očevi i kćere

- Nema ništa ljepše na svjetu nego kad te djete pogleda u oči i kaže "mama". Ništa nevinije i čistije.

A onda se dijete slatko nasmijalo, prstićem pokazujući na sve nas koji smo sjedili u krugu, kao u brojalici "en-ten-tini" i "eci-peci-pec", svako je žensko lice imenovalo sa "mama", a muško "tata". 

Na predavanjima iz Komparativne gramatike sam čula da riječ "mama" ima veze sa hranjenjem, sisavci se navodno glasaju s "ammmm" onda kad su gladni, kad traže da im se udijeli, ili kad im prija okus hrane u ustima. Zvuk, koji mogu izustiti svi, bez obzira na to imali jezika ili ne. Naučio nas tko tom jeziku, ili ne.

Značenja i tumačenja smo nadodali sami. 

Moje je mišljenje da djeca, uopće, a ne samo specijalna, nisu vezana niti svjesna toga tko im je biološki roditelj. Pogotovo u ovim vremenima kad ih se sprati u jaslice prije negoli su pravo i progledali. Mama je osoba koja gleda da budeš na sigurnom i suhom i da nisi gladan. A tata? Tata je lik o kojem će nam tek čitati u bajkama. 

Uvijek odsutan i djelom i odijelom. 

Uvijek prisutan kao slutnja pomoćnika ili zaštitnika, koji, ili nikada ne dolazi ili dođe prekasno. 

Uspomena, ako se tako može nazvati, na mog oca je vezana za njegovo nastojanje da mi pokaže na kakvih su se igara igrala djeca kad je on sam bio dijete. 

Sjedili bi u vrtu, ili na plaži, i on bi tražio kamenčiće koji su u ruci dobro stali. Ne mogu se sjetiti po čemu su bili posebniji jedni od drugih, ali to ni tada nisam mogla znati. On bi prilično nervoznim glasom ponavljao: "Vidiš! Vidiš! Di sad gledaš?", a oblutci su opasno zveckali u njegovim velikim šakama. 

Igra je bila u tome da tim oblucima koji su u ruci dobro stali, gađa i pogodi, kamenčić, ili travku, ili mravinjak ili što mu se već gađalo, dok ga ne "izbije".

Kao i svoj djeci na svijetu, i moje je omiljeno pitanje bilo "zašto?". 

- Zato što strši. 

- Zato što je ružan. 

- Zato što nije ni za šta.

- Zato šta se muva bezveze. 

- Zato šta smrdi. 

- Zato šta mu treba pokazat ko je gazda. 

- Zato što je drugačiji, različit, smeta. 

Ako dijete može mrziti, iako sada znam da je, ono što zovemo emocijama, ugođaj koji pokupimo iz okoline, tad sam ja mrzila njega. Mogućnost, ako ste dobro pročitali prethodnu rečenicu, da to nije moja, nego emocija, koja bi me preplavila preko oca, sada dosta toga rješava i olakšava. 

Može li netko mrziti kamen? Može li se mrziti "za igru"? 

Ja sam to tako zapamtila. 

U svojoj sam dječijoj glavi smišljala izgovore, opravdanja i molbe koje bi učinile da ta zla igra završi što prije: 

- Ako strši, ističe se zato što je ponosan zato što je poseban, ništa ne čuva za sebe, želi da to nešto svi vide. 

- Ako je ružan, ljepota je ionako u oku promatrača.

- Kako to misliš da nije ni za šta? Pa sve što je od boga stvoreno, ima neki razlog. Ako sad ne radi ništa, to ne znači da ne radi nešto onda kad mi ne gledamo. 

- Oh, on se muva bezveze, a koliko samo ljudi glavinja okolo i štetu pravi, pa njih ne gađamo kamenjem. 

- A meni baš lipo miriše. 

- Kad bi svi bili isti, bili bi dosadni. 

Nisam nikada, naravno, uspjela ni jednu od tvrdnji izreći naglas. Prije nego bi došla do riječi, grlo bi mi se napunilo suzama tako da pluća nisu mogla udisati zrak, i zamišljala bi da sam riba, koja nema uši i koja nema jezik, i kojoj se neko veće biće smilovalo pa joj dugi rep pretvorilo u noge, tako da može pobjeći čim dođe u priliku. A kad jednom dođete u priliku, onda ne prestajete trčati. Ostavljajući iza sebe jedini zvuk koji mogu stvorit zatvorena usta. Kao sonar. Odbijate se o pretrpani prostor niti ne znajući kakvih možda blaga u podmorju ima. A ima ih, sigurno. Jednog ćete se dana svega prisjetiti.

Mama je mislila da imam problematične sinuse, jer joj je pedijatrica rekla da nemam astmu ni bronhitis ni upalu pluća, pa je skoro svaki mjesec kupovala nove kapi i novi inhalator, jer bi zaboravila da i jedno i drugo već odavno ima. 

Kupi lijek, odvedi je doktoru, trči u apoteku. Stalno nešto!! Nikad mira s tom malom. 

- Mama? - riječ koja bi mogla uljepšati sve. 

- Tata? - pet minuta razorne pažnje nakon koje se uvijek osjećate krivcem. 

Nisam željela sudjelovati u njegovim igrama. Nisam htjela znati: Onaj tko "za igru" može izudarati kamen, koji nije ništa kriv i koji se ne može ni braniti ni vikati ni plakati ako ga boli, sasvim sigurno bi izudarao bilo što i bilo koga tko ostavlja dojam bespomoćnosti. 

Tako sve počinje. 

Naši ljudi kažu "tvrd ko kamen", ako žele reći da je netko škrt, tvrdoglav, neumoljiv, bezosjećajan. 

Ima i onih koji kažu "čvrst ko stijena", ako žele reći da tog nekog ništa ne može poljuljati u uvjerenjima. 

Nitko ne može reći da netko nije vidio sličnost ili razliku, onoga što smatramo živim, i onog za što tvrdimo da je neživo. 

Iz mojega očišta, sve je živo.