Mislim da se kaže:
Što te ne ubije možda te ojača.
A ne, kako se misli:
...samo...
Ranjive skupine postoje samo zato što postoje one koje su spremne napasti one koje su ranjive.
Samo slabije od sebe.
Dočim, kad su sami u poziviji slabih, odbrana je ista. Besraman cvilež.
Rekao je jednom jedan od članova skupine:
- Ja ponavljam i ponavljam, 'Crkli dabogda!', a oni još žive. Znači tu se ne može ništa.
Može se, kako ne?
Zar nije dovoljno, već to što znate, da problem nije u vama?
Misao dana je bila:
"Mudar čovjek pokazuje svoju mudrost tako što se ne miješa u stvari koje ne zna."
Nadovezala bih, ovdje, onu da nam je bog dao, po dva oka i po dva uha, a samo jedna usta, da bismo mogli više toga opaziti, a manje pričati o tome. Ili bilo čemu.
Ljudi koje sam u svom životu susretala, a uglavnom su to ljudi koji su zaposleni u obrazovnom sektoru, takozvani 'prosvjetari', šutnju su smatrali znakom gluposti.
Kad bi shvatili da ne vidim, - iako je ovdje bolje reći, počeli prihvaćati da ne vidim - ni jedan od njih nije propustio reći da "sa djecom treba imati oči i na leđima", objašnjavajući svoju tvrdnju, stav i uvjerenje, točno ovim riječima:
- Nikad ti ne znaš što ti oni mogu napravit -
Ja ne znam kako bi im leđne oči u tome mogle pomoći.
Niti zašto bi se trebali bojati toga nečega 'što djeca mogu'.
Ali vidim u njima, u tim riječima, izvjestan strah.
Postoji izraz da su u strahu velike oči.
Možete li zamisliti koliko su velike te sa stražnje strane?
Luna tiho klizi zapadnim nebom, a Sunce vec dise na istoku.
Ako sam jedina ja izmedju, bacam li sjenu na ijednog od njih, i koliko je duga, tamna i hladna.
Je li moje mjesto bas pod onim uglom da moze stvorit pomrcinu i strasi li, ili zadivljuje njine stanovnike.
Koliko je ravnodusnih, koliko pametnih, koliko njih uopce ne zna ..
.. da sam mrvica na tom bijelom nebu, cak ni mrvica nego njezin dio
u njenome oku, u njegovom oku, ni govora o balvanu, niti o trunu, u ovoj prici nema.
Zemlja?
U tom je momentu, bestjelesni glas sjetio:
- Razbijati glavu o tome koliko si sitan kamen, i zaboraviti da se moze biti dio njihovog svjetla, ima li smisla?
Možda se radi o averziji koja se razvila zbog svijesti o značenju određenih simbola kojima se društvo koristi, pa ne držim pretjerano mnogo do obilježja do kojih normalan svijet drži, tipa odijela, držanja tijela ili jela. A možda je na stvari nešto što je svakom ljudskom biću prirođeno...
... prirođeno, da bi bilo zaboravljeno.
Kad su mojim roditeljima predložili da me registriraju kao invalida, odlučno su rekli NE. Mama u suzama, još i danas živi u, onome što bi moderna psihologija nazvala, poricanjem. Tata, gutajući knedle, jer ga se nastojalo namamiti ili pridobiti markicama za parkiralište i autima po povoljnijim uvjetima.
- Moje dijete se ne mjeri materijalnim dobrima. - volim misliti da su tako mislili. Jer nikada, barem meni, nisu ništa rekli.
Kad sa ovog mjesta gledam, sa koliko truda požrtvovnosti i dobre vjere, ljudi iz udruga nastoje poljuditi korisnike i nositelje raznih vrsta znakova i simbola, kao i pomagala, i uljuditi ove koji bi ih na svojim putevima mogli susretati ili sresti, počinjem sumnjati da je onomad davidova zvijezda bila poziv na linč, latinski križ simbol uzaludne patnje, a bar kodovi znakovi zvijeri.
Ali da su dokaz tome da je put u pakao popločan dobrim namjerama...?
Što se vama čini?
I claim these Dry leaves are mine, and of course the Blue Sky, as all else has been claimed. Inscufficiency of one's existence makes Humans claim all that they set their eyes upon. Land, Soil, Water, People, and even patches of Moon.
Lunar scape is going through property division, if this is not Lunatic what else. In longing to Belong and in turn possess this brief life of Birth and Death has turned into fanatical frenzy.
Izvor: https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2022/1/index.html
(pretplatite se, ako već niste)
E, ovo suho lišće je moje, i naravno plavo nebo, moje! Budući da je sve ostalo već zauzeto. Nedostatnost pojedinca, čini ljude da svojataju sve na što polože oči. Zemlju, Kopno, Vodu, Ljude, čak krpice Mjeseca.
Površina mjeseca se uknjižava na zemljišnik, ako to nije ludost, što onda jest!
U težnji za pripadanjem, pa zauzvrat imanjem, ovaj kratak period rođenja i smrti se pretvorio u slijepu mahnitost.
Još jedna fensi riječ za slabovidnost, a kao što ona sama kaže, radi se o iskrivljenju rožnice. Koje se ispravlja naočalana ili lećama. Neobičnost je to što se uočava kod starije populacije, odnosno, kod ljudi koji su do dijagnoze imali dobar vid, te radi primijećenih promjena otišli oftalmologu. Navodno se 'bolest' rapidno pogoršava oko tridesete, četrdesete godine života, kad prijeti čak opasnost od sljepoće, pa se nerijetko savjetuju što hitriji operativni zahvati, radi spašavanja preostalog postotka vida.
Da, straše vas.
Pretpostavljam da jest šok odjedanput obnevidjeti, ali - treba li taj šok prenaglašavati i pojačavati dodatnim prognozama, koje su nagađanja?
Možda se radi o nečem trenutnom, što bi, da malo karikiram, prošlo, ako biste člankom kažiprsta protrljali zatvoreni kapak.
Ništa ne može biti gore od skalpela u tkivo. Čak i ako je riječ o ultrazvučnoj ili laserskoj operaciji rožnice.
Možda vas majka priroda spašava od kakvog neviđenijeg zla.
Možda vas sam bog štiti od zamki ovog svijeta, koje vrebaju na vas baš preko vašeg oka.
Tko da zna?
:)
https://www.youtube.com/watch?v=xE2iZu9E81I
Sve što trebate znati o duhovnosti, u samo dvije minute :)
Onaj koji pazi, može primijetiti da ljudi nemaju iste izraze lica kad se koriste različitim osjetilima. Budući da se većina oslanja na oči, na vid, i budući da su oči najbrzopletije po pitanju davanja komentara i donošenja zaključaka i odluka, smatra se da su oči najbitnije, čak i kad se ispostavi da komentar nije bio potreban, da je bio ishitren, a da ni zaključci ni odluke donesene na temelju njih nisu bili ispravni ni korisni ni za koga. Kako je ljudima teško priznati, pred ljudima, da nisu bili u pravu, krivnju prebace na ove koji - oklijevaju. Na ove koji su oprezni, ili pažljivi u svojim postupcima.
Ali, vratimo se na izraze lica, odnosno, kako bih ja o tome išta mogla znati.
Kad gledate kožom - uključite na tren zdravu logiku - gledate većom površinom, te možete vidjeti više.
Glagol 'gledati' koristim ovdje u najširem mogućem značenju, molim ne ograničavajte se samo na loptice koje zovemo okom. Gledati, spoznavati, naslućivati, primjećivati, opažati... svijet oko sebe.
Možete opaziti, ne samo boje, sjene i kontraste, koji vam se pojavljuju pred licem, nego i ono što je iza vas, sa strana, iznad i ispod. Ne miješajte to sa 'perifernim vidom'. To je mit.
Koža vas zaista može upozoriti na to da vam se približava neka osoba, situacija, zgoda ili opasnost, i ako je poslušate, možete se dobro pripremiti. Koža vam ne govori tko je to, kakva mu je frizura ni ima li ljubazan osmijeh. Ona se ne zamara nebitnim sitnicama. Ona ne nasjeda na varke. Ona vas neće prevariti. Riječi hoće. Boja glasa hoće. Miomiris, može. A osmijesi se mogu odglumiti. Kao i duboki, značajni pogledi.
Samo vam govorim, da niste u prednosti, jer mislite da vidite nešto, ili nekog.
Dok upravo shvaćam da vi to dobro znate, inače ne biste bili toliko spremni prevariti. Ne bi postojali svi ti maštoviti načini kojima ćete izvrnuti svaku riječ. U svoju korist.
A priča je išla ovako:
Mi koji gledamo kožom, obično imamo ravna leđa i uspravno dignutu glavu (dok se ne krećemo). Nos nam služi kao radar, a ne zato da bi se njime nebo paralo. Pa kad na taj nos nataknemo tamne naočale, ne zato da se zaštitimo od sunca, nego zato što su nam dali naslutiti da nije ugodno zuriti u slijepe oči. Dakle, nosimo ih radi drugih ne radi sebe. Nama su nepotreban teret na glavi. Bez kojeg je svijet jednako lijep. Ljepši. Lakši.
Ali, kad ih ipak nataknete, nemojte se iznenaditi i nemojte biti tužni kad čujete komentare da se još više pravite važni, jer imate para za taj i taj model. Ili ste jadni jer nosite jeftine i plastične. Na isti taj način, bića s površine komuniciraju i između sebe. Oni ne znaju za bolje niti za drugačije. Da, žele vas uvrijediti, to je osnovna namjera. Na taj način privlače pažnju na sebe. Nije im bitno, hoćete li se početi pravdati, ili svađati, sve dok ih ne izignorirate. Ako se osjete izostavljenima, budite spremni na surovije napade. Sve osim odustajanja. Jer se hrane tuđom pažnjom.
Samo nipošto takvima ne dajte do znanja da ste u potlačenoj poziciji jer ste slijep. Ostanite oholi. Budite nedodirljivi i samodostatni. Ne treba se radi toga biti tužan i nesretan. Moćna je to zaštita.
Podignite na tren vizir, namignite, i poletite visoko!
100 razloga zbog kojih te volim:
jer nazivaš stvari pravim imenom, pa ti unatoč tome što si lud k'o kupus, mogu vjerovati.
i tako su
svi su
stali su
u ovaj - naizgled 1.
