Moji roditelji nemaju prijatelje jer su sav svoj život posvetili meni. Ljudi s kojima su se povezali i s kojima su održavali kontakte, svi su bili vezani uza me. Liječnici, terapeuti, patronažne sestre, kao i svi oni koji su, iz bilo kojeg razloga našli za potrebno ponuditi pomoć.
Da nisu imali mene, imali bi svoje živote.
Da nisu imali mene, imali bi drugačije živote.
Da nisu imali mene, imali bi prosječne živote, ni po čemu ne bi odskakali od uobičajenosti. Ljudi bi na njih gledali kao što gledaju na bilo koga, a vjerojatno je da ih ne bi gledali uopće, da bi ih pustili na miru da rastu i padaju kako to radi i sav normalan svijet.
Od svega mi je bilo najteže prihvatiti - mislim da to još ni nisam prihvatila - da njima nikako ne odgovara da meni bude bolje i da ja budem sretna.
Kad mi je loše, oni imaju "posla", "obaveza", razloga za pokazati brižnu rastresenu nemoć. Kad sam nesretna, oni imaju o čemu pričati, tražiti lijeka, biti zahvalni što uvijek imaju opravdanje, koje ja neimam.
Sjećanja koja imam na događaje iz roditeljskog doma, povezujem sa osjećajem gladi. I fizičke boli.
Drugo ništa ne znam.
Kuća puna meni nepoznatih ljudi koji su dolazili žderati u moju čast i za moje zdravlje, a meni donosili plastične igračke, da me razvesele. Prodavali tablete da apetit, jer sam premršava. Slaba.
Ne pamtim, jer vjerojatno nikada nisam ni znala, njihova imena. Ne sjećam se spomena po imenima. Rijetko kad su bili isti. Uvijek drugi, neki novi, bolji i stručniji.
Moderniji.
Kao kada samci, koji to ne žele biti, nabave psa pa odu u park.
Pas možda može napraviti štetu, možda može ugristi, onečistiti, može nekog prestrašiti.
A što može dijete?
No comments:
Post a Comment