Još dok sam imala obavezu svaki dan odlaziti na posao, utabanom stazom sam se kretala na autopilotu:
pisala sam detaljno o tome, uvježbala bi korake i u ritmu poznate pjesme zaobilazila ili preskakala prepreke na putu.
Istom pjesmom sam mjerila vrijeme, i ista mi je pjesma popravljala raspoloženje.
Zbog iste sam stvari dolazila tamo gdje sam htjela sretno i u jednom komadu. I ne mislim sad samo na moguća tjelesna iskliznuća.
A onda, kad stignete, daju vam do znanja da su vas 'vidjeli' na tom putu, a da im se niste 'javila'. Pa kad (se) zapitate, zbog čega se oni koji su vas 'vidjeli', ako su vas vidjeli, nisu javili vama, proglase vas Oholom (i Oholibom) (a zna se kako su te dvije prošle). Ili nepristojnom. I krenu vas, prvo ispotiha, a onda sve agresivnije - učiti pristojnosti.
- Da, ali ja stvarno ne mogu vidjeti. I mala je šansa da ću za pol sata edukacije (ili nakon nje) i progledati.
Onda se sjete da vas u stvari treba žaliti, i izmisle da vam treba osigurati osobnog asistenta koji će umjesto vas igrati tu društvenu ulogu.
Društvenu ulogu ulizivanja ovima s povrijeđenim egom.
Nije ovdje pitanje, kome asistent treba niti za što mu treba. Pitam vas, što vam se čini da bi bilo učiniti lakše, i/li logičnije:
1. Popravljati moj slabi vid?
2. Preodgojiti me tako da znam kome se moram dublje pokloniti?
3. Educirati gro gore spomenutih asistenata, jer trebat će ih sve više i više?
4. Ili malo oštrije reći ovima koji se još ne znaju kontrolirati, da porade malo na sebi?
Osigurat ćemo im mi potrebitu edukaciju, nema tu problema. Čim dovoljan broj ljudi osvijesti da i njima tuđi jezici idu na lijevi bubreg, dat će naša vlada.
No comments:
Post a Comment