Mislim da vam još nisam pričala o tome kako sam postala senilna i dementna, prije svog vremena. Ali, to je priča koja se vrti više manje stalno.
I više manje svima. Tipično izluđivanje. Na koje pristajemo, jer ne želimo popit batine.
Godinama, kako sada to računam, povjerenik je zgrade uzimao novce za pričuvu i od mene i od moje majke. Važno je ovdje spomenuti, da majka i ja ne živimo zajedno, u istom tom stanu niti u istoj zgradi, dapače ni u istom kvartu niti gradu. Što znači da je ciljano vrebao sad jednu sad drugu, i to je špijuniranje jezivije od činjenice da je nemoguće imati povjerenje u osobu od povjerenja.
Kad sam shvatila što se dešava, zaprijetila sam majci da se ne petlja gdje joj nije mjesto, na što je ona odreagirala, po meni, nečuveno:
- Šta ja znam šta ti možeš! - baš ovim riječima - Ja samo gledam da ne bi imala problema.
Povjerenik, da isti onaj o kojem sam vam već ovdje bila pisala, bi uvrebao majku, i žalio se kako ga mala ignorira, kako nikad ništa i kako su svi to isto primijetili. Kako sam više ne zna šta će. Kad ga ljudi pitaju.
Zašto bi ljudi pitali njega o meni?
Mama mu je davala novce, tobože za pričuvu, ali je plaćala reket. Zaštitu.
Kad sam i to shvatila, zaprijetila sam majci da se ne petlja gdje joj nije mjesto, da sam dovoljno odrasla i stara, da se mogu starat sama o sebi.
Što se pretvorilo u - kako slijedi iza naslova ovoga posta:
- Ma pusti malu, biće je zaboravila. Pa vidiš joj po očima da ne zna šta govori.
No comments:
Post a Comment