suzana u lavskoj jami

Ovo je prica iz skolskih klupa, koje sam se sjetila nakon sto se kolegica pozalila na ponasanje danasnje omladine, zakljucivsi zalopojku sa: 

- Treba to lomit, lomit bez milosti, dok se ne izravna. 

A sta ako ih dobijete vec slomljene? 

💔

Prijateljica iz klupe, iz onih zivotnih razdoblja kad sam mogla sjediti u njima, i ja smo uvijek, iz svega, imale iste ocjene, iako su meni bolje isli prirodni predmeti, a njoj drustvene aktivnosti*. 

Iste pletenice, iste biljeznice, lektire, i iste simpatije, interese, glazbene ukuse.. 

Ali na zakljucivanjima ocjena, nastavnice su njoj lakse zaokruzivale petice, jer je tu, i jer je prisutna i jer je borac!, no meni, koja samo sjedi poput princeze koja misli da samim svojim postojanjem peticu zasluzuje. 

(Nikad nisam razmisljala o ocjenama na taj nacin. Cak ni kad sam sama postala nastavnicom.)

I sad, dok ovo tipkam, dovodim u svijest da me cinjenica da sam na svijet dosla slomljena tijela, spasila od toga da mi se silom (prilike) lomi i duh. 

Ono sto su moje nastavnice shvacale kao oholost, bila je zapravo nemoc. 

Ono sto su moje nastavnice nagradjivale kao da je kakva vrlina, zapravo je bilo ulizivanje. 

Sacuvaj nas boze takvih idola. 

____________________ 

*nakon srednje ona je upisala prirodoslovni faks, a ja drustveno-humanisticki. ona svoje skolovanje nije dovrsila (ali zato i je izmisljeno formalno cjelozivotno), pod izlikom ljubavi koja je pukla nakon tri godine. ona, za razliku od mene, izgleda kao da puca od zdravlja. cijelih onih pet minuta koliko je prirodno i ocekivano da se izdrzi pogled zainteresirane drustvene zajednice. 

sama, i dalje mislim da je metoda kralja Davida kad su ga ulovili u polju koje nije njegovo, u kontekstu drustvenih izigravanja, jedino rjesenje.