale mamu i tatu, jednako ucinkovito k'o danas kabelska teve.
Omiljena bajka Trnoruzica. Tko je nju citao? Ne znam.
Ono sto znam, i tek sad nalazim cudnim je, da moja sestra, kao niti jedna moja ni njena vrsnjakinja, nije znala / ne zna da je Serbedzija - princ.
Te su vrpce bile za mene.
Druge su curice imale drugacije sheme.
Zar?
Koliko drugacije zivote zbog toga?
Ili koliko iste?
🐗🦄
U ovom se momentu ne mogu sjetiti ni jedne Radine filmske uloge, a od sladunjavih glasova, dolazi mi slabo.
No comments:
Post a Comment