treba li ugraditi građanski odgoj u programe za vrtićarce?

Neki su ljudi predodređeni za neka zanimanja. U smislu poduzimanja određenih radnji. Koje bi bile korisne za širu zajednicu. U smislu 'prirode & društva', a ne samo ljudi iz bližeg okruženja. 

Sama sam imala sreću da sam rođena u kući u kojoj se čitalo na glas. Čitalo se sve, od dnevnih novina, godišnjaka i zabavnika, do priča prilagođenih određenim uzrastima. 

Puno prije, nego što su me upisali u gimnaziju, znala sam za Mucija Scevolu i za Horacija Kokla. Za Apija Klaudija. I za Cincinata. To mi je ime posebno lijepo zvučalo. 

Prva su trojica bili bogalji. I bili su nacionalni junaci. Kako mi pojam nacije, nikada nije bio naročito značajan ni poznat, mislila sam da su u ravni sa Striborem, Svarogom i sličnim mitskim bićima. Nikada ni jednome nisam zamišljala lik ni oblik. Ni sada ne znam zbog čega bi to bilo bitno. 

Scevola nije imao desnu ruku. Koklo je imao samo jedno oko. Apije Klaudije je imao nadimak Slijepi. I što se tu još trebalo dodavati? 

Ovaj četvrti, kojem je ime zvučalo kao tihi zvon :), bio je opisivan kao kralj-seljak. On se, naime, klonio svih počasti koje je društvo izmišljalo da nekome oda počast i time ga drži daleko od stvari koje su bitne. U vrijeme velikih opasnosti, iskazao se kao veliki junak. Da bi se, nakon velikoga trijumfa, vratio svom skromnom načinu života. 

Skromnom? Kako već tko na te stvari gleda. 

Ni jednome od njih, pretpostavljam, nitko nije već u vrtićkoj dobi utuvljivao u glavu kako se pravi heroj treba ponašati. Nije to bilo nešto čemu se treba težiti. Da biste postali junakom, potrebne su okolnosti koje će zahtijevati junaštvo: kakva prirodna katastrofa, opasnost, čarka ili rat. 

Odgajati nekoga za to da bude junak, značilo bi priželjkivati da se dogode sve te ružne stvari. 

Dok sam došla do gimnazije, u udžbeniku su još uvijek postojale sve te lijepe priče, ali iz nekoga su razloga bile izbačene iz nastavnog programa. Ili to, ili je nastavnica samoinicijativno odlučila da ih se preskoči. 

Možda zbog razloga koji sam navela u prethodnom pasusu. Ali, prije zbog toga što je program prilagođavala sebi, umjesto učenicima. 

Ja bih, na primjer, voljela da se makar jedanput pred svima pročitalo o ljudima iz prošlosti, koji su usprkos (svojim) tjelesnim 'manjkavostima', i unatoč onome što se danas zove 'društvenim pritiscima', funkcioniralo u skladu sa (svojom) prirodom. 

A sada, u ovim godinama i s ovom pameću i životnim iskustvom, znam da bi svima bilo puno lakše i politički korektnije kada ljudi ne bi raspoznavali jedni druge po štapu, hodu, kolicima ili potvrdama sa zelenim pečatima, nego kad bi u svakome (uključujući i sebe same) makar naslućivali - potencijalnog cincinata - kao junaka ravnog bozima iz priča iz davnina. 

 

sanjač xvii

iz neugodna sam sna htjela izaci strelicom na iks u crvenom kvadratu. slika je izblijedjela, ali jos je bilo tona. strah je postao bijes koji je tapkao kaziprstom po staklu koje se lomilo zvukovima groma.

iz polozaja mrtvaca, usla sam u polozaj tigra: jaci neka tlaci pa ‘ko ziv – ‘ko mrtav.

bica iz meni nevidljivih dimenzija, takodjer potrebuju hranu:

onjusila su ga, i nasla da je bljutav.

svanuce.

bol bez prebola

Iv.9.3 et sq

(kako je meni objašnjen): 

Učenici ga pitaju, i učitelj odgovara: 

- Nije krivica ni na njemu, ni na njegovim roditeljima, već je rođen slijep, da bi se na njemu očitovala božja djela. 

Kad ste samo malo drugačiji od prosjeka, ljudi svašta sebi dozvoljavaju. 

Eto, od davnine, toliko davne da je zapisana u Bibliji, ljudi nastoje ne odskakati, oponašajući izgled i ponašanje koje je netko označio kao poželjno. Bez obzira na cijenu. Ako uzmemo kao činjenicu, da se oponaša vanjski izgled, oponašati mogu samo oni koji gledaju očima. A slijepi ljudi to ne mogu. Oni, po prirodi stvari, rade onako kako osjećaju da moraju, a ne kako vide da rade i svi drugi. 

Sjetite se ovoga prije nego što nekoga proglasite tvrdoglavim. Možda stvarno slabo vidi, ili slabo čuje, a vama se čini da je neposlušan. 

Jest, neposlušan je u odnosu na vas. Ali ne u odnosu na boga u sebi. 

Kao slijepu osobu, često me ljudi sažalijevaju i žale. A kao tvrdoglavu, ogovaraju i izbjegavaju. Mislim se, dobro je, dok god me ne žele namlatiti, jer nekima se znalo događati i to.  

Međutim,

obično se ovaj odlomak, shvaća u odnosu na druge ljude: budući je čovjek društveno biće, budući da nije otok, i budući je čitav svijet, uključujući i slijepe i gluhe ljude, stvoren radi njih. Tom su logikom, i tim su slijedom, oni jedini bogomdani da promatraju, analiziraju, zaključuju i imenuju. Tako su slijepci rođeni zato da se njima pokaže koliko trebaju biti sretni što imaju božji dar vida. Koji bi oni, inače, uzimali zdravo za gotovo.

Budući da su oni sami, kompletne i kao takve, baš-baš dobre osobe, ali budući da sami, ne mogu od svoga vida dati niti dio, pokušavaju iznaći načina da druge poprave i izliječe. 

I u tome je sva tragedija ljudskoga roda. 

Postoji izreka "Medice, cura te ipsum!" 

Još nisam srela ni jednog koji joj razumije značenje. 

(malo dalje, u odlomku koji slijedi, Isus govori: "Vi kažete, mi vidimo, zato vaš grijeh ostaje.") 

👁️♥️📻

 https://isha.sadhguru.org/us/en/sadhguru-radio

a sad, joga

jutrošnja dilema je bila: slušati tuđe misli, ili slušati kišu. slušale smo kišu

širi širi šareni šeširi

Nisam to ni znala, ali ispada da sam 'konfliktna osoba': izgleda da sam se pogurala, na hodniku, pred drugim ljudima, koji su spremno posvjedočili, s ravnateljicom, i tako potvrdila opće mišljenje da su invalidi, pogotovo 'oni onakvi', jako neugodni, nestrpljivi i svadljivi, pogotovo prema onima koji su prema njima - dobri. 

Iz mojeg očišta, moguće je da je sve bilo baš tako, kako dobri ljudi govore. Naime, sasvim je moguće da sam se 'očešala' o drugo ljudsko biće, i da sam iznenađeno vrisnula. 

Vidite, ja ne vidim. 

Krećem se polako i pažljivo. Čak i kad sam sama. Jer znam da su oko mene stvari, ako i nisu ljudi, tj. ako se i neće pomicati bez upozorenja. (Usput budi i to rečeno, ljudi vas ne upozoravaju na svoja iznenadna kretanja, nego misle da moraju predvidjeti tuđa.) (Ja ne predviđam, ja osluškujem:) Tako da jest moguće da sam ja prva i namjerno naletjela nepromišljeno baš na nju, s ciljem da ju srušim, u svakom pogledu: Dakle, i na pod, i pred očima svjedoka. 

Tu su u igri, i tjelesne i duševne boli.

Reći ću i to, kad udarim u nešto (a, u nepoznatim se prostorima to znalo događati često, tamo se i stvari pomiču, bez upozorenja), znam kad sam udarila u stablo, drvo ili ormar, ali nema razlike između čovjeka i zida. U što ste lupnuli shvatite naknadno; zid vas, naime, neće pozivati na odgovornost, niti ismijavati kada mu kažete 'oprosti'. 

Niti propitivati vašu iskrenost. 

I tu nestaje raz-um, a nastaje um-ovanje. 

Neću vam sada prepričavati kroz kakve me torture provlačila ta sirota žena, samo zato što ne može shvatiti da na svijetu postoje ljudi koji ne vide ni prirodu ni društvo na isti način kao i ona, koja se uspjela uspeti na povišeno mjesto, pa misli da osim boljeg pogleda ima i bolji uvid u stvari koje su u glavama koje nisu njena. 

Prestrašena i izluđena, došla sam do zaključka da kako god ja na neka mjesta moram doći sa štapom, kao nekom vrstom osobne iskaznice, a ne pomagalom, jer ne mogu baš napisati na čelo, tko zna tko bi to znao pročitati... da na isti taj način neki drugi ljudi na prste stavljaju prstenje, na prsa ordenja, a na zidove plakete i certifikate. 

- Da njoj fali na glavi, stavila bi šešir, ali kako popuniti onu šupljinu unutar? - ovako okrutno zvuči, omiljena utjeha moje drugarice. 

- Istina je okrutna! 

Jer, izgleda ona misli da ljudi misle da je ona bolja što ima više tog papira s pečatima, da taj papir s pečatom nešto znači. 

Iako u stvari jest, ekvivalent mojem bijelom štapu: 

Neki će prema vama biti pažljiviji... 

...a neki će nastojati dokazivati da koristite i da glumite.

čudesna ozdravljenja i čudesna izuzeća

Jednom je jedna vjeroučiteljica, reklamirajući nekog domaćeg mistika, uzela za primjer svoju invalidnu učenicu koja bi, kad bi je samo netko odveo na takvo okupljanje, mogla prohodati. 

 Majka te djevojke je, zato se toga i spominjem, bila jako zamjerila meni, što nisam reagirala na licu mjesta, budući sam i sama osoba "koja je potrebita ozdravljenja". 

 Roditelji jednog invalidnog mladića, su imali drugačiji pristup, pa su svojega sina, uz pomoć moderne medicine, oslobodili invalidskih kolica, ali ga nisu spasili od podsmijeha okoline. 

 - Gle, onog klauna, kako hoda! - ljudi pokazuju prstom. I sada u 21. stoljeću. 

 Da se dogodilo čudo, dogodilo se. Čovjek sada može sam stajati na svojim nogama, bez da ga itko voza. 

 Da, namjerno sam zla. 

 Netko ode u Međugorje, netko u Svetoga Duha. 

Nekome je dovoljna riječ. 

Nekome ni riječ.

čudo od slike

Prema izjavi radijskog voditelja, "Aukcija slika" se emitira već trideset godina putem radija, a dvadeset putem televizija. 

Ukratko, bude ponuđeno nekoliko slika poznatih umjetnika, a slušatelji, odnosno gledatelji, licitiraju, nude bodove, koji se pretvaraju u novčanu valutu, i onaj koji ponudi najviše, sretni je novi vlasnik umjetničkog djela. 

U podlozi svira lagana, obično, talijanska klasična, ili starija pop muzika, a voditelj uzvikuje imena autora, dimenzije slike sa okvirom, i ostvarene bodove. 

Slušatelji koji se javljaju, zvuče jako ozbiljno, pa mi je teško ne vjerovati da se radi o zaista ozbiljnoj kupnji. Pretpostavljam, jer ne želim provjeravati, da svi, sa nekog drugog mjesta već znaju o čemu se radi, da ne kupuju mačke u vrećama. Iako voditelj radio emisije, i to zna spomenuti: 

- Renomirani autori! Ja sam doktorirao na tom umjetniku! Tako da znate da nemate posla s nekim bezveznjakom. 

Svi su slikari, koji su na ponudi, su zaista poznata imena. Svi su već pokojni. A poneka slika zna biti reklamirana i kao "nikad viđena" i "nikada prije prikazana". 

Zaista, da se zapitate, prodaju li se imena, dekori, okviri... I što u stvari vidite, kad gledate (slike)? 

Prema mojim istraživanjima, najzanimljiviji autori su oni koji su imali pomalo neobičnu percepciju vidljivoga. Da li i slabovidnost? Odnosno, tko je taj koji ima senzornih poteškoća?