- Pazi što govoriš, jer ovdje zidovi imaju uši i oči. Nikada ne znaš tko što može vidjeti i čuti, i iskoristiti tvoje vlastite riječi i misli(!) protiv tebe.
Originalna se priča može još šire tumačiti, ovisno o prilici i o onome tko je prepričava, a bajke su odvajkada služile tome da slijepima otvore oči.
Jednom davno na jednom davno zaboravljenom mjestu na svijetu, živio je čovjek koji je patio za tim da bude viđen u visokom društvu. Iako je svakodnevno jedva spajao kraj s krajem, praznikom i blagdanom bi se nacifrao i nastojao pod svaku cijenu podružit se s otmjenima.
A na tim otmjenim okupljanjima glavna je zabava bila pohvaliti se stvarima koje posjedujete, vi ili netko vaš, te vještinama kojima vladate, vi ili netko vaš, i mjestima koja ste posjetili i vijestima koje ste tamo mogli čuti.
Tako se naš junak počeo hvaliti kćerkom jedinicom koju je posjedovao i njezinom supermoći da običnu slamu pretvori u zlato.
Reći takvo što, u takvome društvu uvijek ima kontraefekt, sve ako je i istina.
Onaj tko može, rukama ili riječima, dati vrijednost bezvrijednome, uvijek je meta bespoštednog lova.
Ispostavilo se da je kći jedinica zaista na neobjašnjiv način uspijevala ispuniti sva očekivanja. I do kraja priče, čak steći toliku mudrost da pomogne i samoj sebi.
Jer je čula što nije mogla čuti. Vidjela što nitko nije vidio. I ispreplela od svega sasvim lijepo tkanje.
Ovo je moja verzija Cvilidrete. S porukom:
- Neka čuju štogod da čuju, neka vide što god da vide!
Svatko ionako koristi svoje (ili tuđe) alate onako kako mu je dano i na način na koji je naučen da se može. Sve je zasluženo.
I to budi rečeno:
Mjesec lipanj je u nekim dijelovima svijeta posvecen gluho-slijepim osobama. Kod nas se nije o tom moglo vidjeti ni čuti.
No comments:
Post a Comment