odvajanje smeća

Namjerno sam bila neoprezna, kad sam usporedila "moderan" sustav gospodarenja otpadom s holokaustom: 

Rekla sam jasno i glasno, hoću reći napismeno, da se način na koji odvajamo smeće ne razlikuje puno od načina na koji odvajamo ljude što može značiti samo jedno, sami smo si krivi što nas drugi tretiraju kao proizvode za jednokratnu upotrebu. Jer niti mi sami druge, a pogotovo sebe, ne tretiramo drugačije. 

Nije bilo potrebno navoditi primjere, jer svatko za sebe zna kad se i od koga osjetio odbačenim. Iako ne i momenata kad je sam nekoga iskoristio pa odbacio, jer se takvi momenti obično pišu pod pobjede. 

Ali biti iskorišten, pa odbačen, to boli. 

Boli toliko da traži (krvnu) osvetu. 

Kad napravite korak dalje pa upitate, onako za igru, boje li se da bi se odvojeno smeće moglo osvetiti, prva reakcija bude praskanje u smijeh. A onda kad ih podsjetite da ogroman, užasan, pregolem problem koji "moderna" društva bore sa smećem koje se gomila, smrdi i uopće smeta, shvate na što se ciljalo. 

Zarazne bolesti uvijek su zadnje na pameti. Kad se dogode, okrivit ćemo kineze. Ili svemirce. Ili invalide, oni ne odvajaju, jadni ne mogu, šta će. Zato se njima treba izać u susret. Osigurat prolaz, napravit rampe. 

I treba to sve strogo, nalijepit markice, stavit kamere, neka se zna ko baca pravilno, a ko zabušava! 

I bez koga/čega se može. 

A znate gdje sve to smeće završi? U spalionicama. 

Smiješno je što većina gradova nema krematorije, jer se netko boji da bi mogao udahnuti nekoga. Sa spalionicama otpada je sličan problem, izlazi se na prosvjede, pišu duhoviti slogani, nosaju transparenti rukom napisani. Izrađuju se i daunloadaju aplikacije koje mjere precizno do treće, četvrte decimale, točno što se u današnje vrijeme diše. 

A ljudi koji se razumiju u ljude predviđaju, da će nas u skoroj budućnosti zahvatiti pandemijsko ludilo. 

Velim, to je već davno počelo. 

Već se traže po planeti čestice mikroplastike, i smišljaju taktike odbrane. Plastika je najveće zlo našeg vremena: ne ide zaludu u žuti kontejner. 

Mi niti nismo svjesni gdje je i na kojim sve mjestima ima, na koji način utječe na naše živote, kako napada naše organe unutrašnje, a ne samo dišne kanale, a najstrašnije je od svega što je ta toksična tvar koju (još!) ne možemo kontrolirati, nevidljiva. 

- Ja sam slijepa od rođenja, i, većina ljudi koju slučajno poznajem je toksična i van kontrole. 

(vidite li sličnost, s ovime što vam pišem, vidite li razliku?) 

Meni ne pada na pamet pokušavati pripitomiti druge ljude tako da bi ih mogla držati pod kontrolom. Šta će mi?

Ali vama će to pasti na pamet, jer svi sudimo samo prema onome što sami znamo. Mislim, ako netko želi držati pod kontrolom nevidljive čestice (možda) plastike... zašto ja ne bih htjela kontrolirati meni nevidljive (možda) ljude?

Nitko normalan neće dopustiti da ga neka druga (slijepa) osoba drži na kratkoj uzici. Je li tako? Samo će, preventivno i u najboljoj vjeri, iskoristiti svoju  sposobnost zaključivanja "slično prema sličnom", pa upotrijebiti svoju jedinu prednost: osjetilo fizičkog vida, da bi vam ograničio kretanje.

Eto, to nam se dogodilo.  

Potrebno je biti opreznijim u izričaju. I kad znaš tko sluša, nikada ne možeš znati da će čuti točno.