sanjač xxvii

U blizini je uvijek neka rijeka. Mogu osjetiti hladne kapljice na koži. Vodena pjena. Ne bude svaki puta osvježavajuća. Neki put se lijepi po rukama i licu poput pijavica. Neki put poput spreja koji grize oči. 

Osim mene, uvijek su prisutne još neke žene. Poznate i nepoznate. Mama, susjede, prijateljice koje nisam vidjela ni čula od djetinjstva. Svaku znam po imenu i nadimku, iako se ni jednoj od njih direktno ne obraćam. Ni one, kao da ne vide mene. 

Zgrada u kojoj boravimo, uvijek je velika i sivkasto bijela, kao stare plahte s pomalo poderanom čipkom. Ali uredna i čista. Sve mi peremo, čistimo i ribamo, iako izgleda kao da se odmaramo. Dojam je da svaka radi svoje, iako se u stvari špijuniramo. Ne znam kome se podnosi račun. Ali podnosi se. I to neznanje i ta sigurnost unosi čudnovatu jezu u ambijent. 

Sve je, sve uredno izmiješano. Čujem stabla, vani, kako pjevaju, i sve što želim je.. zagrliti ih, utješiti, ljuljati se s njima. 

Gordana ima sjajno bijeli ten i sjajnu tamnu kosu. Ni jedno ni drugo nije prirodno sjajno. Dijete koje drži u rukama, jednako je čisto. Bez mrljice, bez mrvice, bez trunčice života. 

Ankica s ponosom pokazuje nekakvu diplomu sa starinskim pečatima. Otvara usta, poput ribe, bez glasa. Svi joj odobravaju. A ona nekako nije sretna.

Mama i teta se nadmudruju oko nečega što same nikada nisu vidjele, ali su čule i sve o tome teoretski već znaju. Jedna bolje od druge. Pa obratno. 

Ana i Žana ribaju pločice wc-a. Školjka je poplavljena i prljava. Voda izlazi sa svih strana. Ali one zbog nečega misle da je najvažnije da su fuge čiste. 

Gordana izlazi iz jednog od wc-a, bijesno i s gađenjem pokupi dijete i bez pozdrava ode. 

Oh ne, ta se nikad nije, i nikad se neće družiti sa čistačicama javnih zahoda. 

Zasmrdjela joj je naša prisutnost, nikako ne njezino govno. 

Mogla sam biti svaka od tih žena. Imati priču, i nje se držati. Ali izabrala sam biti slijepa staričica koja čuči u svom kutku svemira. 

Sve vidim, sve znam, sve razumijem. Sve čujem. Ne sudjelujem, po prirodi stvari. 

Ko bog.

Oni što me vide, misle da sam prosjakinja i od te milosti preživljavaju. Oni što ne vide, posrnu ili zapnu preko mene, a da ne znaju o što ni zbog čega.