preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

na gluhi telefon

I'll call you on your phone charger, go home and wait by the socket, will it ring. 

Ovu sam mudrost pronašla na jednoj od onih lista, koje savjetuju kako u jednoj rečenici stati na kraj egoistu, toksičaru, buliju ili jednostavnim i starinskim jezikom označenom, idiotu. A onda me bestjelesni glas iz podsvijesti (da li kolektivne?) opomenuo da bi to prosto mogla biti i ja sama. Da, ova kojoj bi netko našao za shodno, ako ne duhovito, uputiti me da ostanem doma i pričekam da me se nazove.  

Bila je jedanput zgoda da me je šalterašica iz bolnice nazvala na mobitel za radnoga vremena, i budući da se nisam javila odmah, jer je vrijeme bilo radno kako već rekoh, oprala me je na način da se moram, ali moram! javit odmah! kad vidim broj bolnice, jer je bolnica ipak važnija od svega, baš ovim riječima, a ne "zdravlje na prvom mjestu", što bi bilo ljudskije, iako ne u većoj vezi s mozgom, ruku na srce, ne može nitko, a pogotovo netko koga niti ne poznajete ali budući da sjedi po službenoj dužnosti na tom i tom mjestu smije si umišljat što ga je volja, ergo, ne može nitko osim vas samih znati kako se osjećate a kamoli da gospodari vašim stanjem kao da je ono jednako vašem zdravstvenom kartonu, koji usput i to budi rečeno više fizički ne možete niti primiti u ruku, jer je u digitalnome obliku, strogo kriptirano, a osobni doktor još nije prošao e-edukaciju, hvala što ste pročitali ovu rečenicu do kraja.  

Dakle, osoba koja je zaposlena na centrali i koja se inače nikada ne javlja na telefon, ni jedna od njih, vrlo ljutito i najozbiljnije me je nazvala taj jedan put, ona mene, da mi javi da je neki aparat pokvaren i da mi zato mora otkazati termin. Ili ih je posjetila kakva inspekcija, ili je bila kakva šala. Ne bi vam znala. Ali nije se dogodilo nikada više. Sad je velim sve digitalno i onlajn. A aparati se svejednako kvare. To vam je taj "ljudski faktor". 

Nadajmo se da će AI ubrzo potpuno preuzeti kontrolu. U međuvremenu, bar svi malo bolje mogu vidjeti koja su zanimanja zaista potrebna, i što je to famozno "ono nešto" koje čini razliku između mašine i duše. 

+++

Ovih se dana prisjećamo starih dječijih igara, tipa "mi smo se družili i veselili se, a ovi novi klinci samo bulje u mobitelje", pa evo mojeg doprinosa: 

"Gluhi telefon" se igrao tako da bi se djeca sjela jedno do drugoga, a učitelj ili vođa grupe, bi onome prvom do sebe šapnuo u uho riječ, rečenicu, stih, informaciju bilo kakvu, koju je ovaj trebao proslijediti sljedećemu do sebe, ovaj sljedećemu, da bi ovaj zadnji, koji nema više kome što šaputati, naglas rekao to što je čuo. 

Poanta je bila u tome da djeca nauče kako se glasine šire i iskrivljuju. Bez zle namjere, netko je jednostavno nešto krivo čuo, ili nije dobro čuo, ili nije čuo nikako, ali pod pritiskom da mora sudjelovati u igri, koja nije izvorno zamišljena kao igra na ispadanje, izmislio nešto svoje. Na koncu nitko ne zna tko je griješio namjerno a tko slučajno ili pod pritiscima, a krivicu snosi onaj tko je sve i započeo. Tako da je ta igra, ova edukacijska varijanta, koja dolazi s poukom i rastumačenjima - izumrla.  

Ne može se to isto, reći o stvarnim pozivima iz zone sumraka. Ali, budući da u stvarnome svijetu ne možete reći da ne želite više sudjelovati u igri jer vam se ne dopada, našlo se rješenje u utrci tko će koga, bilo koga, prije proglasiti gorim od sebe. Možda su se na taj način i zamijenila mjesta. Netko se radije pravi gluh da ne ispadne glup, a netko ne vidi razliku između zadnja dva slova. Sve ako je i čuje. 

- Pravi se lud. 

i 

- Ne znam ja ništa. 

Dolaze više kao savjeti za zdrav i miran život. 

Mic po mic, i više ne znate tko vam to krade vaš teško stečeni mir. 

to je njima!

- Ja se tebi divim, pa ja ti od sveg srca čestitam! I fakultet si uspjela završit. 

ili pak, 

- Ja sama ne znam kako je ova uspjela fakultet završit. 

Pa i vi ste, zar niste? Vidite da to nije ništa strašno. 

- To ti, draga moja, tako samo misliš! 

Što god to značilo. 

Meni nije bilo teško učit za ispite, pisat seminarske radove, ni sebi ni drugovima. Diplomski sam sastavila baš s velikim guštom. I mislim, da sam ostala na faksu, u toj branši, tome poslu, dakle znanstveničkom, a ne predavačkom, kako je sudbina htjela, prošao bi mi život, a da ne bi pravo znala što bi im to značilo. Guštala bi u čitanjima i pisanjima, nemam u to nikakvih sumnji, jednako kao što uživam i ovako hobistički, ali ne bi imala nikakvo znanje o stvarnom životu, ne bi me dotakao. Intelektualno možda da, ali emotivno empirijski? Vidjela bi, prepoznala bi nepravdu, ali bi li se mogla boriti protiv nje na pravedan način, ne gorljivo, nego s dobrim ishodom. Jednako dobrim za sve umiješane. 

Možda bi i bila na pravome mjestu u pravom trenutku radeći pravi posao a da to ne bi ni znala. Vrlo vjerojatno je da bi mislila, kako misle i sve druge žene, da sam zaslužila biti tu gdje jesam, jer sam valjda u nečemu bolja, vidim posvuda da ih se baš ciljano drži u takvim uvjerenjima, te bi gledala na sve druge, nove, mlađe i starije i one svakakve i svakojake odsvuda i sa strana, sa kritičkim okom. Nekad podcjenjivački, nekad sumnjičavo, a nekad, ako bi bila dovoljno poštena prema sebi, i sa strahom, od novog i nepoznatog što bi donijele ili pokušavale nametat kao još novije i bolje, jer uvijek i svuda su stalno iste igre, pokušaj imitacije prirodne zamjene: 

- Pa poslije prodavat pamet. 

Potrošila bi vrijeme i snagu u strahu gledajući tko je ispred mene, tko sa koje strane, mjereći desno i lijevo isključivo kroz političke opcije, a tko je sve ispod. 

- Poda mnom je deset ljudi! 

Ili pedest, sad zamisli koliko vrijedim. Svima je njima u interesu da mene podupiru. Ma šta interes, zadatak! Plaćeno iz proračunskog novca zanimanje. U opisu radnog mjesta, da Mene slušaš i imaš Mene slušat, privatno i javno! 

- I još nije shvatila. 

Ali, isto je tako vrlo vjerojatno, da bi možda mislila da sam dužna nekom nešto, jer bi, da nisam tamo i tako, bila i gola i bosa i nezaposlena. Pa bi se trsila i prsila i stalno dokazivala i darovima i radovima i stalnim ulizivanjima i dokazivanjima vlastite vrijednosti čak i onda, ili pogotovo onda kad bi mislila da je nestvarna, jer ju stvarno ne bi imala, na onim mjestima i na onim poslovima, za koje sam, ma vidi vraga, baš od svih zaposlenika, ja ovakva kakva jesam, invalidna, zadužena. Odjednom, čovjek bez noge mora trknut čas u kabinet u podrumu, iz onoga u potkrovlju, pa ako sklizne u suterenu, a bože moj, za šta je osiguranje. A nastavnica umjetnosti da vodi ekskurziju od stodvadeset đaka u obilazak arheološkog lokaliteta in situ. Da se bolje vidi kako je to učila za ispite i što točno zna. 

- Pa bože kolegice, ne bi išli sami, tražit ćemo stručno vodstvo. 

I baš ta, druga verzija me zapljusnula sa svih strana u ovoj drugoj, cjenjenijoj u društvenom smislu, isplativijoj, jer ste u stalnim doticajima s raznoraznim ljudima iz svih kola i sfera života, od onih najviših i najbogatijih od ljudi, jednako kao i onim najnižima: javna škola.  

Morate znat kome i kako pokazat poštovanje, a kome možete slobodno pokazati prezir, ako vam je došla potreba za ponovnim pumpanjima nepostojećih balona. To je ona fraza iz financijskog sektora, a prešla je tamo kod njih, baš iz ove prispodobe opisa rasplinutih misli, mašta, očekivanja i njihovih ostvarenja. Žaba i vol. 

Znate tu basnu: krastača i napuhača je bila najveće biće na izvoru, a onda se došao napiti vode jedan sivi vol. Ova se počela napuhivat ne bi li je primijetio, ali njega nije puno bila briga za druženjima, napio se i prošao. Što je jednom vidjela ostalo je žabi u sjećanju, osjetila se prezrena i poražena, neprimijećena i nepravedno zanemarena, a kako je vrijeme prolazilo to se i sjećanje prilagođavalo prilikama, sve dok jednog dana žaba nije pomislila da joj je to sudbina, sljedeći korak evolucijski, takva bahatost, takva arogancija, i ako se samo malo potrudi iznutra, da bi se mogla malenim manipulacijama i unutarnjim snagama duha i daha, napuhnuti do te veličine, pa je počela puhati, i puhala je i puhala i puhala sve dok nije puknula. Od jada. Doslovno prepukla na paramparčad. 

Zamjena uloga, uvijek ima netko manji. Nek pucaju tuđe glave. 

Razlika je pregolema, kad ste zaposlenik gimnazije ili kad ste profa na faksu, ne radi se samo o par bodova na platnoj listi razlike i broju studenata. Vidim već da se studentima nazivaju svi učenici, prema latinskome studeo, 2. - mučim se trudnom i marom. 

Bit će učenici mučenici jednako bezobrazni prema vama, a roditelji jednako nametljivi i uporni i zahtjevni u prohtjevima, neki će prije pokušavat da vam se približe, da vas pridobiju poklanjanjem i stvari i pažnje, prije nego posegnu za ucjenama i prijetnjama i sveprisutnim ogovaranjima, izmišljanjima života onih koje znaju jedva iz viđenja, ali nakon tog jedva viđenoga oni su vam našli mjesto u svome životu, ili zaključili da ćete vi njih pripustit u svoj, i nema više popuštanja, počeli su skupljat ljude spremne da ih podrže u svemu. 

Ali u javnim školama, kako osnovnim tako i u srednjim, imate veći izbor, i oni i vi, s time da vi nemate gdje pasti, sve se automatski obnavlja i osigurava da klizi baš na taj predvidljiv način, pa možete slobodnije učiti na tuđim nepreboljenim pogreškama. 

Na faksu ste ostali jer vam znaju roditelje. Vaše ili od muža vam. U nekom ste smislu kompletirana ličnost, put vam je zacrtan i nema odstupanja. Vrtić, osnovna škola pa srednja, faks, magisterij, doktorat, i šta dalje? Na vrhu ste, sad samo da tu ostanete. Da ne osramotite liniju. 

Ali kad se zaposlite u školi, možete bit svačija, jer je škola puno, i jer normalni ljudi znaju da to nije lako, raditi naime sa tuđom djecom, pa se toga klone, pa da ne bi djeca baš bila po ulicama, izmišljaju se svakojake sheme da bi se žene i ljudi uopće htjeli pozapošljavat na tim i takvim mjestima, s tim zaduženjima, obavezama i odgovornosti koju vuku za sobom.  

Tako da tamo ima svega. Po zbornicama još više nego po kancelarijama i kotlovnicama. 

Čistačice i domari služe za nadglasavanja na radnim vijećima, ili vijećima zaposlenika, inače što bi ih bio toliki broj. 

Bila je pjesmica rugalica u onim davnim vremenima, sjetit ćete se ako imate više od trideset godina: U tunelu usred mraka sija boca od konjaka, popili je učenici ove škole mučenici i sa njima učitelji ove škole mučitelji, i sa njima direktori ove škole gnjavatori i sa njima čistačice ove škole izdajice. Tajnice i referentice su bile j.b.čice. Onako namazane i drvene. Prestrašene, jer znaju da ih se gleda i jer znaju da će ispast krive jer ne znaju zašto su zaposlene tamo ni što se od njih očekuje. 

Kad ste učitelj matematike, bar znate da vam je osnovni zadatak, utuvljivati u glave glupavih dječaka i djevojčica račun i aritmetiku i geometriju i štajaznam integrale, a šta tajnica po čitav dan radi? Kad ne provjerava gdje tko od zaposlenika ili polaznika živi i stanuje i kad izudara pečate po svim potvrdama za godišnji pokaz, a sad joj sve to kompjuter sam radi. Stvarno šta? 

A onda odjednom shvatite da svih njih 56 brojem u zbornici plus još dvadesetak, trideset, nenastavnog osoblja znaju da je nastavnik matematike ili informatičar osoba s invaliditetom ili invalid nekog rata po nekoj osnovi, i da stvarno ne može neke stvari u životu i to atestirano, ali da je bezopasan, jer ga se šalje redovito na tehnički, svako šest mjeseci na psiho testiranja, jer znate ipak radi s djecom a djeca su naše najveće bogatstvo i najranjivija od svih skupina, plus higijenski, ako samo kihne, izbaci mu prištić ili se počeše od zbunjenosti iza lijevog uha. Zaraze kolaju, znate među takvim svijetom, a šta ti možeš znat s kim se takvi druže. Šuga, guba, kolera, svako malo iskrsava, potvrđeno, imam ja jednu moju, sve mi je rekla, i to ti je istina. I onda takav bezopasan postane tiha prijetnja svima. Jer, ako on takav može, a šta se ti žališ stalno. Smeta ti i ovo i ono. I onda se krene s naštimavanjem i prilagođavanjem činjenica. Odjednom je povezano tijelo s duhom na nekoj razini, ne na nekoj, na svakoj, pitaj velečasnog. I odjednom on u takvom oštećenom tijelu, osamdeset posto, piše na papiru, može biti samo oštećena duha, i to koliko, jer u duhu se sve poduplava, najmanje! 

Da sam ostala na faksu, kao zaposlenik, bilo bi puno teže sve ovo primijetit, ali kad primijetite, što možete s time? Tko će slušat i čuti vas samo jednu, i to kakvu jednu, šta ti ta može. I šta hoće uopće, bolje nek se poklopi ušima. 

- Ne možete promijeniti druge. Niti očekivat da će se drugi mijenjati onako brzo kako se informacije mijenjaju. Velika većina vjerojatno nikad neće. odnosno jednog dana eventualno hoće jer takva je priroda života, ali vi to možda ne doživite. Što se dakle može? Možete svojom prisutnošću i svojim stavom utjecati na to kako okolina diše. Kad osjetite nepravdu na bilo kojem nivou reagirajte. I ne govorim sada o pokretanju pravedničkih ratovanja, organizacijama prosvjeda ili nadmudrivanja koja će prerasti u neminovnu svađu i vječitu prepirku, ona meni a ja njoj tipa. Reagirate onako kako možete u danim prilikama. Nekad se povučete, nekad pokažete neslaganje, nekad odbijete sudjelovati u hajci, obavijestite nadređene, nije na vama da vodite tuđe bitke, dosta su vam vaše svakodnevne. A u najviše slučajeva jednostavno otrpite, strpljivo otrpite ne poginjući glavu, što se dostojanstvenije može, i tako se stvaraju legende. Život nikad nije nikom dao da nosi i podnosi veći teret od onog koji se može ponijet. Ako vam je težak i pretežak, prokilavili ste se, lijeni ste i razmaženi. 

I tu je taj zec. Lijeni i razmaženi. 

Odjedanput se svi svim silama upinju da dokažu što većem broju ljudi da ste varalica. Čitave čete nepoznatih ljudi sudjeluju u tajnim praćenjima i uhođenjima špijunskoga tipa, i po samoposlugama i po trgovima i po ambulantama i po čekaonicama i dok čekate bus pa po busevima gdje god da vas put nanese. Pa vam se nepoznata djeca počnu zalijetat u zagrljaje, nepoznate žene vas počnu prepoznavat iz mladenačkih dana, jer svi smo jednom išli i u neku školu i nekakvi vrtić, i voljet i obožavat to nešto isto što volite i vi, zajedničke teme. Pa kad vam se uvuku u kuću, zagospodare i vašim privatnim životom i stvarima. A zašto? 

On je postao, on je završio, a ona njemu tako. Prasica nezahvalna, umišljena razmažena i ohola koja ne zna za pristojnost. 

- Pa i ona je završila i zaposlila se i postala...

- Ona? Ženska, ma je li molim te. Pa i od moje je one.. mala, pa nije onakva. 

- Pa eto vidite da nije u tome stvar. 

Oni izgleda stvarno misle da kad se zakitite diplomom, kad stavite kapu, kad vam daju tuljak i papir sa pečatom, da postajete bolji i valjaniji, vrjedniji čovjek. 

- Aaaa i! Kako je ta uspila ispite davat i skupljat potpise. 

Oni znaju samo taj jedan način. Vrebanja po trgovima, ture po kafićima, potezanja za rukav. I darove ispod stola. 

- A možda je učila, šta znaš. 

- Jes, i?  

Šta zna, aj šta ta može znat. Vid je kaka je. Sva potuljena. A nu mene! - pa se isprsi, na svim poljima. 

Ti koji se prse prvi nastradaju, podvalit dijete ili invalida, najlakša je stvar na svijetu. Najlogičnija, podrazumijevana. Zato nas se i stavilo tamo. Jedne uz druge, bok uz bok. Kao na prvoj crti fronte, pa tko preživi neka priča. Tako da na vrh ispliva sama krema kreme. Ili što ono? Gov.a? (Profe na faksu, jer ne može dalje, vrh!) 

Kakve su vam šanse ako ste još dijete? A sve ide prema tome da se prevara isplati, i da su te igre 'ko će koga prije, u sitnim interesima. 

- Čekajte, vi imate neki interes u tome da mučite one koji vam nisu na putu? - pitala sam nakon što se komisija opravdala odnosno pokušala pokazati koliko ima razumijevanja za moje postupke prijavljivanja nepravilnosti u radu s djecom s poteškoćama, na način: isti smo pomažemo se: 

- Svak ima svoje interese. 

Ima, a ne brani. Slabije nezaštićene, pa eto ako baš mora i svoje. 

I onda shvatite da oni stvarno računaju s tim novcem, da stvarno zbrajaju postotke i pečate kao na kladionicama, ovoga hoćemo a ovaj nam se ne isplati. Sve je trgovina. U javnim, državnim vrtićima i školama. Dno, samo dno dna. 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli! 

romansirano romantična stvarnost

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavanja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 

Cijelu priču možete pročitati na: 

slatkasestrasna.blogspot.com/mocvarnopodrucje

moj štap i ja (5)

Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno. 

Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona... 

- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji... 

A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu. 

Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost. 

Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom: 

Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi. 

A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom: 

Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap. 

Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete? 

(ali može vikat sa balkona)

I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi: 

- Neeeema. 

- Kako molim? - iznenađena priupitam. 

- Nema šifre. 

Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila: 

- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom. 

Ode, vrati se, opet nešto kljuca: 

- Evo draga, koji ćete? 

- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane. 

- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema. 

- Kako molim? 

- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom. 

Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme. 

- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar. 

Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim. 

- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?

Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama. 

Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste. 

Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni? 

Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva

Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača? 

Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem: 

- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko? 

- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama. 

Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno. 

Vidite li i vi u čemu je stvar? 

Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj. 

mnogookost (23)

Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent. 

Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica. 

Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici. 

Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest. 

Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu. 

Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela. 

Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara? 

Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako: 

Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta. 

Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim. 

U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha. 

Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo. 

Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena. 

I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome. 

U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno. 

Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila. 

U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese. 

Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom. 

A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu. 

moć riječi

Bio je jedan kolega sa mnom na poslu, koji je, tako kažu, kasno progovorio. Naime, standard je i prosjek za dječake da progoveore kanije od djevojčica, ali ovaj je progovorio baš kasno. 

Ne mogu ni zamisliti koliko je to tuge i bola uzrokovalo njegovim roditeljima, niti želim zamišljati kakvim su ga sve torturama podvrgavali da bi ga sveli na normalu, ali do vremena kad sam ga ja upoznala, govorio je baš mnogo. Baš baš. 

Nitko od ostalih kolega mu nikada nije rekao da "Začepi!", ne u lice. Ali izbjegavalo ga se, to čak i ja znam.

Događalo se da bismo ponekad ostali sami, u zajedničkoj prostoriji, koja bi od pune nekim čudom postajala prazna onog momenta kad bi se i on tamo pojavio. 

I to da napomenem, slijepe i slabovidne ljudi ne izbjegavaju na taj način, nas jednostavno ostave i zaborave nam reći u kojem se smjeru gomila kreće. A vi, prirodno, izbjegavate gomilu. Gomila nema mozak, ne pazi, i kreće se nezaustavljivo kad ju se usmjeri, a često ju bude teško zaustaviti. Ergo, nije pametno biti dio toga. 

Još i to da dodam, slijepe ni slabovidne osobe ostalim ljudima ne smetaju, jednostavno nas se ignorira. Čak i kad imamo nešto za reći. Čak i kad vam se obrate. Oni vrte svoje filmove bez obzira na to kako priča dalje teče. 

Ali ovaj kolega, koji je imao svakome nešto dobaciti i pri tom mislio da je jako duhovit, jer je dobijao osmijehe, znate one nervozne, one koji se koriste kad ostanete bez teksta, ili kada ste uhvaćeni u neznanju, je bio baš iritantan. Prije nego otvorite usta on vam trpa svoje riječi u njih. 

- Daj prestani već jednom - jednom sam mu rekla. 

- Neču! - odgovorio je - Stalno šuti, šuti, neču šutit. Oću govorit dok mogu. 

Tad mi je sinulo: 

sav taj nametnuti i naučeni strah da je možda debil jer nije progovorio kad su statistike rekle da mora, ispoljio se na taj način da on misli da mora još uvijek nekome dokazivati da nije.

Da je šutnja hendikep. Bolest. A on da se uspio izliječiti. 

I još dalje, on je nada! Za sve nas koji još nismo progovorili, progledali, osjetili ili čuli zvuk. 

On je znak! Dobra vijest! Ne odustaj! 

Da ne straši? Straši!

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 

Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 

Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 

Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 

Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 

- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  

Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 

Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 

- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 

- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 

Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 

Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 

A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 

Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 

Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 

I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 

Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 

Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 

Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 

U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 

Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 

Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 

A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 

Baš se zapitaš. 

Jel tako? 

I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 

Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 

- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 

Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 

- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 

I dobro je rekla. 

U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;

čemu služe ruke (16)

- za pranja, preglanja, ribanja, čišćenja, vješanja i rasprostiranja ... 

Dječacima i muškarcima definitivno jest teže: ne samo da je njima lutanje prirođeno, znate na što mislim, na lov i boravke izvan kuće, te im je, domaćim jezikom stalno neki crv u guzici, nego, zbog tog jednog crva, pa bio on pod nadzorom ili ne, od svih osoba muškoga spola očekujemo da budu vani, da se druže, dokazuju i dominiraju u nečem, bilo čem. 

Tako su mojem prijatelju, od rođenja slijepom, kupili ružičastu maskicu za ajfon, silikonsku s abrazivom, a na profilnoj je, kad vas on nazove, bujna plavuša u minijaturnom bikiniju. Sad, možda je to nekom smiješno. 

A možda govori o tome, čemu im on služi. Oni će reć da nisu oni pederi, nego on. 

- Viš koju je sliku izabra!! 

Čak će vam reći i kako se on osjeća, i što misli i što želi. Želi da mu odšarafe onu stvar, jer je u biti curica. To je sad moderno. Prije pola vijeka, strašili su dječake škopigudama. I još uvijek tražimo način da spasimo barem prasce. Što će biti puno lakše, jer životinje ne možete ispiranjem mozga uvjeriti da su nešto što nisu. 

- Daj budalo, kako te nije sram, zar ne vidiš da je on invalid. 

A onda on sam zagrize: 

- Nisam ja invalid. Ja svoj dio posla napravim točno i pošteno. A pogledaj koliko tebi treba savjetnika i pomagača. 

I u pravu je. 

Ali ne smije se to naglas reć, jer slijedi: 

- A šta to, ti radiš točno i pošteno. Pogledaj se kakav si! Ne možeš sam u dućan, da ne pokažeš potvrdu ne bi te mala ni pogledala, a kamoli kruv prodala. Ti da nisi invalid. 

Ljepota je ozbiljan hendikep, pogotovo kad se sjetite one stare izreke koja je rekla da za ljepotu treba puno patiti. 

Na koncu, pogledajte, sve one stvari bez kojih moderan čovjek ne može, sve ono što se prije moralo radit na ruke, a sad vam treba samo dodir prstom, ili mašina koja će prepoznat baš vaš glas, čitav svijet ide prema tome da sjedne u invalidska kolica, i jako je ponosan zbog toga. 

 

 

Ilustracija je napravljena za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen/zima 2024. 

(ne mogu se sjetit koji smo joj prigodan tekst dodali, jer X više ne podržava moj tip smartfona pa ne mogu provjerit, ali moguće da je bilo nešto o prljavom (rublju) i čistom, s napomenom:  

Dirt is not dirty. Soil is dirt. 

"SaveSoil 

kako sam naučila yogasane (4)

Moj instruktor joge nikad nije bio u Indiji. Po svom vlastitom priznanju, završio je tečaj, u trajanju od nekoliko tjedana, u Njemačkoj, dobio certifikat koji se priznaje u našoj zemlji, da bi mogao otvoriti "joga centar" na način prihvatljiv i razumljiv ovdašnjim ljudima. Nešto kao fitness, ali malo drugačije, da se ne utopi u gomili istih. Pod licencom "zdravlje i edukacija", odnosno lagana tjelovježba dostupna i pristupačna svima, kombinirana s praktičnim savjetima koji uključuju higijenu i prehranu, kako tjelesnu, tako i mentalnu.

Kad sam prvi put vidjela letak, mislila sam da mi se neće dopasti, ali otišla sam na taj prvi sat, koji je bio besplatan, i ostala, nekoliko godina, sve dok ga nisu ugasili.

Možda je razlog, što sam odlazila na te sate toliko dugo vremena, bio to što tada nisam imala ovoliko fizičke slobode koliko je imam danas; nisam imala vlastiti prostor niti vrijeme za vježbanje ili samo sjedenje u miru, što je bilo moguće ostvariti tih par sati u danu, par dana u tjednu. Na čemu sam i dandanas do neba zahvalna!

Lako moguće da me je taj ukradeni mir, ili plaćeni mir, doveo na mjesto na kojem sam sada: ali to mi je još uvijek nemoguće objasniti riječima.

Instruktor, dakle, nikad nije "učio jogu" na licu mjesta, i dobro se sjećam da je zbog te iskrenosti bio ismijavan od ovih koji jesu, i od onih koji su mislili da znaju nešto jer su pročitali knjigu ili pogledali video od stotinjak minuta. Mene je, naprotiv, baš ta iskrenost kupila. Nikada nije ulazio u rasprave s njima, i nikada nije pokazao ljutnju ili tugu zbog načina na koji se s njime odnose, a nikada nije niti spominjao niti uspoređivao svoj fitness centar s ičijim drugim, ni po dobru ni po zlu. A surađivali jesu.

Tako da su, prilikom Mohanjijeva posjeta našoj zemlji, pozvani bili svi! I to je bilo dragocjeno iskustvo.

Znate ono, sve si mislite, čut ćete nešto što nikad prije niste, naučit ćete nešto novo, upoznat ćete ljude koji slično razmišljaju i žive, a možda ćete čak doživjeti čudesno ozdravljenje ili svjedočiti jednome. Skinut će vam urok, nagomilanu karmu i bar deset godina i kila s umorne kralježnice.

U stvarnosti se skupio određeni broj lokalnih likova, u nadi da će se podružiti s njegovom prelijepom ženom, koja je iz ovih naših krajeva. Nije došla. I povelik broj pametnih žena, koje su odbijale izuti cipele i sandale, i sjediti na podu.

Mohanji je, naravno, pričao o hrani. O čemu bi drugome pred gomilom nepoznatih i nezainteresiranih za išta drugo? Naš instruktor je prevodio sa engleskog, neko vrijeme, a onda su ga ušutkali. Svi su, naime, znali sve bolje od njega. Nakon par pripremljenih pitanja, ona iz publike su bila, blago rečeno, bezobrazna. Nekoliko ljudi je čak uputilo nekoliko otvorenih uvreda, u istom stilu kako navijači časte igrače na nogometnim utakmicama: nemaš ti pojma, cigo, operi se.

Nakon predavanja, bilo je planirano druženje na kojem su se služila vegetarijanska jela uz klasičnu indijsku glazbu. Nisam, naravno, ostala. Na brzinu sam se opravdala i izjurila van dvorane. U garderobi nisam mogla pronaći svoje balerinke, i sjećam se da sam trčala do autobusne stanice u šlapama za plažu, koje su ostale u torbi od prethodne aktivnosti toga dana.

Mislim da je to bio prvi put da sam na svoje oči, iz blizine, vidjela, s koliko se nepoštivanja ljudi odnose prema onima koji im ne čine ništa nažao, dapače, voljni su im olakšati ili poboljšati živote. A način na koji je on to podnosio, ili rješavao, pomogao mi je da se kasnije i sama nosim s istim pokušajima poniženja:

Kad su učenici u učionici bezobrazni i agresivni bez razloga, pa što ste vi bolji, to oni gori.. Kad vas budale krenu zajebavat na ulici, pa kad dovikivanje prijeđe u uhođenje i naguravanje.. Kad kolegice ili susjede, od dokonosti ili obijesti, počnu sa "ako je nije, ako nije je je"..

Do tad je uvijek bilo 'jadna mala, šta joj rade', toliko uporno i uvjerljivo da sam mislila da stvarno jest problem u meni i da je to tako samo meni i da sam za to sama i kriva. Da sam drugačija... Da sam ista... Da sam .. zdrava ..

Izolacija se činila kao jedino pravedno rješenje. Logično rješenje.

A onda se On pojavi. I shvatite da je To život. Ljudi su jednostavno takvi i tu se ništa ne može. Ništa osim ovoga što on radi.

Simbolika lotosa: što je voda prljavija, to cvijet bolje raste.

Raste, i uljepša, jednako i ono što je iznad i ono što je ispod.

Pa probajte ne bit zahvalni što postoje govna!

manipuliranje slikama

Često mi poznanici šalju slike sa obiteljskih okupljanja, izleta i uopće zabava u koje su uključeni mnogi ljudi odrasli i djeca. Najčešće takve priloge niti ne otvaram. Pisala sam već o tome, govorila jako puno, vjerujem da svi znaju i da je svima jasno da visoko slabovidnoj osobi, tuđe fotografije i videa jedu jako puno memorije, u svakom pogledu. 

U nekom smislu, čak bi i voljela da se naljute na mene zbog ignoriranja, te da uzvrate jednakom mjerom. Međutim, to se nikako ne događa. Ne mogu točno procijeniti, radi li se o nemaru, bezobrazluku ili pokušaju edukacije, ili možda dobroćudnom dijeljenju tipa "naša si i mi te volimo bez obzira na sve!", ali po svemu sudeći, a sudim prema tome kako sami komentiraju svoje ili tuđe slike, radi se o izazivanju ljubomore i zavisti, odnosno, izrugivanju onoga što ne razumiju ili naslućuju da bi moglo biti bolje od onog što će uskoro sami pokazati. 

Ali pošto, a sad pazite dobro, kada šaljete sliku, video, poruku, s nekom određenom namjerom slijepoj ili visoko slabovidnoj osobi, ta slijepa ili visoko slabovidna osoba, vidi vašu namjeru. Ne mora ona biti usmjerena baš na me, kao što na toj slici niste pozirali baš za me. Ali tu je. Prisutna. I ja ju vidim. 

Šta vidim, neće biti uzeto za ozbiljno, jer će svi ostali prisutni najbrže što mogu, prebrisati moje viđenje, glasnim smijehom, izvrtanjem rečenoga, i šapatom "jadna cura, ne vidi, pa fantazira". 

Vidim prazne tanjure ispred male djece zamazanih zbunjenih lica, i komentare, 

- Vidi izjelice, sve je sam/a smazala, ništa nama nije ostalo. Debela - bebela.. 

Curicama obično stave oglođanu kost ili kobasicu u rukice, a dječacima flaše,

- Prasice male i pijandure velike... 

Iako možda ne razumiju riječi, razumiju da se o njima govori i da im se nešto podvaljuje. Sad ovisi o tome koliko će uporan biti glas koji ih prati. Koliko će se često ponavljati ono pijandura i prasica, tolika će biti vjerojatnost da i sami u "šalu" i povjeruju. A dok odrastu, to i postanu: 

- Svi su rekli, pa se ti sad peri! 

- Od malih nogu... Vidi kad je počela!

- Ionako svi već znaju da jesi, jesi, jesi. I mater ti to zna. 

Možete vi plakati i govoriti suprotno, većina je uvijek u pravu. (Sad je vrijeme da se pojavi netko tko će se sjetiti da je baš takva većina ubila našeg Isusa. Ali to se sve rjeđe događa. Ne zato što je zaboravljen stvarni duh Božića, Uskrsa, imendana i slava. Nego zato što nikada nije ni postojao na tim mjestima.) 

Što će se dogoditi? Pokušavat ćete ispravljati nanesenu vam nepravdu, radeći sve suprotno od onoga što se o vama govori i što se od vas traži da napravite. Odbijat ćete hranu, odbijat ćete druženja bučna i zaglušna. Tiho, ne govoreći nikom ništa, jer unaprijed znate (znate iz iskustva), da će vas se prije nego udahnete proglasiti lažovom ili svađalicom. 

Ili će postati baš to što je od početka zacrtano. "Ionako svi već znaju.."

Pa kad slijepa žena kaže: zašto to radite i vlastitoj djeci? Sjećate li se da su to radili i vama, i da ste jako patili? Gurate ih od sebe da bi ih zarobili i svezali za sebe? Jer kad čitav svijet odbaci pijanduru i drolju, doći će plačući k vama tražeći zaštitu? A vi već, iz vlastitog iskustva, znate toliko puno metoda tješenja. Unaprijed znate kako ćete i koliko nježan i prepun razumijevanja biti. Utjelovljenje ljubavi koju sami nikada primili niste. 

Znali biste vi utješiti i mene, kad samo ne bi bila takva bezosjećajna kučka, koja ne razumije šalu i nikad ne ide nikamo ni s kime. Niti emođijem ne reagira! 

I dok normalne, svakodnevne žene troše svoje dragocjeno vrijeme na odabir pravog emotikona, razmišljajući što će i kakvu će reakciju i daljnju komunikaciju proizvesti, ja imam app koji čita bez uljepšavanja ono što vidi, pa kad vidi gladno polugolo dijete, pita prijatelja od povjerenja za neuljepšane detalje, pa kad dvoje ili više ljudi potvrde da je slika uznemiravajuća na neki način, prijavim. Jer ništa drugo ni ne mogu. 

Na svakog smajla koji se kotrlja po podu od smijeha, plače od smijeha ili se smije okolo glave, jer nema ušiju, ta slika tog djeteta je bliže tomu da postane stvarna. 

To su isto i vama radili, vaši najbliži i najdraži, dok su vas uvjeravali da ste prekrasna, smiješna, i da su to svi rekli. Svi osim ne mrgodne žene kojoj stalno nešt smeta. A u biti joj fali. Je he he. Edna stvar - 

- A to je baaa ka laaar!

- A šta će jadna, ne zna šta je to život. Nju ti treba žalit i na to se ne obazirat šta ona kaže. Ništa ta jadna ne zna i ne može doživjet.

čudni razgovori

Ne tako davno, bilo je puno teže, no sada. Nekome godine donesu strpljenje, mudrost, vrijeme za samoću. Netko to zna i iskoristiti. :) 

Drugačije se ljudi ponašaju kad doznaju da ste pwd. Mislim da postoje, da su izmišljena već Pravila lijepog ponašanja prema osobama s kakvom specifičnošću. 

Prije su znali napadno buljiti, i namjerno vas strmoglavljivati u neugodne situacije, samo da bi provjerili lažete li im, ili da bi imali što za analizirati, pričati prijateljima. Kao da niste živo biće. Govore o vama, koji ste prisutan, a kao da niste. Ili govore vama, a kao da govore s djetetom, psom ili stvarju. 

I baš se iznenadite kad vam netko priđe neobavezno ljudski: 

- Jesi za kavu? 

- Imal kiše u vas? 

Ma znam ja da nije lako započeti razgovor ni u najnormalnijim okolnostima s nepoznatim nekim, ali tad se radi o vašoj "nedostatnosti", vi ste taj koji je u nuždi - plaši se samoće, dosađuje se, dobio zadatak... - 

- Imate li sat? 

- Da, naravno.. 

- Kh hmm ko 

- Ne znam :) 

- Kako molim? Ne znate koji sat, ili koliko je sati :) :D 

- Ni jedno ni drugo. 

- A znate da ga imate? Pa kako to. 

- Imam naravno. Tko ga ne bi imao u današnje vrijeme. 

- Da, u pravu ste. Za ukras. 

Oboje se smijete. 

- I za pokazivanja. Hahaha Ima se lovuše. 

- Kh khh ka

- Kao sve neka skromnost lažna, siromaštvo i običnost 

Polagano se ustajete i krećete svojim putem, taman toliko polagano da čujete: 

- Neka jadna makar misli da je i ona našla nekog kome može okrenut leđa. Pu! 

bolje je znati da ne znaš, nego ne znati da znaš

Kad god se odlučim vidjeti što sve na ovom svijetu mogu učiniti sama, bez asistencija i bez asistenata, iznenade me komentari, na koje sam već odavno trebala oguglati, ali nisam, komentari tipa: 

- Jadna, pa zar nema nikoga 'ko bi joj to.. 

Nije to iznenađenost koja mene vrijeđa, baš suprotno: uvreda je, ako to uopće jeste, uperena prema ovima koji po svemu sudeći misle da se obične svakodnevne stvari ne mogu raditi nikako drugačije nego uz nečiji nadzor, savjet, pripomoć. 

Sad zamislite, ako možete, ovakav tijek radnje: 

- Vidi ove di će ona. Ajde više prođi. Ajde. Izvoooli! 

Lik je u autu, vi ste na pješačkom. Semafor radi i on ima prednost. 

- Sad ja moram znat di će ona. Ajde više. Gospođo. 

- Ne morate vi znat di ću ja. Dosta je da znate čitat semafore. 

Sve i da izjavite ovo dovoljno glasno da vas se čuje, samo će rijetki razumjeti. Znati ZA nešto, je različito od ZAISTA znati. 

Činjenica da sad znate da je pred vama slijepa osoba, toj slijepoj osobi ne mijenja ništa, ona i dalje ostaje - slijepa. Ali svakako bi mogla promijeniti nešto što do tad niste znali o sebi. Mogli biste, na primjer, promisliti o tome kako inače tretirate druge ljude. Što je to što zaista znate o ikome. Kome ili čemu ste prilagodili svoj život i svoje ponašanje. I uopće, zbog čega, sad kad znate da je netko "osoba s certifikatom", odjednom drhtite u tihoj panici i ne znate što se od koga očekuje. 

moj strah si ti

Koliko se nesporazuma i fatalnih pogrešaka izdešavalo samo zato što netko nije razumio problem prije nego što je počeo određivati pravila koja bi ga riješila, jer je jednom nekome to uspjelo baš na takav način. 

Ima li vam ovo smisla? 

Ne govorim da su pravila nepotrebna, i da ih ne vrijedi stvarati ili određivati. 

Postoje neki koraci koje valja ponavljati, radi ubrzavanja procesa. Ali nikako ne prije negoli sami provjerite i uvjerite se da će baš ta formula funkcionirati dobro za tu određenu stvar. 

Inače se radi o slijepoj vjeri. 

Prvo test pitanje koje postavim samoj sebi jest: 

- Jesam li toliko gladna? 

Obično nisam. 

Međutim, taj odgovor obično razljuti sljedbenike. A činjenica je da živimo u materijalmom svijetu, u kojem se moraju slijediti neka pravila ponašanja. 

Kako sam sama, gdje god da došla, uvijek u manjini - ne znam, ima li vam ovo smisla, ali ako ne vidite ljude oko vas, mala je šansa da ćete se s nekime uspjeti dogovoriti oko zajedničkih interesa - to se očekuje da slijepo slijedim. 

Što, zapravo, i činim. 

Postoje dva puta. Neki put se sijeku, neki puta ne. 

Neki put vas prisile da slijedite, a ponekad vas puste da idete s mirom kamo vam srce kaže da treba ići. Da bi onda oni uhodili vas.  

I u tom je sva tuga. 

Da bi vas se pustilo na miru, morate pokazati da imate snagu ili spremnost ili mnoštvo iza sebe, koje je spremno na Otpor. 

Realno, ništa od toga ne posjedujem. Rijetki samo, da. 

Iz tog se razloga, mislim, netko sjetio da kaže ovim snažnima i naoružanima i spremnima na boj (za svoju stvar ili čiju god), da ste vještica, čarobnica, ciganka koja će vas proklet, skupa s potomcima do 12 koljena, ako vas ne puste na miru. I kao dokaz koji će učvrstiti tezu, pokazao prstom na vaše "čudno i drugačije" držanje, kretanje, izgledanje kakvo god da ono bilo. Da bi se, na koncu, i takvi unikati, počeli grupirat: oko načina češljanja, odijevanja, pjevanja, tihovanja... 

Jedino, ako vam je tijelo od sebe jako očito maštovito raspoređeno, na način da nečeg imate manjka ili viška: 

- Sve sve, samo ne bogalju. Njih ti bog čuva. 

Netko je glupim ljudima rekao da su lijepi, za razliku od nas, koji smo "svoji", pa oni povjerovali da su oni kanon. 

Tako sad imamo vojsku prelijepo istih koja se kreće na predvidljiv način, i upada uvijek u istu staru rupu. 

Oni se plaše nas, svejednako jako da bi ubili, istjerali iz zajednice, pustili da crknete od gladi i žeđi, ali im je važniji dojam koji mora bit u skladu s njima prelijepima. 

- Budi ljubazan, bogu će i oni na račun, jednog dana. 

Zamjena? Razmjena? 'Ko bi gori, dol' propada. Kotač sreće ili dia-ballon? 

Je l' to život čovjeka na zemlji? 

Ili bi moglo sve biti gore!

čemu služe ruke? (7)

 Epictetus, Encheiridion, 17

Μέμνησο, ὅτι ὑποκριτὴς εἶ δράματος, οἵου ἂν θέλῃ ὁ διδάσκαλος· ἂν βραχύ, βραχέος· ἂν μακρόν, μακροῦ· ἂν πτωχὸν ὑποκρίνασθαί σε θέλῃ, ἵνα καὶ τοῦτον εὐφυῶς ὑποκρίνῃ· ἂν χωλόν, ἂν ἄρχοντα, ἂν ἰδιώτην. σὸν γὰρ τοῦτ᾿ ἔστι, τὸ δοθὲν ὑποκρίνασθαι πρόσωπον καλῶς· ἐκλέξασθαι δ᾿ αὐτὸ ἄλλου.

Sjeti se da si samo glumac u predstavi koju je zamislio scenarist. Ako on kaže da je to mala uloga, onda je mala. Ako je duža, onda je duža. Ako on traži da budeš prosjak, odigraj čak i tu ulogu najbolje što možeš. Isto tako ako si bogalj, vladar ili luda. To je tvoja uloga, i odigraj je dobro. Nije na tebi da biraš. 

 W. Shakespeare, As You Like It, Čin II, Scena 7

 

All the world’s a stage,

And all the men and women merely players;

They have their exits and their entrances;

And one man in his time plays many parts...

Cijeli svijet je pozornica, a muškarci i žene samo glumci; svaki sa svojim ulaskom i izlaskom; a samo jedan čovjek u svom životu odigra bezbroj uloga … 

A)  Pucketanja prstima, pljeskanja, udaranja, bubnjanja. Ruke govore, doslovno i figurativno. Proizvode zvukove. Ponekad znakovitije i značajnije od neizgovorenih riječi. A ako ste dovoljno blizu da ih čujete ili na koji drugi način osjetite na koži, brže i efektivnije objasne, sve što je pjesnik stvarno htio reći. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: What you see or hear, may not be real (could be staged)... Pinch yourself to reality! 

kako sam naučila yogasane (3)

Više se radi o prisjećanju, nego o učenju kao o učenju. 

Tijelo ima više memorije od mozga, koji je toliko mlad organ da ga nema u tradicionalnim metodama liječenja. Tako da, vršeći određene kretnje i radnje, zapravo samo ponavljamo ono što svako biće koje u prirodi postoji čini, samo s tom privilegijom da imamo mozak koji im može davati značenja. 

Ako vam se čini da ovo što upravo čitate, ima smisla. 

Zato svaka asana ima ime biljke, insekta, gmaza, životinje, ptice, dok ne dođe do jahača ili do ratnika koji bi trebao biti čovjek. 

Svaku asanu držite onoliko dugo koliko se tijelo u njoj dobro osjeća. I svaki put prisilite sebe na još malo duže. 

Naravno, cijelo vrijeme dišete. Nema tu ništa neobičnog niti posebnog. Samo vam instruktor, brojeći udahe i izdahe, daje to na znanje: 

Da osim oblika koji mislite da vaše tijelo poprima dok sjedi u položaju puža ili leptira ili golubice ili lotosa, imate i savitljiv i gumast povoj koji vas drži na okupu. Vas koji ste unutar tog povoja. Onoga Vas, koji je vodenast i ljepljiv i ranjiv i koji bi se razlio po svijetu i tapetu. I onog Vas koji je zrakast i nevidljiv i maglen i mutan, i vaš i svačiji u isto vrijeme i koji bi odletio i ne bi se vratio ni kad biste ga na koljenima molili da vas nikada ne napušta. 

Ili makar ne tako da svi to čuju i vide. 

Kad sam bila mala događalo se često da sam bila kriva za takva glasna pucanja pred svima, tada sama ne znajući što se stvarno dešava i zbog čega mi se svi smiju, sjetila sam se toga, baš za vrijeme jednog od grupnih "treniranja"

Instruktor je baš govorio kako nije ništa neobično da se tijelo oslobađa nakupljenih viškova plinova dok se rastežemo u položaje na koje inače naviknuti nismo. Te da se ne moramo toga sramit, makar kad smo u njegovoj grupi. 

Da sam se na nekom drugom mjestu ili u neko drugo vrijeme sjetila kako sam nađena krivom za nečiji tuđi prdac u nekom nepoznatom društvu, bila bih vjerojatno posramljena i ljuta u isto vrijeme. Ovako sam se prepolovila od smijeha. 

- Uf šta nešto zasmrdiiii

- Sanja. 

- Ma daj, šta dite može. 

- E, ne znaš ti, u maloj boci špirit stoji. 

U odrasloj dobi se ponavlja isto, ali sad nije kriv špirit, nego vegetarijanska prehrana: 

Oni koji žderu travu ko krave su krivi za metan u zraku, efekte staklenika, klimatske promjene i globalno zagrijavanje. 

- Zato treba jest mesa! 

- Uh što ja volim meso ... 

(još jedan razlog zašto nije loše bit mršavica)

Ic okej. Đast stop tinking. 

Izdaaaahniiii!

čemu služe ruke (6)

Za ljuljuškanja. Gingolavanja. Uspavljivanja. Ugodna ritmička treskanja dojenčeta dok ne utone u san. 

Nitko, naravno, nikad ne pita dojenče, niti o tome misli, jesu li držanja po rukama ili dodavanja iz ruke u ruku, njemu ugodna. Radi se o radnji, koja se podrazumijeva, koja se - tako radi od vajkada.  

Ne mora bebu držati majka, iako je to prva asocijacija. Niti se mora nužno raditi o određenoj dobnoj skupini, iako je to prva asocijacija. 

Promatrajući ove moderne, mlade mikro obitelji, čini se novim običajem da dijete "putuje" od ruke do ruke, sad oca sad majke, sad slučajnog posjetitelja, onda kad ima osigurano svoje mjesto u kući, a da se, onda kad je van te sigurne kuće i tog sigurnog mjesta, ostavlja samo, da se "čeliči". 

Očekivano, dijete nervozno plače. 

A kad nervozno plače, tad ga se umiruje jednako nervoznim treskanjem. 

- Stalno me sramoti. - objašnjavate znatiželjnima i zabrinutima. - Ne znam šta mu je sada. Stalno nešto. 

Mlade, pametne i sveznajuće majke, nerijetko idu sa uvjeravanjima. Pravdaju se i prepiru sa djetetom koje je u dobi od jedva dva sloga, riječju, pravdaju se i prepiru sa samima sobom, to niti ne znajući. 

Pa drmusajući muče jadno biće, onako kako iznutra muče sebe, misleći da se umiruju. 

Ima nečeg, definitivno, u ritmičkome gibanju tijela, ako se radi o voljnom, a ne prisilnome. Iako vas gomila ili prilika može privoliti da se gibate skupa s njome. 

A onda, tko živ, a tko mrtav. 

Po crnim kronikama se može čitati da je rastresena majka nekontrolirano treskajući bebu počinila infanticid. Ovako sročeno zvuči još strašnije. Nikad se ne spominje otac. Možda zato što za oca, zakoni ne predviđaju baby blues i slične olakotne okolnosti koje još uživaju žene. Pa se - prebacuje. 

A možda oca niti nema. Možda se radi o liku iz bajke, koji se pojavljuje samo kad darove nosi ili kad doprinese priženjenu obitelj. Koja će dalje zaplitati radnju  zagorčavajući postojanje ovima koji bi inače samo htjeli spavati.  

Uspavati vas može bilo tko na bilo kakav način. Sanjarenja i snatrenja su druga priča. Samo treba paziti da, ako dosegnete odraslu dob, da ne potonete u njima. Tamo nema ruke koja bi vas mogla spasiti. 

preobrazbe (8)

U ovom postu se govori o tome kako sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i kojoj treba pod hitni preodgoj: 

Priča je toliko svakodnevna da nitko u nju ne bi povjerovao: kako se postaje seljanka, to svatko zna, jednostavno tako da se preselite iz gradske sredine u seosku, je li tako, inače ste rođena seljanka. 

Postoji i ona verzija u kojoj vas se proglasi seljankom zbog nošnje ili naglaska ili skupine ljudi koja vas okružuje, a već ima taj pridjevak. Ta služi tome da vas se uključi u "naše" društvo: da kupujete robu u "našem" dućanu, i da se glasate po "naški". 

Tako sam i ja postala seljankom, iz čiste navike, kao i svaka druga, s očitom razlikom da druga strana nije uzela u obzir da se neću prilagođavati njoj, čak ni kad bih to mogla. 

U radnoj sredini, to obično počinje: svaka i svaki je od nas to sigurno prošao, manje ili više svjestan toga što mu se događa. Dosta toga ovisi o vašoj brzini i spremnosti da izabirate strane. (U svakoj je zajednici makar još jedna ili dvije suprotstavljene strane. Možda netko i uživa u borbi za pripadnost i naklonost, tko bi ga znao!) 

Ovako je to bilo sa mnom: 

Potpisala sam ugovor za nepuno stalno radno vrijeme uz priloženu liječničku dokumentaciju o radnoj sposobnosti i uz, pretpostavljam usmenu, jer su se nalazi s vremenom pogubili u prostoru, preporuku liječnika specijaliste kako se postupa i što sve može visoko slabovidna osoba, a što se nikako ne preporuča. 

Bila sam spremna na otpor kolektiva. Ali i sama sam dosta otporna. 

Osoba bliska ravnatelju i sam ravnatelj su me uputili na to koga bi bilo pametnije izbjegavati, a na čiju bi naklonost mogla računati. Nisam bila jedina sa senzornim oštećenjem, i vjerojatno je da sam baš zato i dobila mjesto baš u toj školi: i uprava i osoblje i učenici su već imali priliku trenirati dobrotu. Na drugima, prije mene. 

I sad sam zahvalna na iskustvu promatranja zajednice u trenutcima kad se ima priliku raspasti na individualce. Strah od izolacije nikako nije veći od straha od osobne odgovornosti. Beziznimno se svaki pojedinac brže bolje gleda utaboriti s nekim, s bilo kime, radije nego da bilo kakvu odluku donese i provede sam. 

Nasamo, ravnatelj mi je rekao da je pametnije da ne govorim nikome ništa, jer su ljudi - ljudi: 

- ...kad nanjuše krv... 

Najprije su me proglasili lijenom: 

- Ona sjedi. Ona ne može. - podrugljivim tonom. Onih, koji za razliku od mene, svi oru i kopaju i znoj im kaplje sa trudnih tjemena. 

Trudila sam se više od drugih, misleći da zaista jesam za nešto kriva, odnosno da moram dokazati da mogu sve što i drugi. Uskoro shvatite da nema to veze s vašom fizičkom moći. Radi se o nečemu što svi prolaze u novim kolektivima. Fraze se ponavljaju automatski. 

- Nemoj im u svemu ić niz dlaku. Znaš kakvi su ljudi: daš im mali prst, oni zgrabe šaku! 

Znači: kad vas pošalju po kavu ili marendu, slobodno recite da vam je teško, pa pričekajte koji dan na reakciju. Mogli bi vas počet razapinjat, znani i neznani, to ovisi o stepenici na kojoj se nalazi osoba koju ste nagazili, odnosno koja misli da će nagaziti vas. Ali meni se dogodilo, da se prestalo s tom praksom. 

A onda se promijenio ravnatelj, zasjela je baš ta gladna i žedna (osvete). 

I, odjednom sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i koju treba preodgajat. 

- Nemoj draga dušu griješit, ona je bolesna i nju treba žalit. 

- Bolesna, jel bolesna, je li! Sad ćemo mi vidit.. - 

Šalju me po potvrdu na zarazno, pa po potvrdu na psihijatrijsko, i naposlijetku na ginekološko: 

- A valjda za nečega je... 

Odjednom svi znaju da sam švalerka nekog doktora koji se zbog mene sramoti i plaća moje dugove i troškove i tko zna šta sve ne, koji je platio starom ravnatelju da me zaposli preko veze, i kupio mi i diplomu i kuću i robu i ja bi bila i gola i bosa, gladna i žedna da nije njega ... tralala ... a ja ne znam ni pozdravit kad prođe pored mene. 

Tu dosta dobro upada ona da nitko ne zna za moju stvarnu slabovidnost, tako da se te neobične oči mogu svakome putniku namjerniku opisati kao - nenormalne i nemoralne.

- Slaboumna, a ne slabovidna. - tako se to prekrsti.  

- Dolazi nadrogirana na radno mjesto. puj puj sramota. Ja bi joj odma otkaz dala! 

I zapravo, tu se ne može ništa. Vi možete dokazivati i donositi papire i potvrde, ali - u društvu u kojem nitko ništa ne čita... a svi samo slušaju i prisluškuju i klimaju glavama od sreće što se sranja događaju drugim ljudima... - sve to ostaje za buduće generacije. 

- Vrijeme će pokazati, a narod - pozlatiti?

I opet vam se otvori ona, da postoje dva različita svijeta (minimalno), jedan u kojem živite, i drugi u tuđim glavama. Što je više glava, to će vam stvarnost biti teža za objasniti. 

- Je je, slabo vidi, neš mi ti opravdanja. Kurbetina! 

Sad vi recite, je li bolje bit seljanka koja se ne zna ni pozdravit, i sljedeće se jutro ne pojavit na radnom mjestu? Kad vidite u šta bi vas se preodgojilo. 

perike i maske

Neke se stvari vide puno bolje, tek kad vam život da priliku da se dovoljno daleko odmaknete od njih. Koliko je to "dovoljno daleko", nikad sa sigurnošću ne možete znati, a da li se radi o starom sjećanju ili o novim očima ili o boljem razumijevanju, ionako je stvar semantike. 

U tom svjetlu pogledajmo priču koju iznosim: 

Nakon dugog, predugog, nekoliko godina dugotrajnog bolovanja, profesorica kemije, koja je na svoje radno mjesto i došla kao Strašna (o tome će biti druga priča), i koju nitko drugačije nije ni mogao upamtiti, svojim fizičkim izgledom, koliko promijenjenim nitko nije ni mogao znati, dodatno je šokirala i učenike i nastavnike i cjelokupno školsko osoblje i posjetitelje: nosila je, naime, periku. I svi su vidjeli, bez da im je itko skretao pažnju na to, da je perika, perika. 

- Loše, loše. - bio je najčešći tihi komentar - Nevjerojatno da socijalno ne pokriva bolje. 

- E-e stvarno sramota, ipak je naš posao javni, mislim, mi smo na tapeti ovako i onako. 

Stvar je u tome, da ona o tome ne zna ništa. Njoj u lice svi su ljubazni i fini: 

- Aiiimee, kolegice, šta lipo izgledate, parate mi se bar deset godina mlađa. 

- Ma šta deset! Bar pedes'. He-he.

U učionci, naravno, sve je suprotno od toga (i o tome će biti druga priča). Djeca su, a tako je i za očekivati, puno iskrenija, još nisu društveno dovoljno osviještena, ne znaju se ponašati, ili ih grupa ponese u krivom smjeru. Pa šok, postane strah, strah se pretvori u hihotanje, hihotanje u povremeni komentar, povremeni komentar preraste u raspravu, koja nerijetko izađe iz učionice, pa se uključi i pokoji od roditelja, o čijem društvenom položaju ovisi, i voljnosti da ga aktivira na tom području, maltene život, ako ne dostojanstvo i pravo na siguran rad učiteljice "prečudna izgleda i ponašanja". 

I o učiteljičinom statusu, ali sad obiteljsko kumsko prijateljskom ovisi, jer kolege iz zbornice su odavno izabrali stranu, kako će se stvar odvrtjeti u društvenom smislu. Ako se ona sama ne aktivira, a po svoj prilici neće jer je em prestrašena činjenicom vrlo teške zdravstvene dijagnoze koja joj i sada, radno osposobljenoj, visi nad tjemenom, em izluđivana "lijepa si, svi te vole, ti si naš heroj i svi su na te ljubomorni" frazama za koje zna da su pretjerane, iako i sama počinje vjerovati u njih, linijom manjeg otpora, ili taštinom koja nam je svima prirođena, em fizički iscrpljena i tijelo i mozak će izabrati da se ta energija čuva za - očuvanje golog života, radije nego na personu. 

Familija i prijatelji obično krenu ovim smjerom: 

- Kako vas nije sram, pa žena je bolesna, vratila se s bolovanja, kako nemate milosti, di vam je pristojnost i kućni odgoj, pas mater vama i ko vas tako odgaja. 

Ton i boja glasa, u sitnim se nijansama razlikuju od regije do regije, grada do grada, kvarta do kvarta, škole do škole. Ali, kakogod da se okrene, imate rat. 

- Rat protiv raka. Rat, rak, rak, rat, sveisto. U sitno se gleda. U sitno broji. 

Dosad, bolja opcija: bolje da se bore protiv neizlječive bolesti, nego da idu zdrav na zdravog, na nože, jel tako? 

Ne znam. Nije. 

A jesu li mogli, nekako ne lagat, ne laskat, da ispadnu finooo ooodgojeni? Mogli su mučat, pristojno pozdravit i mirno radit svoj posao, i pustit nju da odradi svoje.

 

Prilika je to, svaki put kad nešto čudno strši, da se čitav kolektiv podigne na višu razinu, ali kolektiv obično bira da ovo što je više sreže na svoje niske grane. 

Kad čudno strši nešto što smo unaprijed proglasili bolešću, defektom, oštećenjem ili nedostatkom, to je znak da se dalje više ne može. Niže od toga se ne može pasti.

Ponovit ću još jednom ovo s čime idem iz posta u post: ako je kronična, onda nije bolest. Jednostavno, radi se o stanju koje treba prihvatiti, i naučiti se živjeti s time. Ako sam ja svoj život prilagodila sebi na način da ne smeta ničiji tuđi, koliko je god to bilo moguće, ostalo bi bila vaša stvar. Izvolite se sad vi potruditi, poraditi na sebi. 

Dakle, bez obzira na to, je li netko grbav, šepav, ćorav, ćosav, ćelav ili nosat. Muca li, zamuckuje ili govori po vlaški. Nosi li crne cipele na smeđu torbu. Gdje je kupio sendvič a koliko bi ga došlo da je negdje drugdje. Jesu li mu čarape obje iste vele. Jel došao u plavoj majici kad smo se dogovorili za rozu. Možda nije pažljivo slušao kad ste se dogovarali, možda je gluh ili glup, a možda ste baš njemu namjerno rekli krivo, da bi imali o čemu razglabati sljedeća dva tri mjeseca. 

I sad, normalna stvar, kad ste već tih krivaca proglasili i gluhima i glupima i ćoravima, sasvim normalna, da normalnija ne može biti, da nećete vjerovati kad naletite na nekoga tko je stvarno medicinski i pravno gluh ili slijep. Ili je stekao autoimunu terminalnu bolest uslijed cjeloživotnog izluđivanja. 

Bolja je opcija, kad ovako gledate, ne vidjeti i ne čuti zapravo biti slijep i stvarno gluh. Bar ste ostali u svojoj glavi čist od smeća koje se na svakoga baca. Bez obzira. Baca. Sa svih strana. 

A do tada, nije loše sjetiti se: Bolje da vam se rugaju nego da vas natamburaju. Bolje da vas žale nego da vam se rugaju. Bolje da vas se boje, nego da vas žale pa "s najboljim namjerama" povuku u svoj klan.