Sve je zvuk, koji potiče na gibanje, koje daje oblike stvarima. Ako se od zvuka osjećate slabo, ne idite tamo. Ako je zvuk ugodan, uživajte. Cvjetajte. Ali mu nemojte vjerovati.
Postoje ugodni i neugodni, ali najbolja je tišina. Budući da je svijet na koji se navikavamo, već prepun različitih zvukova i oblika, bolje je da stvaramo, ili da se izlažemo, pod uvjetom da sami možemo birati, onima koji su našem uhu ugodni. Pravila nema, ili ja za njih ne znam. Znam samo da je, i onaj koji je čitav život bio izložen zvuku udaranja malja o željezo, u stanju stvoriti oku ugodnu stvar. A da ima i onih koji ciljano treniraju uši za slušanje glazbe koju zovu kvalitetnom, pa su od svojih i tuđih života napravili nered.
Kako ćete znati što vama odgovara, ako ne znate odakle potječete? Svi imamo korijenje u istoj tišini, krenite od nje.
Tišina je tamo gdje nema oblika. Počinje ondje i onda kad naslutite da vi niste tijelo, um, ni emocija. Kad tijelo tek treba uzeti oblik, a potonja dva ga prema njemu guraju.
- Kako ću znati da nisam ovo tijelo, pa to nema smisla, ako nisam ovo, koje sam i što sam?!
Da nisam ovo tijelo, to znam po starim slikama, pričama: prije nego što sam postala ovolika, bila sam onolika, a da to nisam ni primijetila. Gdje sam i kamo sam nestala ona tamo ja, sa slike? U neku drugu priču?
Da nisam um, to znam preko svake nove priče u koju ulazim, stiha koji čujem ili pročitam: dok ih držim u rukama u očima u mislima, moje su, znam ih i prepoznam kao svoje. (Isto bi bilo valjda i sa tračevima koje bi imala priliku čuti kad bih bučna društva cijenila više od svojeg duševnog mira.) Imam moć birati, ali kakav god odabir da napravim, znam da je trenutan, promjenljiv i stran. Gdje i kamo sam nestala ona ja koja je zatvorila korice knjige?
Isto je s emocijama: da me u školi nisu učili kako se emocije dijele, i što svaka od njih znači, možda im ne bih davala toliko važnosti, da sam o njima samo čitala iz ženskih časopisa i romantičnih priča: Ljubav je dobra, a strah nije dobar. Pa smo podijelili ljubav na više vrsta, pa smo se naučili obračunavati sa strahovima.
A mržnja, da je čišća od ljubavi, jer nas mržnji nitko ne uči, ili na nju ne prisiljava, dok nam se o ljubavi neprestano trubi: volite bližnje, volite daljnje, volite neprijatelje, kao same sebe! U svom sam životu vidjela i srela više onih koji su me spremni i naučeni mrziti, nego ovih drugih. Ljudi namjerno i svjesno radije biraju biti nesretnima, takvima istima učiniti što veći broj drugih, I ukrasti ili slomiti mir koji naslute u drugima.
...nastavit će se...
No comments:
Post a Comment