Velika većina će ipak najradije ostati sa strane: odlučujemo se za to da primjećujemo i da nam drugi budu važni samo kad oni ne primjećuju nas, jer to nas stavlja u poziciju moći, s tog mjesta možemo misliti da nešto o nekome znamo, na osnovi izgleda oblika ili brzine pokreta, pogotovo kad nikog nema u blizini da nas opovrgne. Misleći da igramo "ulogu svjedoka, promatrača, sveznajućeg pripovjedača i svevidećeg oka". Sve u navodnicima.
Kad gledate slike svojih poznanika, tih pet, deset pripremljenih minuta, jer je duže teško ostati mirno, jasno se vidi da nemaju lica. Fizička im tijela prestaju ispod vrata. Oko štitne žlijezde, ili grkljana, tu već nema ničeg. I da nema šminke, trepavica i velikih zuba, glave im se, izrazi na tim glavama im se ne bi previše razlikovali od izraza i crta lica ljudi koje je društvo proglasilo imbecilima, debilima, autistima, i uopće toliko manje vrijednima da ih se ne može gledat, do te mjere da ih se smješta na posebna mjesta. Pa im se iz daljine tepa da su anđeli (sa figom u džepu), vilenjaci, pahuljice...
Angažiraju se umjetnici da osmisle kampanju, umjetnički fotografi ih fotografiraju ispred stvari koje drže još ružnijima, s natpisom " Moje ime je Izabela i ja sam lijepa djevojčica", jednom su joj rekli "ružna si i nepotrebna", sad ju prisiljavaju da sama govori da je lijepa.
Ona ne želi reći, možda ne želi, možda ne razumije, a možda bi samo da je ostave na miru, pa su napisali transparent i stavili joj ga u ruke.
Isti ti ljudi koji su samima sebi toliko neprihvatljivi da se moraju mazati, toliko da bi se samima sebi činili lijepi... jer, "Svi su tako rekli & Svi to tako rade".
A možda misle da tako to treba. Možda su tako shvatili ovaj eksperiment s kapljicom vode, pahuljicom snijega.
Tko sam ja da sudim? Osoba s oštećenjem vida!
Kako ja sve vidim, uzorci smo, koji se izmjenjuju, granaju i rastu. I neizbježno - iščezavaju u daljini, u visini, u dubini.
... nastavit će se ...
No comments:
Post a Comment