Pokladni utorak. Mislim da ce ovdje gorjeti imigranti. Ili manjinci. Kako god da bilo, maskare su vizualna predstava. Nitko zapravo ne cuje sentencu, niti ju sutradan procitava u novinama. Puno galame i muke oko odijevanja, da bi netko (nevin?) zavrsio u suzama. Bolje da place, nego da plati zivotom.
Jos uvijek mi nije jasno, kakvo zadovoljstvo i koje veselje imaju moji susjedi u tome da mi posalju namaskaranu djecu na vrata.
Oni znaju da ih ne mogu vidjeti cak ni ako savrseno odglumim odusevljenje i podijelim novce umjesto bombona.
Mozda je to nekakva lekcija djeci? Mozda provjera realnosti? Mozda samo prilika da uce kako se ljudi snalaze u situacijama koje im nisu ugodne ni lake.
Znam vec odavno, da sam upravo Ja ta kojom ih strase, kao sto je u moje vrijeme to bila policija, ili:
- Odvest ce te cigani, ako ne budes dobra!
I, naravo, dobro sam znala da ni jedni ni drugi nisu imali konta za mnom, niti mojom dobrotom, da bih mogla na taj nacin biti ucijenjena.
Nekako se nadam da ni danasnja djeca nisu podlozna takovim ucjenama. Nadam se, velim, inace ce na sljedecem karnevalu gorjeti stvarni ljudi. Kakvo je vrijeme doslo.
Danas je i Dan radija.
Prva sljedeca vijest je bilo upozorenje iz policijske uprave da je u tijeku neka telefonska prijevara:
- Pazite tko zvoni. Mogu vam ukrasti osobne podatke, zlouporabiti vas identitet..
A kad vam nepoznat netko zazvoni na vrata, fizicka osoba, na fizicka vrata, i vi ne otvorite, proglase vas ludim. Ili gluhim.
Pati od fobija. Boji se zvuka zvona. Mentalni bolesnik. Nek se ide l'jecit'. Ko zna sta ti taj mozeeee...
Pita me prijateljica, da kako se ja osjecam kad sve to tako vidim i znam:
- Ja bi podivljala, razbila sve zivo
Dakle sam u pravu.
A bude mi ih zao. Ali zadnje vrijeme niti to. Malo mi krivo zbog djece, jer nemaju nista za nauciti od generacije koja misli da je bogomdana da odgaja.
Graditi ne znamo, sami napravili nismo nista od znacaja, nista nismo ostavili ni za srusiti. Poslije nas - potop.
No comments:
Post a Comment