Nije moja izmišljotina da ljudi vole životinje zato što životinje ne govore, ali vibriraju životom na način koji umiruje.
Ne svi ljudi, i ne sve životinje. Ipak.
Ljudi koji sebe drže dobrima. I koje će društvo takvima percipirati. Životinje koje su pripitomljene do neraspoznavanja ili koje su smrtno ranjene.
Dobri ljudi vole i zemlju. Te brinu o klimatskim promjenama i galamom osvješćuju ljude koji ne znaju da, kad im je hladno da im može biti još hladnije. A kad je toplo da će biti prevruće.
Zemlja također ne priča ljudskim jezicima, a vibracije se daju osjetiti tek kad se odluči stresti na način koji ruši zidove, ograde i ograničenja. Tada to zovemo prirodnom katastrofom.
Ima, naravno, ljudi koji vole ljude, koje zovemo posebnima, i tu se više ne može znati, koji od ovih imaju zaista i posebne potrebe:
je li potreba za hranom, pićem, odjećom, čarapama, vodom i sapunom - posebna?
Ili je potreba za isticanjem kako nekome to možemo dati, obična i svakodnevna?
Dobar si, dobar si prijatelju moj, sve dok te netko gleda. I dok imaš nekog tko će te tapšati po ramenu.
Ponekad se pitam, da ona izmrcvarena mačka progovori ljudskim jezikom, ili onaj pas koji to više nije, čak onaj gušter iz terarija, bi li to bilo umiljato nešto, ili buka i galama, kako to čini zemlja zemljotresima.
No comments:
Post a Comment