je li u redu nekoga nazvati invalidom?

Činjenica je da je svatko nesposoban u nekom aspektu života. Čak oni ljudi koji su formalno 'normalni', imaju probleme sa stresom i tjeskobama. Nikada ne bismo smjeli nazvati sebe, niti ikoga drugog, nesposobnim. Radije gledajmo na sebe kao na unikate. Baš nitko na svijetu ne može tvrditi da ima savršeno tijelo ili savršen um. Bez obzira na to s kakvim tijelom smo se rodili, nitko ne bi smio određivati kako ćemo se osjećati. Kad bismo na taj način gledali na život, nitko ne bi bio nesposoban.


Q: Namaste. Zovem se Dhanya i imam rijetku genetsku bolest, koja se zove osteogenesis imperfecta, što bi u prijevodu značilo da su mi kosti krhke poput stakla. Kosti su mi se lomile češće nego što ih uopće imam. Moje je pitanje, zapravo više želja, ako bi mogao govoriti više o osobama s invaliditetom, jer smatram da bi nam to moglo na neki način proširiti vidike.

Sadhguru: Velika je čast što si ovdje. Život se pokazuje u toliko mnogo oblika, ali društvo je to koje određuje što je normalno a što nije.
Kad bismo bilo koju osobu koja ima sva četiri zdrava uda, usporedili s nekime drugim, vidjeli bismo da smo svi u neku ruku invalidi. Da se utrkujemo s gospodinom Boltom, na primjer, osjećali bi se k'o bogalji.

Zato nemojmo, sebe niti ikoga drugog, bendirati ni etiketirati. Prihvati i poštuj to što jesi, radi najbolje što možeš.
U nekom smislu to je čudo: doručak ili ručak koji pojedemo, nastao je od zemlje po kojoj hodamo, ta je zemlja postala hrana, hrana je postala tijelo, meso i kosti, ponekad neke stvari ne idu onako kako mi mislimo da trebaju ići.

Ti si rođena takva, ja ovakav. Nitko za sebe ne može reći da je savršen. Ti ne možeš uraditi jednu stvar, ja neku drugu. Kad bi se stalno uspoređivali stalno bi mislili da smo nesposobni.

Tvoje su kosti krhke i bolne, često se lome. Ali drugi ljudi doslovno lome mozgove, i to zovu stresom, ili tjeskobom. I to je bolno.

Fizičko tijelo je mehanički proces. Neki put nešto pođe po zlu. Bilo da smo rođeni s tim, ili steknemo tokom života.
Ništa to nema s nekom osobom. Jednostavno se radi o toliko složenom procesu da se ponekad neke stvari pomalo iskrive.

Ali to ne bi smjelo odrediti tvoj život. U materijalnom svijetu, neke nas stvari mogu ograničiti, ali nitko nas zbog toga ne bi smio ograničavati. Nitko osim mene samog ne može odrediti kako ću se osjećati zbog toga, u tom smislu, nitko nije nesposoban.

Van fizološke i psihološke dimenzije, sav život je isti. Za to koristimo toliko iskrivljenu riječ "duhovnost". Duhovnost ne znači gledanje gore i gledanje dolje. Radi se o gledanju prema unutra, gdje ne postoji ni tijelo ni um. Na tom mjestu, u tom stanju, nestaju sve razlike između mene i tebe.

Zbog toga je duhovnost bitna. Možemo mi pričati o jednakosti koliko god hoćemo, ali kad se suočavamo s necim, ili se predstavljamo, to cinimo tijelom i umom, i tu svaka jednakost prestaje.
Kad nadiđemo ove dvije akumulacije, tijela i uma, tad je sve jednako.

Kad bi to postalo standard, tad bi se našla u svijetu koji ne diskriminira. Nebitno tko je došao s kakvim sposobnostima, svatko bi našao svoje mjesto.
Ali standardi se postavljaju na osnovi uma i tijela. Prosjek određuje što je dobro a što ne.

Netko bi mogao reći da je mrkva ili skakavac, manje vrijedan zivot. Ali mrkva može vrlo lijepo živjeti bez nas, a mi ne bismo mogli lijepo živjeti bez nje.

Priroda nam je dala tu sposobnost da imamo pamet da se uzdignemo iznad nekih stvari. Neki su pomislili da je to prilika za biti dominantnim. Ne nije. Nemojte to raditi.
Kad se uzdignete do tog nivoa, da nekom drugom postanete uzor, to je prilika da ga uključite i da se stopite sa svime. Nije to prilika za vladanje ni upravljanje, jer onog trena kad zavladate, tada i gubite sve.

Tvoje je tijelo takvo, moje je ovakvo. Tvoj je um takav, moj ovakav. I tako ćemo misliti sve dok smo živi. Tek kad umremo i kad nas pokopaju, vidjet će se da smo napravljeni od istog blata.
Realno, ne postoji nešto poput tvojeg tijela, mojeg tijela. Sve ovo je živi kozmos. Jedino je pitanje, koliko života smo nagrabili za sebe. Jedino je to bitno, a ne veličina tijela ni mozga.

Ako želiš nagrabiti za sebe što više života, jedino što moraš, je ostati otvorena. Ne ograničavati se etiketama. Ta etiketa polako postaje betonski bunker koji nitko ne može probiti. Kad probiješ taj bunker, tek tada možemo pričati o jogi.

Joga nisu pokreti tijela i stajanje na glavi. Joga znači savez. Već unutar tebe postoji život veći od bilo čega što možeš zamisliti. Zbog zakona velikih brojeva, sve što ti ikad bude trebalo prirodno će doći na tvoj put.


_____________________________________________
Izvor:
https://sadhguruwisdom.org/article/is-it-ok-to-label-someone-as-disabled/