Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima.
Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar.
Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine.
Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga.
Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.
Jednostavno, nije pametno govoriti puno.
Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama.
Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka.
Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi.
Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit.
Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.
Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva.
Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas.
Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe.
-.-
Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?!
-.-
Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.
No comments:
Post a Comment