Monday, August 30, 2021

sanjač xvi

vise oblaci 

kao srebrni privjesci, i mislim si: ako već postoji tekuće srebro, bi li bilo u redu nazvati ove zrakastima. 

otrova sigurno ima 

neki put otrov je lijek, 

a nekad je obrnuto. 

usnula sam, i još sad me proganja… 

– Molila bih, ako bi tko znao za dobrog tumača simbola iz snova – 

…mamu i sestru, kako u mom stanu, svaka na svom mjestu, očekuju čudo. 

otvaram pažljivo, kutiju sitnih, suhih kolača, spajalicu po spajalicu, etiketu i ljepljivu traku. miriše kokos, tamna čokolada i marmelada. imam toliko strpljenja da razmislim kojoj koji da ponudim prije. sestri, koja je trudna, ili majci koja je stara. moj odabir meni je kokos-bajadera, Ali u ovim maxy mix pakiranjima tih dolazi pet, a nas samo smo tri. 

glas donmira me opominje da je mati uvijek prva, i ona uzima sve što miriše na kokos, i sve što miriše na čokoladu i sve spojeno marmeladom. 

oči moje sestre me gledaju kao krivca: 

da slučajno nisam preživjela (porod, djetinjstvo ili rat), bi li naša majka od svoje tuge napravila lijep spomenik, kako to već čine oni koji prežive smrti svoje djece? bi li nju tuga požderala ili bi ona požderala tugu? 

Had je ime za zdrijelo. Po tome se zna da Pakao samo hoće jesti. Zbog toga postoji onaj koji Jest i onaj koji to nije. Iste riječi, različiti pokušaji. Putevi ka ispunjenju. 

Mati je oduvijek bila čuvar na tom putu. Prvi vratar. Ključar, koji upozorava: 

– Do ovde, i dalje ne! 

u tom se budim. 

oblaci poput filigrana. 

sjajnih rubova. 

mirisnih od kiše. 

sljedeći koji su planirani, 

snježni su poljupci, 

bjelanca, na korama od meda. 

kokos pahuljice. 

 

 

 (umrla je teta visnja)

Thursday, August 26, 2021

intelektualne teškoće

Susjedima je pobjegao pas i nastala je panika: 

- Ne tamo, ne! Ovamo! Ovamo! Ma vidi ga! 

Razumije li pas hrvatski? To nije pametno reći na glas, niti u šali. Mogli bi vas proglasiti glupim. Ili gore, provokatorom. 

- Ne, ne, ne smiješ dole, ovamo, ovako, vidi! 

Nešto mu pokazuju? 

Kad pas "krene" nekamo, nešto vam želi pokazati, to je njegov način, ali... 

Ali susjeda je počela prodorno i isprekidano vriskati: 

- A-a-a-a, ne-ne-a-a- 

Cika i vriska su dozvale muški glas, koji je po svoj prilici potrčao, zgrabio psica pa prosiktao: 

- Čujes li ti, jebem ti mater! 

Kolokvijalni izraz "pas - mater", je upravo dozivio neocekivan obrat. 

😳 

A na izraz iz naslova ovog posta, podsjetile su me paraolimpijske, koje su neki dan otvorene u Tokiju: "takmičenje osoba s tjelesnim, intelektualnim i senzornim poteškoćama". 

I sad ne mogu da ne upitam: a koje bi to, molim vas bile "intelektualne", i kako je to mjerljivo? 

Tipa, da od slijepe osobe očekujete da dobro igra ping-pong, jer joj oči same tako skaču? 

 Ili da očekujete da vam pas odgovori: 

- Hvala, također.

Tuesday, August 24, 2021

kome treba asistencija

Još dok sam imala obavezu svaki dan odlaziti na posao, utabanom stazom sam se kretala na autopilotu: 

pisala sam detaljno o tome, uvježbala bi korake i u ritmu poznate pjesme zaobilazila ili preskakala prepreke na putu. 

 Istom pjesmom sam mjerila vrijeme, i ista mi je pjesma popravljala raspoloženje. 

Zbog iste sam stvari dolazila tamo gdje sam htjela sretno i u jednom komadu. I ne mislim sad samo na moguća tjelesna iskliznuća. 

A onda, kad stignete, daju vam do znanja da su vas 'vidjeli' na tom putu, a da im se niste 'javila'. Pa kad (se) zapitate, zbog čega se oni koji su vas 'vidjeli', ako su vas vidjeli, nisu javili vama, proglase vas Oholom (i Oholibom) (a zna se kako su te dvije prošle). Ili nepristojnom. I krenu vas, prvo ispotiha, a onda sve agresivnije - učiti pristojnosti. 

- Da, ali ja stvarno ne mogu vidjeti. I mala je šansa da ću za pol sata edukacije (ili nakon nje) i progledati. 

Onda se sjete da vas u stvari treba žaliti, i izmisle da vam treba osigurati osobnog asistenta koji će umjesto vas igrati tu društvenu ulogu.

 Društvenu ulogu ulizivanja ovima s povrijeđenim egom. 

Nije ovdje pitanje, kome asistent treba niti za što mu treba. Pitam vas, što vam se čini da bi bilo učiniti lakše, i/li logičnije: 

1. Popravljati moj slabi vid? 

2. Preodgojiti me tako da znam kome se moram dublje pokloniti? 

3. Educirati gro gore spomenutih asistenata, jer trebat će ih sve više i više? 

4. Ili malo oštrije reći ovima koji se još ne znaju kontrolirati, da porade malo na sebi? 

Osigurat ćemo im mi potrebitu edukaciju, nema tu problema. Čim dovoljan broj ljudi osvijesti da i njima tuđi jezici idu na lijevi bubreg, dat će naša vlada.

Friday, August 20, 2021

tijelo boli

Postoje vidljivi i nevidljivi invaliditeti, tjelesni, kao i oni koji nisu vezani na fizičko tijelo. 

Što ne znači da su jedni gori, ili manje vrijedni nego drugi, ili recite to kako već hoćete, ili možete. 

Stvar je u tome, što su prvi, za razliku od drugih, mjerljiviji, između sličnih, "pošteno i fer mjerljivi" ne postoji. 

Malo koja će vas komisija ozbiljno shvatiti ako krenete tražiti neka svoja ljudska i invalidska prava, na temelju psiho-dijagnoze. Osim naravno ako niste bivši vojnik, pa prijeti realna opasnost da ćete zaista baciti tu bombu koju ste sačuvali jos od prošlog rata. 

Mjerilo je, dakle, šteta koja prijeti od vas, široj zajednici. Mala je, i nikakva vjerojatnost da će osoba s tjelesnim oštećenjem nekoga napasti. Možda ce imati želju, ali jedino što će stvarno moći, to je glasno vikanje. (Osim ako se oštećenje ne odnosi na glasnice.) Ali neće niti to. 

Rijetki se odlučuju na vikanje čak i onda kada bi trebali vikat U PomoĆ!. 

Naučili smo, naime, da je pametnije ne privlačiti pažnju na sebe. Učiniti sam, ono što možeš učiniti sam. I obično je to dovoljno. Za neke pojmove puno. I previše. A da nije teško, jest. Da ne bi moglo biti lakše, bi. 

- E pa šta! Šta sad s time 'oćeš reć'? 

Ništa. Samo kazem, da neke stvari ne mogu napravit, jer ih ne mogu vidjet. 

- I šta! Šta onda! 

Nista. Ako ne vidim, ne postoje. Ako ne mogu, ne treba mi. 

- Šta s' sad praviš pametna

 Ne pravim se. 

- A jel' ti s' ne pravis, ti s' napravljena. AHa hahaha 

Pozadinska priča (ona koja se ne govori u lice) se nastavlja u psiho-etiketiranjima: luda, bolesna, jadna, umišljena, glupa glupača bijedna. 

I sad, 

mene bole moji ožiljci, kad i kako već ožiljci bole: kad zapuše jugo, kad preopteretim bolje oko, kad zaboravim vježbe za taj dan... Ali, nasreću, svemu se može doskočiti. 

I, nasreću, kad bole, bole samo mene. 

Tu bol, sve i kad bi htjela, ne mogu širiti na druge. Razumijete? 

Buduci, da nas je manje ovakvih, a više onakvih drugih - koji traže, prave i izmišljaju probleme - lakše je njih pustiti van, a nas zadržati unutra. 

Nevolja je u tome, što oni misleći da vladaju svijetom, mjere sve po samima sebi i rade samo štetu.

Tuesday, August 17, 2021

jesmo li svi isti

Moderna znanost dokazuje da je čitav svemir jedna te ista energija, koja se manifestira na različite načine. 

Mi smo, određena količina te energije, koja funkcionira na jedan određeni način. 

Što se moderne znanosti tiče, ista ta energija koju mi zovemo ljudima, može biti običan kamen, ili blato, ili stablo, ili pas, ili - ti. Energija je ista, ali funkcionira u skladu sa svojim ograničenjima. 

Isto tako, kad govorimo o ljudima, iako smo od iste energije i tvari, ipak nismo stvoreni svi za iste radnje. 

Ono što zovemo sposobnošću, talentom, kreativnošću, zapravo je način na koji naša energija funkcionira. Jedna biljka procvjeta ružama, druga jasminom: Različite manifestacije iste energije. 

Ako steknemo bar malo kontrole nad svojom energijom, možemo napraviti stvari, za koje smo ranije mislili da su nemoguće. 

Od iste tvari od koje sada gradimo velike zgrade, ljudi u prošlosti su radili kolibe, i mislili su da je to jedino što je moguće napraviti. 

Zar sada ne proizvodimo kompjutere od istog blata za koje smo ranije mislili da je moguće napraviti jedino keramičke zdjele i pločice? 

Na isti taj način, možemo poboljšati i sebe. A joga je alat za postizanje tog cilja. Svaki bi čovjek trebao makar pokušati istražiti to, inače život postaje vrlo ograničen i dešava se slučajno. Ali kad jednom aktivirate svoje unutanje potencijale (energiju), vaše se sposobnosti drugačije zavrte. 


Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/yoga/yoga-articles-yoga/yoga-finding-ultimate-expression-life/

Friday, August 13, 2021

prava pustolovina

U životu možemo igrati na sigurno, ili se možemo upustiti u pustolovinu. Pustolovina znači da ne znamo uvijek gdje ćemo staviti nogu. Pustolovina znači opasnost. Ako ne postoji opasnost, ako je sve unaprijed zadano i znano, tada to nije pustolovina. Pustolovina znači, odvažiti se i učiniti nešto što nam nije poznato. Ako nam je sve poznato, tada je to samo obična aktivnost. 

Pustolovina ne znači da morate izaći vani i osvojiti svijet. Popeti se na Mount Everest, može izgledati kao velika stvar, ali nekakva neuobičajena aktivnost ili dokazivanje, nisu pustolovina.

Najveća od svih pustolovina je kad se predamo onome što ne poznajemo. Kad napustimo svoje predrasude, sviđanja i nesviđanja, naše i vaše, i kad se predamo onome što je izvan toga. 

A to možemo zatvorenih očiju. 

I nitko vam to ne može oduzeti. Bilo da radite u uredu od devet do pet, ili da se penjete na planinu, ili vozite motocikl, ili da letite, bitno je da se rastegnete preko svojih granica. Ako prijeđete, svaki dan, po jednu granicu, ovisno o tome koliko ste ih sebi natovarili u ovom životu, ako svaki dan nadiđete jednu, jednog dana ćete biti slobodni. To se mora dogoditi! 

Nije važno kojom se aktivnošću bavite, bitno je da napravite više nego zadnji put, bilo da se radi o tjelesnoj aktivnosti, mentalnoj ili emocionalnoj, tek tada radite u 'pustolovnom modu', na način pustolova. 

Nemojte miješati pustolovinu, s nečime što vas uzbuđuje. Mnogi su ljudi bili uzbuđeni kad su dobili posao, pa im je svejedno postao dosadan. Ili kad odu na neko novo mjesto, nakon malo vremena, dosadi im sve. Stvar je u tome što se stalno rade isto. Ponavljanje čini stvari dosadnima. 

Ali kad gurneš granicu, tih ponavljanja, malo dalje, i najbeznačajnija aktivost, može postati pustolovna. Bilo da se radi o vašem tijelu, umu ili srcu. 

Kad sam bio maleni dječak, intrigiralo me, zbog čega, ako vidim stablo, ne mogu vidjeti i ono što je iza njega. Ili kad bih gledao svoj prst, zbog čega ne mogu vidjeti i njegovu drugu stranu.

Tada nisam znao sve one teorije, o svjetlosti koja se reflektira o objekte tako da možemo vidjeti, samo me zanimalo, mogu li na neki način prebaciti oči. No, moje očne jabučice nisu mene slušale, pa sam na koncu shvatio da je više od pedest posto onoga što zaista vidimo, u našem vlastitom umu. Um je taj koji vidi, a ne oči. Oči na neki način unesu sliku, ali proces gledanja se odvija unutra. Ako promijenim proces, tada mogu vidjeti najmanje pedeset posto onoga što ne mogu vidjeti fizičkim očima. Tome sam davao pažnju, i to je postala za mene velika pustolovina. Samo sjediti i zuriti u stvari. 

Netko tko me gledao izvana, mogao je pomisliti da radim nešto vrlo dosadno ili ništa. Ali, u stvari sam se naprezao preko svojih tjelesnih ograničenja, i zbog toga je to bila pustolovina. 

Na neki način, to je to što radimo u jogi. Svaki se dan malo rastežemo, svaki dan malo više i više, i u tom se procesu događa nešto zaista uzbudljivo, veliko i važno. 


Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/how-to-live-life-of-adventure

Sunday, August 8, 2021

sanjač xv

Treba to na glas reci, i sto cesce ponavljati: 

Nista ne propustate, osim besmislene trpnje, neizrecive patnje, neizgovorljive, i zato neizgovorene boli, kojoj se naknadno izmisljaju izgovori i daju imena. 

Pazite da netko ne izgradi sebi ime, na vasem bitku. 

To je to sto ce se na kraju pretvoriti u tugu, zbog pljacke, otmice, kradje, nasilja. 

Vas zivot ne pripada vama, a kamoli takvima. Na vama je samo, da to odbranite. 

Moguce je da ste jedini preostali izvorni ljudi na ovome svijetu. 



Tuesday, August 3, 2021

sanjač xiv

nebo je jutros bilo mramorno 
trebalo je samo nasloniti obraz: da upije zegu, da prenese mir 

- Khraaaa - zameketao je glas iz pakla - nece tebi ni'ko cvi'ce nosiiiit!! 

dobro je 
sve je na svom mjestu.