sadhguru + epstein

Bilo je pitanje trenutka, a ne mjeseca ili dana, kad će netko povezati Sadhgurua s epstein files-ima, ipak je potrajalo duže od očekivanog: 

Znate po onoj, gdje god da se ljudi kupe, eto ti njega! Je l olimpijada, olimpijada, svjetsko nogometno prvenstvo ili ono u kuhanju, festival boja i muzike, ili bilo koji službeni praznik, bilo koje države. 

(Čak da je upetljan u nešto sa slijepima i slabovidnima, i dobro svima, skroz.) 

Može bit da se išlo u odugovlačenja baš ciljano, a možda su čuvari bili prestrogi i preoprezni, morate paziti na reputaciju ako želite da se mir ustabili u svijetu. Obični mir, a ne pravedni ili održivi. 

I da vam, naravno, ne pati posao. 

A onda je netko u našu zatvorenu grupu postao poveznicu na rečenu objavu, bez poziva da se počinitelje sankcionira, kako je inače običaj u toj grupi. 

Sama baš nisam pratila čitavu tu galamu sa stvarnim epsteinom, ali nije me mogla mimoići, tako da znam, okvirno, da se radi o nekakvoj seks aferi u koju su upleteni svi mogući znani i neznani likovi od utjecaja. Političari, kraljevi, zvijezde, čak doktor Chopra! 

Čini se da su epstein filesi, stvarnoživotna verzija svih onih napetih trilera koje smo u životu pogledali; znate ono, kad jedan lik prijeti čitavom svijetu otkrivanjem nekakvih tajnih informacija i popisa, pa dok ga ne ulove. Ne bi li nas podsjetili, da smo i sami izloženi ili izlagani istim ili sličnim prijetnjama i strahovima, na dnevnoj bazi. 

Znate ono, šta će ljudi mislit o meni. 

- Eh, o tebi: a o ovom drugom? 

On je kriminalac. Ili ipak...? 

Zato vam spominjem Sadhgurua. 

Po filmovima smo mogli naučiti da nema baš razlike između žrtve i nasilnika, da nije baš jasno definirano tko je tko. Nekome je simpatičniji lovac, od onoga patnika, a nekome je baraba kul. 

Dakle, nije vaša sramota što imate tjelesne ili emotivne potrebe koje pokušavate nahraniti, a na tržištu je da ponudi. Ako ste prisiljen na nešto preko svoje volje, otrpite koliko možete i gledajte da drugi put ne upadate u isti položaj, i da dalje ne prenosite. To je sve. Nema tu pravde i nepravde, poštenja ili morala. Ovom drugome isto treba nešto, pa se snalazi s time što vidi da ima.

Osim toga, što se nekome čini kao strašno nasilje, nekome drugom može biti igra. Dok ne osvijesti snagu svoga tijela, u omjeru na snagu drugoga. Pa se prebaci s borbe na debatu. Opet ista stvar. 

Tako ja to vidim. 

 

Međutim, admin je obrisao post bez objašnjenja. Niti da je itko išta rekao, ali! 

Uskoro je stigla obavijest o početku prijava na neki od Sadhguruovih naprednih programa za napredne, i netko je od novaka bojažljivo pitao, što točno može očekivati, što se od pristupnika traži i što im se radi dok su u tim i takvim stanjima - blaženstva. 

Oni misle, i početnici i naprednjaci, da je blaženstvo stanje bez svijesti, nesvjestan si što ti se događa, nesvjestan svijeta oko sebe, te ti se takvom ošamućenom i ranjivom, može podvaliti bilo što, u ovom kontekstu, slikat će te pa ucjenjivat poslije, ali svejedno, upisuju te tečajeve. Dakle? 

Sadhguru im nije prva stanica, bilo je tih gurua, i po svoj prilici, bit će. 

Na nekim mjestima vas poškrope vodom, na nekima mažu uljima, negdje vam dlanovima ravnaju kosti, a netko vam na daljinu pošalje struju, ako mene pitate sve je bolje od skalpela i štipaljki, retraktora, laserskih zraka i svih onih aparata koji se tek izumljuju a ovi se na njima još uče, pa ipak nekako se unormalilo da je nazovi alternativac opasan, a klasični kirurg ne. Valjda, svakom svoje. 

Ali sad se pojavljuje taj seks skandal, i to je neugodno. 

Svi u vas gledaju i samo u vas bulje. Dok ste tako ranjiv i u potrebi. 

Kad vam proburaze neki otvor na tijelu, na koži, gdje ga majka priroda nije predvidjela da bi mogli vidjeti imate li srce ili kost, i to prikazuju kao najzadnju znanost, vještinu ili znanje, još do te mjere da se hvale kako obrazuju nasljednike, to je sve u redu, ali otpjevat krivo slovo u pravoj mantri, ili uzet zrno kikirikija u krivo doba dana, ili vezat ime gurua kod kojega odlazite, sa seks skandalom, auč! 

Pristrana sam jako još, nemojte mi zamjeriti. 

Treba mi malo vremena da se sjetim da je sve Šiva. 

black hole sun <3

0:) 

čemu služe ruke? (31)

 

I ova je iz perioda handprints kampanje za #SaveSoil. 

Aquaman i Spiderman u misiji da spase Zemlju, velikim i malim slovom. 

"Arm in arm, hand in hand, we all stand together!" 

Ne morate biti ni obožavatelj ni sljedbenik da biste opazili da su svi oni, izmišljeni super-junaci, u tobožnjem stvarnom svijetu, zapravo - bogalji. Bilo da su rođeni takvi, ili da su ih ljudi u takve pretvorili. S izuzetkom Spidermana kojeg je morao ugristi pauk, da bi se opoštenio. 

Tobija je onaj lik iz staroga zavjeta koji je na misteriozan način oslijepio, i na još misteriozniji ponovo progledao, a Spajdija je na velike ekrane iznio glumac s tim imenom, zato spominjem. 

Na filmskome platnu, glavna tema Aquamana je predivna balada slijepog Roya Orbisona, koju mu je napisao visoko slabovidni Bono: 

"And if my love is blind then I dont wanna see ..." 

Nemojte ne vidjeti ili previdjeti dodati svoj potpis za spas zemlje. S velikim i malim slovom. Mrvičaste materije po kojoj smo to što jesmo, pogotovo ono kad se pretvaramo da smo toliko veliki i važni da možemo spasiti planet. 

OVDJE: 

savesoil.org/eusl 

OBAVEZNO! 

(nema drugog načina) 

mnogookost (27)

Stari kalendari svi počinju od mladog mjeseca. Zato su ljudi iz starine računali da žive i po nekoliko tisuća godina: ljudska dob, godine, trajanje, vijek, nazovite to kako god vam drago, manja je, kraća od trajanja planeta. Ili mi tek od nedavno počinjemo biti svjesni toga, ili na to bivamo prilagođavani, mijenjajući 'ljetno/zimsko' svako toliko, ili saznanjima da postoje drugi narodi osim nas, koji svoje vrijeme broje na svoje načine. 

Prvi dan mladog mjeseca se davno zvao Kalende, sjećanje na to smo sačuvali u imenu 'kalendar', i to je naš domet. 

Pogledom se možete dobacit dalje nego kamenom. A tek riječju, napisanom! 

Ovaj lijepi bakrorez, navodno je izvorno mišljen da bude božićna čestitka, znači u krivo godine ga dijelim ovdje i sada. Mlado sunce, u kolijevci od mjesečine. Osim ako početak ne pomjerimo sa solsticija na ekvinocij. Jedno oko veće, drugo manje, ali obadva baš lijepo poravnana.  

moja #SaveSoil priča

Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga. 

I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih. 

Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane. 

Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja. 

Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta. 

Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima. 

Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta. 

Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu. 

- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I, 

- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela. 

Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam. 

Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega. 

Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže. 

A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju. 

Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji. 

Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno. 

Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu. 

Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu. 

Šta se misli pod zdravljem? 

Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane. 

A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako. 

Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena. 

Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim. 

Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru. 

Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima. 

Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor. 

Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako. 

Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim. 

Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš. 

Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam. 

Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi. 

Samo (se) treba toga češće sjetiti. 

Neke od nas malo češće nego druge. 

Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života. 

Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo. 

Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje. 

Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija. 

Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil". 

Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja. 

I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci. 

Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.  

Golema je, pregolema snaga malenoga. 

<3

Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta! 

mnogookost (26)

Danas je taj Ekadaši. 

Svih šest ili sedam planeta poravnati; nemojte reći da niste znali i da vas se nije upozoravalo na sve moguće načine: 

Ako ste slučajno svadljivi tip, mogli ste i sami sudjelovati u raspravama tipa koliko je tih planeta i mogu li se Pluton i Neptun uopće shvaćati za ozbiljno. (Podzemlje i Podmorje, zanimljivo, zanimljivo!) 

Ako ste pak romantik, zurenje u tamno plavu prazninu koja to nije, sada možete opravdati znatiželjom, ili modom. 

Ako ste običan čovjek, prilika da vas se podsjeti da ne idete maleni ispod zvijezda. 

Ovaj je, navodno, poseban, može se pronaći takav podatak na baš ozbiljnim portalima koji bi da ih se shvati kao znanstvene i stručne, jer se slično poravnanje neće dogoditi u sljedećih dvadesetak godina! Sve je to dobro i lijepo, ali što to nama znači, što predstavlja? 

Dignut glavu gore, pa mislit da ste nešto postigli ili da ćete nešto dobiti, ako ugledate sjajnu točkicu i netko vam kaže njezino ime? Ako sami nešto ne znate, bilo tko vam može reći bilo što, i tako je to sa svime. Jedina je razlika u šteti koju neka, bilo koja informacija, može uzrokovati, i stvar je naravno u povjerenju. Osobi koju znate, pa makar vas i hiljadu puta dokazano prevarila, prije ćete povjerovati i uz bok joj stati, nego onoj koju prvi put vidite. A zamislite još, kad doznate da ta, koju prvi put vidite, sama nema čulo vida.

Ako imate povjerenja jedino u svoje oči, u ono što sami njima možete vidjeti, velika je vjerojatnost da ćete ih prebaciti na prvi veći objekt i požuriti sa sklanjanjem iza njega, za takozvanim, dobrim starim prebacivanjem krivice: 

"Zaklanjaš mi vid." i "Odvraćaš mi pažnju." 

Od čega to? Ili, koga. 

Do sada niste ni znali da nešto postoji, znači li to da prije vas ničeg nije bilo. To je ta logika, od koje se stvorila filozofija. 

Stvarno, što će netko s informacijom da sa neba visi Mjesec o pored njega Venera i Jupiter, ako to nema nekakav utjecaj na njegov život. A onda se skrene u čaranja i u gatanja, tipa sudbonosnih susreta ili pogodnih trenutaka za oživljavanje starih davno prošlih i svršenih. 

Ne visi, nego pluta! Točnije, pleše. Svjedočit ćemo plesu svih planeta. Svih šest, šest ih je, latinski sex, ipak se kod nas koriste latinska imena.

o_0

Ekadaši je vrijeme pogodno za post, čišćenje organizma i organiziranje životnog prostora. Malo bolja prilika nego što je to običnih dana, za posvetiti se sebi i onome što smatrate svojim, jer vam eto i priroda pomaže. 

Ne vjerujte meni, pitajte bilo kojeg mornara na kojeg naiđete, kako se more ponaša za oseka i plima: a što smo mi sami nego rastezljive vreće pune tekućine. 

Humoralna teorija je bila spominjana u nekim osnovnoškolskim udžbenicima dok sam ja još bila đačke dobi, a onda se i ta proglasila izmišljenom i neozbiljnom. Humor nema veze sa pričanjem šala ni s neslanim doskočicama. 

Što će vam išta ako nema soli. 

I suze su slane i znoj također, uzmite to za dokaz da smo - ocean u kapi. 

mitska bića

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo. 

Izvor: 

slatkasestrasna.blogspot.com/kentauri 

sanjač xxxiii

Ponekad se čini da se otoci pomiču, da plešu i da se kreću svaki svojom zacrtanom putanjom, ali neodredivim i nesigurnim plovidbenim redom. 

Zamišljam strogog starog splavara sa dugačkim metalnim štapom kojim odmjerava dubinu i odguruje polako svoju golemu plutaču od jednog ruba do drugog, a rubovi se odmiču, nema terra firme nigdje na vidiku, sve je pokretno. Čak nebo gore, mogućna je destinacija, jer će se obrušit svom nježnošću paučastih oblaka iznenadnom plavom kišom. Od koje je obzor plav. Na splav. 

Tako ja to vidim. 

Tekuće srebro. Posvuda.

Nešto ga pokreće, nešto se izlije, nešto se izgubi. A istovremeno, ništa nije izgubljeno, plovimo dalje. Iako stojimo. 

Kao kad znoj neki put izbije na koži bez vidnog razloga, nismo se utrudili niti nam je vruće, ali znojimo se na nekim mjestima više. Dok druga ostaju suha poput pijeska. 

Ili suze kad zaiskre, pa poteku jer nema potrebe za otiranjima, ove ne peku, željene su i tope vas na svim pravim mjestima na dobar način. 

Humoralna teorija nema ništa sa pričanjem šala, s vicevima ni sa gegovima. Vanjski poticaji su suvišni, kad sama Zemlja zapleše ovako. Dovoljno se samo gingati u istom ritmu onoliko dugo i onako tihano koliko možemo. A svak za se može. Makar u mislima. Onima koje ne stanuju samo u vašoj glavi, nego su posvuda gdje ima osjeta. Zdrave kože i tetiva. Gdje god teče moždina. Srž. 

I nije to fatamorgana iako sam izraz, pojam, riječ, što li je, ima veze s vodom. Nije optička varka. Fantazija žednog uma. Gladnog događaja. Ona se za stvarno kreće. Živa je baš kao ti i ja. 

To je njen način da nas sjeti. Onda kad zaboravimo. A zaboravljamo. 

+++

Plima i oseka. Poplava i suša. Brzaci i tjesnaci. Zamjena polova koju se pogrešno polovilo pa se prepolovio smisao i značaj. 

Dok god će biti ovih što su voljni i vični brzom govorenju prije nego shvate i pohvataju čemu su im to uši bile izložene, i to svima i to na sav glas i glasno, ostajemo u ovom uskom potezu od jednog otoka prema drugome koji kao nekud vodi ali ne stiže nikad, dok voda ne presuši sasvim i toliko da dugački štap starog splavara samo ostane grebati po pijesku poput novog mesije ali uzaludno jer nitko ne razumije znakove koje ucrtava. Nikad ih prije nije vidio. A čuo? 

Zvuk je sve. 

Tako je i Noa, pretpostavljam, i svi oni drugi likovi koje drevne priče pamte kao heroje koji su jedini preživljavali velike potope, pokušavao rastumačiti svoje razloge ovima koji su samo žderali i pili, i ženili djecu baš u inat svima koji su im govorili da neće imati potomstva i da "nikad neće ući u moj pokoj!". 

Obilje. 

Ono kad nakon ove srebrene, pljusne zlatna kiša izmiješana sa svim suncima koja umiju grijati. Pa im iz zahvalnosti što jesu bila ovdje makar i za kratko s nama, naša, pamtimo imena i njih nadijevamo zvijezdama koje vječno sjaje. Ili će zaintrigirati nekoga. Za nešto. 

Otvara se zemlja. Tako će reći. Pojavila se rupa, i nitko ne zna kako niti što je. Pa najhrabriji od ljudi traže među sobom kojega će poslat i uposlit da izvidi prvi, kolike li će u ovoj pronaći mrtvace, i hoće li pisati na ćelavim lubanjama čiji su i kojeg su bili okusa i boje. Sve dobri i pošteni svijet. Sad samo treba pronaći krivce koji bi još bili živi. 

Krivo je vrijeme. Glavni krivac za potrgani zubni konac. Zub vremena glođe nemilice. 

Samo to treba priznati, ništa drugo, za nastavit svoju plovidbu sa svojim mirom u svom ritmu dalje. 

+++ 

Zapravo se voda podiže i spušta a nama se čini da voda miruje a zemlja da se miče. Možda zbog stalnog osjećaja da gubimo tlo pod nogama, da gubimo vrijeme da nam nešto izmiče i promiče da imamo važnijih stvari i problema od ovih kojima nas je život odlučio gnjavit. 

Život nema drugog smisla osim sebe sama. To je jedino što uvijek treba znati. A živo je sve. Ništa manje bitno jedno od drugoga. Sve jednako vrijedi, sve potrebno, voljeno i željeno i željno. Okusiti život. 

Ovu sol, koja je ista. 

Kapala sa čela, s dlanova, između trepavica. Ili sa oblaka. 

Iscijedila se sa oblutka savršeno oblikovana a sitnog poput žulja među nožnim prstima. Ista materija. 

Sad samo treba isplaziti jezike, ispružiti ruke, otvoriti dlanove i prstima zagrabiti što više svega toga. Što liječi. Mi kažemo, dušu, ali nije duša nikad bila lijeka potrebita. Ta kako bi kad je ona sama ta hrana, taj lijek. 

moja mahashivratri agenda

Sve se može pretvoriti u filozofiju ili u tajnu: to je lakši i širi put, onaj na koji nas upozoravaju u svim evanđeljima. Za stvarne se stvari treba pomučiti. I sad namjerno usporedbu tvorim baš ovako, iako će mnogi reći da vjera, duh, duša, put, istina, život, štogod!, ne mogu i ne smiju imati s materijom ništa, ili bar ne puno previše veze. Da treba nositi što manje prtljage, treba dosta odricanja, i ovakve priče. 

A baš se tako počinje s filozofiranjima, o stvarima o kojima se ne zna ništa jer su uvijek blizu i jer su jednostavne. Toliko na blizu i toliko svakodnevne da kad ih primijetimo kao čuda, jedini problem stvara priznati sam sebi vlastito sljepilo. Još bi lako s tim što će netko drugi mislit, druge se dade uvjeravat i moguće im se opravdavat, a kako to pred samim sobom, kad vas nitko ne vidi i nikog nema da presudi. 

Znači, imate tajnu. Lako je kad vas je dvoje ili više koji znate ili bar mislite, nadate se da jedini znate, da ne znate oko koje ste se tajne bajne složili i skupili i organizirali i za koju ćete život dati. A što ćete sam sa svojom tajnom. Kome je odati, ili pred kim se naslađivati što imate nešto što netko drugi nema. Koja korist? Ako je i vama tajna. 

I to vam je to: tako jednostavno. Otvaraju vam se vrata i prozori i strop i pod, kojih nikada nije ni bilo jer kuća ne postoji. Jer je sve kuća. Uvijek ste zaštićeni. 

Ono kad svi portali koje pratite vrište, da se dana tog i toga otvara portal ako samo uradite to nešto i to još nešto, nije sasvim neistina. Ako se sjetite da imate tijelo s osam otvora, nije teško vjerovati u još veće otvore i vrata koja se zatvaraju ili otvaraju kad se vi najmanje nadate, ali netko drugi a tko je van vas, može bolje vidjet i bolje o tom znat. Na nama je samo da prođemo ili stanemo sa strane, da se odmaknemo da drugi koji mogu, hoće ili žele mogu slobodnije proći, i to je sve. 

Što nas više prođe, po zakonu velikih brojeva, veće su i šanse da se što pokrene, u bilo kojem smjeru. 

Dakle, ovaj poziv, nije samo za odabrane, za pravednike, miljenike, inicirane, upućene, imućne ili za one "siromašne duhom" pa da ga se napune, iako će vas svatko zvati i usmjeravati k/ako mu je dano. 

Ja ću i u ovom krugu stati uz Sadhgurua, jer njegov način, plan, agenda nazovite to kakogod hoćete, ima najviše šanse da dopre do onog tipa ljudi koji mojem tipu ljudi prave najviše problema.   

Probdijte bar ovaj jedan prazan mjesec, sad namjerno kažem "prazan" radije nego "mlad", jer mladi vezujemo uz nastavke Sumrak sage, a zore su za buđenja puno primjerenija. 

Budni budite od sumraka do zore, neće vam bit prva a niti posljednja, to je obećanje. 

poravnanje planeta

Popularni populizator znanosti je bio pitan da prokomentira najave poravnanja planeta suncevog sistema koje se ima uskoro dogoditi, a kojima internet kao da je zasut do zaslijepljenosti. Niti ne trepnuvsi, gosp. Ante je rekao da, iako ima nesto malo istine u tome, sama informacija je beskorisna i bezveze, jer nebo nece biti cisto te se nece moci nista vidjeti. 

Dakle, nebo je za gledanje, a oci za plakanje (a plime i oseke se ticu samo vodenih bica) .

U nastavku, prenosim tekst sa pollex.hr-a: 

sto je o svemu rekao Sokrat prije par hiljada godina. (link na originalan post je na dnu)

I opet da podsjetim: 

PLEASE stay awake this weekend. 

ƪ⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠)⁠ʃ

• Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
• Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
• Kako misliš?
• A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati - jer nema znanja ni o čemu što je takvo - a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
• Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
• Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
• Nipošto.
• Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.

Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.

Izvor: 

https://pollexhr.wordpress.com/2025/12/19/elementi-platonove-drzave-nasa/

mnogookost (25)

Poziv na budnost, tako ja to shvacam: Budni budite jer ne znate kad vas gospodar dolazi. 

Iz prispodobe o deset djevica koje su cekale zarucnika: pet ih je bilo ludih, a pet mudrih. 

Mudre su uzele ulje uz svjetiljke, a lude nisu, pa kad im se ugasilo svjetlo htjele su uzeti od mudrih, ali mudre se usprotivise. 

Neke se stvari, jednostavno, ne mogu dati drugima. 

To jedno nesto, morate moci proci sami. 

p.s. 

Danas deset dana do Mahashivratrija, nadam se da se vidimo. 

(dan poslije valentinova, dan prije krnjevala: ostanite budni, bar da vidite razliku: iz znatizelje ili eksperimenta, testirajte svoje sposobnosti i ogranicenja, nema se sto za izgubit, a mozda - progledate) 

ヽ⁠(⁠｡⁠◕⁠o⁠◕⁠｡⁠)⁠ﾉ⁠.

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

nejednake oči

Nejednake oči 

Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju za Čudo uma, a ne za ovaj blog koji se očima bavi. 

Priča kaže da svaki čovjek stalno sa sobom nosi dvije korpe, i da su obje prepune svakakve zloće, ali ona koju drži sprijeda, sadrži tuđu zloću, a ona koja je iza, je prepuna njegove vlastite zloće. Tako da tuđe mane stalno ima pred očima, a svoje previđa. Jednostavno ih ne vidi, jer mu nisu u vidokrugu. 

Stala sam da bih razmislila, ima li to više veze s mozgom, dakle sa umom, ili sa očima, ne toliko fizičkim koliko ajmo reć duhovnim, jer realno, niti tko nosa te korpe niti drži oči prikovane uz njih. Radi se o metaforama, pa u tome duhu, je li to više stvar uma ili stvar duha. Materija ili "beyond", fizika ili meta fizika. 

Kako sam nedavno shvatila i da mi je draže zabavljati ruke crtajući - bilo olovkom na papiru ili prstima po staklu, nego igrati soliter, aktivnost je jednako usamljenička, ali karte su karte, takve kakve jesu, zadane i one i pravila igre, dočim vas vaše boje na papiru nakon izlaska iz meditativne seanse mogu iznenadit, obradovat, naučit nečemu ili čak natjerat na razmišljanje, a mogu biti i mapa, karta za sljedeće putovanje, kao ovo što vam pokušavam dočarati sada - to sam spomenutu priču o dvije korpe prepune zloće obojila ovako: 

Moguće je da sam htjela nacrtati dvije košare, ali kad sam smanjila sliku da bih mogla vidjeti cjelinu, iznenadilo me je da korpe izgledaju kao oči, i to one s nejednakim zjenicama. Jedna gleda ravno, a druga malo sa strane. Medicina to zove strabizam. U kontekstu ove naše priče, jedno oko gleda prednju korpu, drugo gleda stražnju. 

I onda mi je sinulo: 

Ako nas je majka priroda uredila tako da sve imamo u paru, dvije ruke, dvije noge, dva uha, dva bubrega, dva mozga, dva plućna krila i da ne nabrajam, i da svaki od dva gleda jedan prema drugom, zrcale se, kad su mirni. Kada dišu, jedna strana se puni, druga se prazni. Kad hodate, jedna noga je na tlu, druga je u zraku, kad su mirne jedna pored druge, kada stoje u mjestu mirno, palci su jedan uz drugog, mali su daleko jedan od drugog. Lijeva i desna, razumijete? 

Kad bi bili onako jednaki, kako hoćemo da su nam svima jednake oči, obadva bi palca bila na istoj strani noge, imali bismo dvije desne ili dvije lijeve. 

Tako na rukama, išli bi mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, mali, prstenjak, srednji, kažiprst pa palac, umjesto ovog što smatramo normalnim, dakle, mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Od van prema unutra, pa od unutra prema van. Kako je red, ako hoćete imati ili mislite da imate i lijevu i desnu funkcionalnu ruku. 

Inače, što će vam dvije iste. 

Pretpostavljam da bismo se naviknuli i naučili i tako, ako bi većina poznatoga svijeta imala isto što i vi. Prilagodili bi svijet kojim smo okruženi svojim novim potrebama i sve bi teklo u redu. 

Onog jednog ili dvojicu sa drugačijim rasporedom i redoslijedom bi ili žalili ili pokušavali popravljati milom ili silom, izrugivanjem ili ignoriranjem i istjerivanjem iz zajednice. I bili sretni što mi sami i naši mili i dragi nisu takve nesreće i poveli bi računa da se ne zarazimo. Jer bi se ovi sigurno pokušavali zaštititi govoreći da nije lijepo ismijavati tuđe različitosti, a kad bi ih pokušali naučiti pristojnosti tipa Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin, rekli bi da su slabi ili bolesni, pa to nije moguće. 

Isto to se događa ljudima koji vas ne mogu - ne mogu po vašoj cijenjenoj procjeni, ali oni vas jako dobro vide - gledati ravno u oči. 

Te oči nisu ravne, jer ih moraju dobro iskriviti da bi uhvatili nekakvu sliku. 

Ponovit ću opet, ne vidimo svi sve na isti način. Oko simbola postoji dogovor koji vrijedi na širem planu od onoga "znamo se, prijatelji smo". Uz to, netko bolje vidi na blizu, a netko nadaleko. A to blizu i daleko se ne odnose samo na svijet u okolici vašeg nosa ili dupeta. I zapravo se uglavnom radi o tome da neki od nas jednostavno nemaju potrebu ili namjeru, ovisi o tipu osobe, stalno uvjeravati druge da je njihova realnost jedina ispravna, pa vezano uz to niti onu da vam meću pod nos koliko ste vi jadni. A kamoli da bi vas se išlo ispravljati, ili izvoditi na famozni pravi put. 

Sad se opet vratimo na raspored prstiju na rukama, i uopće činjenicu da, nazovimo ih "čvrstim" jer ne znam medicinske termine, čvrsti dijelovi tijela prirodno gledaju jedan prema drugom da bi se mogli zvati lijevim i desnim, dočim ove pomične, dakle, zjenice oka smatramo nezdravim, ružnim i neprirodnim, ako se ne prate. Ako nisu lijepo usklađeni, sinkronizirani, ako "lete" ili oba gledaju prema nosu, prema nebu ili jedno prema drugom, istovremeno!! !o! 

I sada opet na korpe, imaginarne košare iz Ezopove priče, pune svakojakih zala: ove jednake oči gledaju u istom smjeru i u istu stvar, a ove nejednake onda očito gledaju i vide više ili bar različito. Je l vidite kamo smjeram? 

Osoba sa strabizmom bi dakle makar teoretski mogla istovremeno biti svjesna, ako obje korpe vidi, i svojih i tuđih mana. 

Je li zato plašljiva, je li zato bojažljiva, misli li možda da sve što ona sama vidi da vide i svi drugi ljudi? Vjerojatno je da da. Isto kao i vi, koji mislite da svi vidimo i da moramo vidjeti sve isto što i vi, ili što je netko vama poznat svima objavio kao istinu. A da vam pri tom ne pada na pamet da vi sami niste savršeni. 

Ovaj sa strabizmom i to zna, da sam nije savršen. Stalno mu je to na pameti, jer mu nećete dat da zaboravi. I to je bolja pozicija. Tako se stvaraju pažljivi ljudi. Što nedostaje u prirodi, nadoknadi društvo. Inače bi možda i ovaj okrenuo u oholost. 

Ne znam. Je li to to, što vi mislite? 

Je li do oka, do mozga ili do odgoja? Dakle prirodno, stečeno ili naučeno? 

Treba i ovome pristupat sa oprezom; nemojte se sad zanosit pa djeci sa strabizmom govorit da su oni dobro uštimani, a ostatak svijeta da je kljast. Moglo bi se lako dogodit da rečeni ostatak svijeta krene prilagođavat i prste na rukama i prste na nogama i sve što spomenuh prije da izgleda zrcaljeno, samo da bi dokazali da su oni pravi i zdravi, i da sve znaju bolje od dragoga boga, koji ne postoji. 

(Zamislite samo kako bi to bilo dobro za ekonomiju.) 

+++ 

bum!!

Do današnjeg dana to nisam imala potrebu zapisati, ali znam sigurno da je doživljaj drugačiji, doživljaj svijeta, pročitane lektire ili filma, da je drugačiji kad ga dijelimo u grupi od onog kad ga "živimo" sami:  

Kad idete s društvom u kino, pa ako je to društvo stalno samo u ustima, glasno i bučno i nametljivo u svakom pogledu, onda znate da oni ne gledaju slike i da ne prate radnju, nego da pamte pokrete kako bi ih mogli, kad izađu vani, oponašati. I tako sve do sljedećeg filma. Sat i dvadesetak minuta u kinu, njima traje danima ili mjesecima, ovisno o dojmu i o suradnji drugih članova ekipe. Već na licu mjesta, ako se osjećaju slobodno, određuju tko će biti tko u stvarnom njihovom životu, dijele uloge, zadaju sporedne moguće zaplete i rasplete, i kao da ne razlikuju stvarno od nestvarnog, moguće od nemogućeg i ne priznaju činjenicu da bi bilo tko od njih možda mogao imati drugačiji plan ili dojam.    

Onaj koji je najglasniji taj je uvijek u pravu. Onaj koji je najbezobrazniji uvijek je onaj za kojim većina krene. Da li zbog dosade, ili zbog straha od izgona, ili zbog bojazni da se ne okrene protiv njih koji unaprijed o sebi misle kao o nedostatnima, glupima i nemaštovitima, inače se ne bi skupljali u ovakva društva; to je pravilo.  

Tako sam zapravo i shvatila da nisam ja ta koja je slijepa i koja slabo vidim. Ja sam samo ta koja vidi stvari drugačije od gomile, i koja se ne boji naglas reći to što je vidjela.  

- Što je vidjela?  

Duhove.  

Ono što vi vidite kao članove ekipe, prijatelje, susjede, braću i učitelje, ili da okrenem u suprotnu stranu, ono što vi vidite kao rivale i neprijatelje, opću opasnost, zloguke ptice, strance i nitkove, ja vidim kao duhove.  

Vidim namjeru. Kovitlac energije koja se valja prema vama ili od vas, ovisno od toga, da li vas primjećuje. Kovitlac energije koja se kotrlja ili čeka staloženo. Strpljivo. Nezainteresirano za ono što vi smatrate životom.  

To što sad zovem energijom, uglavnom je ono što pokriva - sve. Govorim "uglavnom", jer postoje mjesta koja su prazna. Te praznine pokrivaju članovi ekipe, prijatelji ili kako vam drago, iako bi ih trebali popunjavati. Ne popunjavaju ih na ispravan način. Dijelovi su slagalice ugurani na silu na mjestima predviđenima za nešto treće.  

I to tako silno i silovito da prijete čitavoj slici da se razleti na komade.  

Ako bi silu ispravljali silom, stvorili bi samo još više nasilja. Više nasilja ovaj svijet ne može više podnositi.  

Zato ovo radim. Zbog toga smo došli. Tome ova priča.  

 

čemu služe ruke (21)

 - za zamotati, umotati pa razmotati 

- za zapakirati, prepakirati pa raspakirati 

- za okititi pa raskititi 

Volite li više, darivati ili biti darivani, nikad nije bilo upitno, bitna je namjera, zato se i kaže da je najdraži dar, dar koji je dan od čista srca. A što je čisto, a što nečisto, oku je nevidljivo, umu nespoznatljivo. 

Dok vam ne dođe ljuto u drobu. 

Nemojte, stoga, jesti očima, ruke su od njih puno pametnije: držite ih uz tijelo, ako može, sklopljene. 🙏💘

+++

Ilustracija je lanjska, iz kategorije #AllHandsForSoil, ali još je aktualna 😊🎄

A citat ispod je iz zadnjeg broja Forest Flower-a, i nekako mi baš pašu u ova vremena.  

Ljudsko srce i ruke mogu stvoriti bogove koji nadahnjuju na razotkrivanje nepravilnosti u ljudskim zajednicama. Ali postoji i drugi par ruku koji izobliči sve njine napore. Stavimo svoje ruke uz ove koje stvaraju. 

o prilagođavanju osoba(ma) s invaliditetom

Uoči lokalnih izbora, jedan od gradskih kotara je donio rješenje o gradnji prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice, u blizini osnovne škole. Za sigurnost naše djece, ali i svih ostalih naših sugrađana.  

Natječaj je objavljen, nacrti su predani, odluka je donesena, krenulo se s gradnjom. 

Malo prije nego što je bilo upriličeno svečano otvorenje s rezanjem vrpce, posvađali su se oko naziva samog prolaza, treba li mu ime biti po nekome od umjetnika ili nekome od ratnika, odnosno, treba li mu ime uopće. 

A onda se netko sjetio da ... ta-ra 

Prolaz nije prilagođen osobama s invaliditetom. 

I da treba sve ponovit! 

Nema, nema, nema milosti. 

Ali svakako ima razumijevanja. 

Zbog čega bi sad odjednom osobe s invaliditetima raznim krenule jurišati baš preko tog prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice? Gradske ili državne? 

Sve i da mu nema 'ko. Sve i da se s druge strane nalazi čarobni napitak koji liječi rane sve. Sve i da je željan avanture toliko da mu je i puteljak premija. Sve i da želi biti i iskusiti "sve isto kao i svi obični normalni ljudi". Pa ako se probije neozlijeđen preko parkirališta, zidića i kanalića, baš do toga mjesta. Ili ako se digne svih pet helikoptera da ga prenesu do tamo. 

Jeste me s'vatili?

Ilustracija je napravljena u jesen prošle godine za projekt #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil uz popratni tekst: 

Nijedna nije ista, ali sve vrijede isto! 

(Nismo svi jednaki, ali svaki glas, na izborima, vrijedi jednako.) 

Od tad, do sad, zakon za koji smo lobirali, Soil Monitoring Law, je izglasan!! 

čemu služe ruke (16)

- za pranja, preglanja, ribanja, čišćenja, vješanja i rasprostiranja ... 

Dječacima i muškarcima definitivno jest teže: ne samo da je njima lutanje prirođeno, znate na što mislim, na lov i boravke izvan kuće, te im je, domaćim jezikom stalno neki crv u guzici, nego, zbog tog jednog crva, pa bio on pod nadzorom ili ne, od svih osoba muškoga spola očekujemo da budu vani, da se druže, dokazuju i dominiraju u nečem, bilo čem. 

Tako su mojem prijatelju, od rođenja slijepom, kupili ružičastu maskicu za ajfon, silikonsku s abrazivom, a na profilnoj je, kad vas on nazove, bujna plavuša u minijaturnom bikiniju. Sad, možda je to nekom smiješno. 

A možda govori o tome, čemu im on služi. Oni će reć da nisu oni pederi, nego on. 

- Viš koju je sliku izabra!! 

Čak će vam reći i kako se on osjeća, i što misli i što želi. Želi da mu odšarafe onu stvar, jer je u biti curica. To je sad moderno. Prije pola vijeka, strašili su dječake škopigudama. I još uvijek tražimo način da spasimo barem prasce. Što će biti puno lakše, jer životinje ne možete ispiranjem mozga uvjeriti da su nešto što nisu. 

- Daj budalo, kako te nije sram, zar ne vidiš da je on invalid. 

A onda on sam zagrize: 

- Nisam ja invalid. Ja svoj dio posla napravim točno i pošteno. A pogledaj koliko tebi treba savjetnika i pomagača. 

I u pravu je. 

Ali ne smije se to naglas reć, jer slijedi: 

- A šta to, ti radiš točno i pošteno. Pogledaj se kakav si! Ne možeš sam u dućan, da ne pokažeš potvrdu ne bi te mala ni pogledala, a kamoli kruv prodala. Ti da nisi invalid. 

Ljepota je ozbiljan hendikep, pogotovo kad se sjetite one stare izreke koja je rekla da za ljepotu treba puno patiti. 

Na koncu, pogledajte, sve one stvari bez kojih moderan čovjek ne može, sve ono što se prije moralo radit na ruke, a sad vam treba samo dodir prstom, ili mašina koja će prepoznat baš vaš glas, čitav svijet ide prema tome da sjedne u invalidska kolica, i jako je ponosan zbog toga. 

 

 

Ilustracija je napravljena za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen/zima 2024. 

(ne mogu se sjetit koji smo joj prigodan tekst dodali, jer X više ne podržava moj tip smartfona pa ne mogu provjerit, ali moguće da je bilo nešto o prljavom (rublju) i čistom, s napomenom:  

Dirt is not dirty. Soil is dirt. 

"SaveSoil 

čemu služe ruke? (15)

~ za tkanja, predenja, vezenja i pletenja, ispreplitanja niti i prstiju iste ruke, ruku istog tijela, i svega na dohvat ruku 

Dok pletem ne mislim o hrani. Ne znam da l sam možda gladna niti treba li mi išta drugo. 

Negdje sam vidjela podatak da paukovi osim, osam - brojem 8 - nogu?, ruku!, imaju i osam očiju! Ili osam pari? Ili bi to ipak bilo previše za jednu glavu, ili leđa, da podnose? Jer osmica, kad ju legneš izgleda ko beskonačnost!  

Mi, paučice, zaboravivši da imamo tijela koja luče svoje sokove, sokove koji možda hrane, mijenjale smo ih za srebrne niti, da bi njima ulovile nešto?, nešto drugačije od sebe poznatih nam. Poznatih, pa dosadnih. 

Željne tuđeg, ili željne promjene, ili samo željne, dakle, prevarene. 

Varajući prevarene, prevarile smo se, pa istim umijećem nastavljamo varati. 

Dok pletem, misli samo zuje. Ko pcele medarice.

Za to služe ruke:  

Za nahraniti onime što hrani, ili ostavit za poslije, ono, s čime se još ne zna. 

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints, jesen/zima 2024. 

Kao inspiracija, ili nit vodilja, posluzila je Sadhguruova molba da sudjelujemo u igri zvanoj zivot. 

Ispricao nam je pricu o znanstveniku koji je uvrebavsi vanzemaljski signal iz svemira i hoteci uspostaviti kontakt sa svemircima, organizirao docek na kojem je mnostvo ljudi trebalo reci jednoglasno samo jednu rijec: "Who", "Tko (si ti)?". 

Svi su se, naglas, slozili, a u sebi mislili da se u takvome mnostvu nece cuti da bas oni zabusavaju. Tako da, kad je dosao moment da reknu svoju svemiru, ostao je samo muk. 

Zato na etiketi pise "Who?", maca je prela, pauk satkao, ruka napisala, zvjezdica zatreperila, i svemir se nasmjesio natrag. 

(⁠ ⁠◜⁠‿⁠◝⁠ ⁠)⁠♡

/⁠╲⁠/⁠\⁠╭⁠(⁠•⁠‿⁠•⁠)⁠╮⁠/⁠\⁠╱⁠\ 

(⁠灬⁠º⁠‿⁠º⁠灬⁠)⁠♡

kako sam naučila yogasane (5)

Hvala bogu na internetu, pa učenje i druženje više ne moraju biti ograničeni samo na ono što fizički možete primiti rukama. Broj ljudi, koji su spremni dijeliti što imaju i znaju, se s pojavom AI prevoditelja, povećao, tako da se ne morate osjećati kao zadnja budala svaki put kad vam netko odluči dati na znanje da vas je, uzevši vam nešto bez namjere da plati, preveslao.

Potvrda da zaista ne morate otputovati daleko, popeti se negdje visoko ni zagnjuriti glavu i čitavo tijelo negdje duboko, da biste doživjeli nešto drugačije i drugo, doznali nešto što ovdje gdje sad jeste ne biste mogli. Vidjeli i čuli nekoga i nešto, čega ovdje nema i ne može biti.

Sve svoje u sebi nosim. Sa sobom. Vaš vas smartfon neće iznevjeriti.

Sad je samo potrebno znati kamo usmjeriti pogled.

Tijelo držite onako kako ono u tom trenu može stajati. Hranite ga onime što vam je dostupno. Dišete to što je oko vas: ono što netko drugi izdahne. Zato je bolje živjeti u šumi, nego u sportskoj dvorani, pretvarajući se da vam ne smeta kad vas štrapne tuđi znoj.

Atmosfera je bitnija od materije, u smislu, kad ste u dobrom društvu, možete probaviti i kamen. Kada niste, i najdraža poslastica može vas natjerat na zahod.

A jedino biće koje vas nikad neće ostaviti, kao i ono kojega se nikada nećete otarasiti, ste sami vi.

U našoj very sattvic grupi, ima isto, nevjerojatno blesavih ljudi, ali pomisao da ste jedna od njih, i da smo jedni drugima ogledala, je ljekovita. Fizička distanca, vam olakša i onu mentalnu, dovoljno za pauzu u kojoj ćete se zapitati: što je to u meni da ih vidim takve?, i primjećujem da to svi rade. Sve je test. Svi smo na testu. Ili se makar trudimo misliti da je to tako.

U "stvarnom" životu sve se vrti oko pobjede, tko će koga prije, i tko će kome prije. Tko je pametan, ako nekoga prevari, a tko je glup ako ne odreagira ljutnjom, svađom, plačem ili osvetom.

Ljudi na "spiritualnom putu" su više okupirani čišćenjem znanja, učenja, pravila, izvođenja rituala, da vam postane jasno kako nastaju sekte i kako se stvara kult ličnosti, ne samo od gurua oko kojeg se skupljaju, nego općenito. To je dragocjen uvid. 

Jednako tako to čine i velike korporacije s markama tenisica ili automobila, i slatke pop pjevačice, i ozbiljne političke partije sa misijama i sa vizijama. 

Ima, i ovdje, i paranoje i grupiranja, koga hoćemo a koga nikako ne volimo, i sve podgrijano nekim citatom ili video klipom nekoga od mrtvih ili živih gurua. Što bi trebalo dokazivati nešto. 

Što ja znam i mogu vidjeti i čuti, uvijek su svi, od Isusa na ovamo, govorili isto: sve je potrebno, ništa se ne baca. Sve je jednako vrijedno, bez ničeg se ne može. Poklonite se svemu, jer ništa više od toga niti ne možete znati.

Ovdje sve lakše shvaćam kao "karmu koja se mora odmotati", sa mnom, ili bez mene. Pa onda bolje - bez. Prisutna sam, izdaleka. Svjedok, jedan ali vrijedan.

Energija se čuva za potrebnije stvari. Za one nove. Za ono što tek ima doći, još neviđeno, nečuveno i neodređeno. Onaj koji bude imao dovoljno svoje snage, određivat će novi smjer.

Ovo je bila zadnja minijatura koju sam objavila na X-u, prije nego što se aplikacija prestala ažurirati za moj tip smartfona. Sve ostale popularnije društvene mreže rade besprijekorno, tako da ne znam treba li ovdje izvoditi kakve zaključke ili ne. Kako bilo da bilo, hvala vam svima koji ste do ovdje došli preko Twittera, i što ste još ovdje. 

tumačenje snova

Sadhguru - Mogu li nas snovi osloboditi od karme? 

Vjerojatno vam se svima dogodilo da ste se probudili iz čudnog, živopisnog sna i pitali, otkud sad to, ili što mi se pokušava prenijeti. Postoji li dublje značenje? 

Sadhguru, u ovom članku kaže da postavljamo pogrešna pitanja. Radije bismo se trebali zapitati, zbog čega uopće sanjamo. Njegovi uvidi predstavljaju izazov konvencionalnom razumijevanju uspavanog uma, ili onog dijela nas koji sanja. 

Snovi su, kaže Sadhguru, manje vezani za proročanstva, a više za proces, noćno otpuštanje želja i akumuliranih sjećanja koja zovemo Karma. 

+++ 

Postoje različiti aspekti uma i egzistencije, koje zovemo snovima. Naravno, svi ste čuli za famozni govor "Imam san..." (I have a dream) Ali sada, govorimo o snovima koji ne kreirate aktivno - nego o onima koji naizgled stižu s nekog drugog mjesta. Ovi snovi mogu se podijeliti na 4 glavne kategorije. 

Snovi koji otpuštaju želje 

Više od 90% snova su otpuštanje. Kad kažem otpuštanje, trebate razumjeti da većina ljudi ne može odoljeti a da ne poželi štogod da im se čini kao dobro, lijepo, atraktivno ili vrijedno. Većinu tih želja, um stvara preko cijelog dana a da toga uopće nije svjestan. Želje se jednostavno dese, jer je um u takvom načinu rada da želi dosta toga. Prava je sreća što vam se ne ostvaruju sve vaše želje. Kad bi se ostvarivale, bili biste u velikoj nevolji. 

Ova vrsta snova je preuveličavanje svega što vi želite. Ili, drugim riječima, otpuštanje. Kad se taj otpust ne bi desio u vašim snovima, želje bi mogle prerasti u veliku frustraciju i kompulzivnu radnju. U tom smislu, snovi rade za vas. 

Želje možete otpustiti noću dok ste u dubokom snu, kad se tijelo odmara, tako da ima dosta slobodne energije za aktivnosti uma. Um koristi to vrijeme i energiju da se iživi. 90% snova ulazi u ovu kategoriju. Ne morate ništa raditi oko toga, ništa pamtiti, nema potrebe za tim, samo pustite to na miru. 

Ali ako imate previše snova, tada morate pogledati kakav je vaš dan. Morate postati svjesniji. Što ste svjesniji preko dana, to će biti manje snova po noći. 

Ako meditirate preko dana, tad će biti značajno manje sanjanja noću. 

Prarabdha: Nakupljena karma koja se odvija u snovima 

Sljedeća manifestacija snova je bazirana na nečem što zovemo prarabdha. 

U ljudskom sistemu postoji ogromna količina sjećanja, koju zovemo karmičkom strukturom ili karmičkim tijelom, a to je u biti memorija. Kad bi se sva karmička memorija odvrtjela u jednom trenutku, vaš um to ne bi izdržao. Priroda, ili vaš sistem je evoluirao na takav način da može podnijeti samo određenu memoriju. To zovemo prarabdha. 

To je, dakle, drugi tip snova. Prarabdha vrti svoju ploču. I to se vrti tako svaki dan, u vašem ponašanju, mislima, emocijama i načinu na koji se tijelo osjeća. Ako pažljivo promatrate, vidjet ćete da se osjeća drugačije, svaki dan, zato što prarabdha stvara sve što se dešava. 

Svaki otpust memorije koji se desi u mentalnoj strukturi stvara senzorni uzorak u fiziološkoj strukturi. Onaj tip prarabdhe koji se u tom trenutku vrti, određuje kako se tijelo osjeća. Ako ste svjestan i ako promatrate svoje tijelo znat ćete što dolazi sljedeće tog dana. 

Možda ste primijetili da ste se neki put probudili s nekim čudnim osjećajem, i da ste se do kraja dana zaista i slomili na neki način. Ne morate biti prosvijetljeni ili super svjesni, da biste to primijetili. Ali, zato što ljudi uglavnom ne znaju kako dešifrirati te čudne osjećaje, idu iz jednog problema u drugi. Oni koji znaju kako ih čitati, izbjeći će ih, neće tumarati, zato što karmička memorija ili prarabdha utječe ne samo na vaše tijelo, um i energije, nego također i na sve što se dešava oko vas. 

Tako prarabdha pronalazi izraz, a isto se događa i noću u obliku snova. 

Ovi snovi mogu biti izmiješani od svega i svačega - ljudi koje poznajete i potpunih stranaca, poznate i nepoznate situacije, sve se preklapa. 

Moguće da se sjećate ovakvih snova: nalazite se u svojoj kući ali prisutan je neki čudan lik. Ili se nalazite na čudnome mjestu ali sva je vaša familija tamo. 

Ono što vam je poznato i ono nepoznato, ono čega se svjesno sjećate i ono čega se ne sjećate nikako, sve to bude isprepleteno u snovima. To je opuštanje prarabdhe, i možda i ima neko značenje. 

Ne trebate promatrati slike sna, nego kakav dojam ostavlja. Radi li se o nekoj latentnoj želji, ili se vrti neko sjećanje. Ne gledajte slike, slike nisu važne, ali osjećaj koji ostavljaju u tijelu je važan. Kad se ujutro probudite, kako se osjećate? 

Ovo je razlog zbog koje oni koji pažljivo promatraju svoje živote izbjegavaju opijate i stimulanse. Opijati i stimulansi čine da vaš neurološki sistem signalizira nešto potpuno drugačije, a da vi to čak i ne primjećujete. 

Ovaj drugi tip snova, baziran na prarabdhi može značiti puno toga, ako ste sposobni promatrati pažljivo. Korisno je promatrati prarabdhu, pogotovo ako se tiče stanja vašeg zdravlja ili mogućnosti oštećenja vašeg tijela. 

Ja nikada ne govorim o snovima, jer ima mnogo ljudi čija bi mašta podivljala, na način "Vidio sam to i to u snu, znači to i to će mi se danas dogoditi, sutra će se dogoditi… " Snovi se ne bi događali samo noću, događali bi se i danju. 

Sanchita: skladište sjećanja otvara svoje brane 

Treći tip snova se dogodi kada dođete do nekih iskustava u svom životu. 

Mnogi od vas su primijetili da nakon što prođete kroz neko značajno iskustvo - recimo da ste inicirani u shambhavi ili bhava spandana ili samyama program, ili kakav drugi proces inicijacije - uzorak, tip i obim vaših snova se mijenja. 

Značajno iskustvo znači da ste prešli određeni prag unutar sebe. Postoje slojevi i slojevi ograničenja koja ste sami sebi postavili. Kad prijeđete jedan sloj, tad se uzorak sna značajno mijenja. Ona memorija koja je do tada bila neaktivna, iznenada dolazi na red. Odjednom, naiđete na novu konzervu crva s kojom se treba nositi. 

To se dešava kad značajno iskustvo razbije određenu barijeru i donese novo sjećanje koje treba otpustiti. Te su barijere bile tu zbog vaše zaštite. Kad bi se sve otvorile odjedanput, vaš um to ne bi izdržao. 

To skladište memorije ili karmičke supstance se zove sanchita. Kad porcija sanchite uđe u vaš život znači da se život širi na veće polje djelovanja nego što je to bilo ranije. 

Do tada se vaš život odvijao unutar određenog obujma memorije, ali nakon tog velikog iskustva, dobio je više maha. 

Ako se znate s time nositi efikasno, tad je to super stvar. Ako se nosite neefikasno, onda može biti nesnosno. 

To je ljudima najveći problem: to što imaju veći domet od ostalih bića. Kad biste bili kao druga stvorenja, mogli biste samo jesti i spavati i biti skroz u redu. Ali zato što se možete domašiti više, patite. 

Slično, kad je više memorije, ako se dobro snađete, to će bit predivno, a ako ne, bit će bolno. Ali čak i kad je bolno, što se tiče krajnjeg ishoda, kako stvari stoje, još uvijek je to dobro za vas. Yoga je bolna, ali je ipak radimo, jer je na široj slici, širem planu, dobra za nas. 

Otvaranje novih područja memorije unutar sebe, može biti bolno jer stavljate svoj život na fast forward, ubrzavate se. Ono što je predviđeno za vaše sljedeće izdanje, to pokušavate riješiti u ovome, jer vam se žuri. Ne želite još jedno isto izdanje. 

To može biti složeno, ali ako odradite dobro, na konju ste. 

Inače, ulazak na spiritualne staze može izgledati kao da vas univerzum udara iz svih pravaca. To je tako kad stupite u dimenziju koju ranije niste poznavali. 

Ako ostanete tu gdje jeste, život se čini udoban, ali patite zbog stagnacije. Ako učinite sljedeći korak, u bilo kojem smjeru, krećete se prema naprijed, ali se srećete i sa puno više izazova. 

Što se snova tiče, ovo se događa na kompletno drugačijem nivou. Kad jednom sanchita nađe izraz u vašim snovima, imat ćete apsolutno divlje i besmislene snove. 

Tantra: kad vaši snovi postanu svačija stvarnost 

Postoji još jedna vrsta snova koji i nisu snovi u uobičajenom smislu. Na primjer; 

U Australiji, Aboridžini kažu za vrijeme postanka Dreamtime, Vrijeme snova, ili sanjanja. Stvoritelj je zasanjao sve. U Indiji kažemo maya ili iluzija - iluzija može biti isto što i san. Ili to zovemo leela, igra. Stvoritelj prede svoju mayu i igra se naokolo. 

Riječi leela i maya opisuju stvaranje najprikladnije. I čitavo umijeće koje zovemo tantra je u vezi sanjanja nečega i iznošenja toga u stvarnost. Prvo nešto zamislite, stvorite u svom umu, a onda polako to odmotate na van, i jednom to postaje i za stvarno.

Kad vaš san postane živo iskustvo za sve druge, tad je to stvarnost. Ne zato što pokušavate utjecati ili hipnotizirati nekoga preko sugestije. Oni ne moraju znati za ništa od toga. 

Svi smo se mi dogodili kao san koji je pronašao fizičku ekspresiju. Ali izraziti se možete i tako da ne rabite materiju. To nije san u uobičajenom smislu, to je stvaranje. tako se zapravo sve i događa. 

Možete se igrati s iluzijom. Recimo da se želim igrati loptom, ali nemam loptu. U početku se igram kao da je imam, i nakon nekog vremena, ako sam dovoljno uporan, pojavit će se lopta koju će netko moći i osjetiti. 

Ovo je stvaranje i također je ukorijenjeno u snovima, jer, kada prijeđete granice sanchite, tada dotaknete dimenziju izvora stvaranja. Obično, kad stignete tamo, vaš um bude toliko preplavljen, ukoliko nije istreniran na način koji neki ljudi opisuju kao stanje bez misli (no-mind).

Onog trenutka kad osjetite prisutnost energije koju ne možete razumjeti, vaš će se um smrznuti. To nije zbunjenost, to je stanje gdje um ne postoji, ukoliko ne pripremljen na takvo nešto. 

Kada, u tradicionalnim terminima rečeno, sretnete boga, uhvatite boga za bradu, a vaš se um smrzne, nije li to šteta. Toliko ste se namučili da biste stigli do tamo, a onda ste se smrzli. Ipak i to je korisno. Ali ako imate um koji je istreniran tako da kada prijeđete na mjesto na kojem nema memorije, tada možete sve odigrati svjesno. 

Sada vaš um radi tako kako radi samo zato što ima memorije. Kad prijeđete granicu gdje memorija završava i samo percepcija ostaje, skoro se svaki um smrzne. 

Ono što radite, kad radite yogu jest, treniranje uma da kad dođete tamo gdje memorije ili karmičke strukture nema više, da vi i dalje imate svoj um. Tako da, ako vas i tijelo izda, dakle, ako umrete, i dalje imate um. Tako da možete otploviti tamo gdje vi to želite. Inače idete prema dotadašnjim tendencijama. 

To su ta četiri tipa snova. Zadnji se ne može realno zvati snom, to je s druge strane, druge obale postojanja. 

Ali, kakvi god da su snovi, štogod da sanjate, naučite to ignorirati. Ako krenete tražiti značenje u snovima, počet ćete živjeti u njima, i izgubiti značenje života, osjećaj za svoj život. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/8/can-dreams-release-your-karma.html

što je milost?

Ovo je isto kao da me pitate da govorim o mirisu cvijeta - kako to učiniti? 

Ako imate osjetljiv nos, osjetit ćete miris; ako vam je nos začepljen, nećete osjetiti ništa. Na isti takav način, milost mnogim ljudima ne znači ništa. Koliko god da mi razmišljali ili govorili o njoj, to ne mora značiti ništa, jednostavno zato što, onda kad ste prepuni sebe, tad niste svjesni da postoji milost. 

To je ovakvo: 

Kao ljudsko biće, ne morate ići u školu da biste znali da postoje planeti i solarni sustav i galaksije. Jednostavno, ako pogledate prema gore, shvatite da ne možete znati gdje nebo počinje, a gdje završava. I u sredini toga, vi sjedite, na planetu koji se vrti, a to definitivno nije vaša zasluga. Jedan način na koji se može opisati to što se događa, je milost (grace). Ovdje nije upitno, jeste li joj dostupni ili niste. 

Kada se nađete na mjestu koje zaudara po truleži, automatski začepite nos. Trule stvari, objektivno, ne smrde - postoji jako puno drugih bića koje miris truleži privlači. Mi nešto označimo kao "smrdljivo" ili "loše", zato što je nama neugodno. 

Stvar nije u tome, miriše li nešto ugodno ili neugodno, nego u tome da različite stvari različito utječu na naš sustav. 

Svaka vibracija, miris, zvuk, svjetlo, sve, svaki oblik ima određenu vibraciju. I mi sami smo vibracija, tako da ne možete izbjeći tome da budete, jer jeste, pod utjecajem svih ostalih vibracija. 

Kad govorimo o milosti, ne govorimo o nekoj određenoj vibraciji. Gledamo na onu koja je osnova svega. 

Vi ne možete znati, što je to što ovaj sunčev sustav drži na svom mjestu, čak niti to na koji način se vi događate. Možda imate objašnjenja, ali zapravo ne znate ništa. Kad biste znali točno, tada biste mogli stvoriti novi život, upravo u ovom trenutku. 

Budući da postoji toliko toga što ne možete znati, ali svejedno se sve događa u savršenom redu, tada je jasno da se ne događa igrom slučaja. Dakle, to, što čini da se sve događa - ta energija, ta sila - je milost. 

Sad se javlja pitanje, kako učiniti da budemo dostupni milosti. 

Ako vam je začepljen nos, kako smo ustvrdili, miris cvijeta vam ne znači ništa. Ako ste slijepi, tad vam svjetlost ne znači ništa. Ako ste neosjetljivi, tada vam ništa nije važno. Znači, trebate postati osjetljivi. 

Većina ljudi je osjetljiva na ego (ego-sensitive), umjesto na život (life-sensitive). 

Morate biti jako oprezni kad razgovarate s njima zbog tih osjetljivih ega - jer će se razbiti unutar sebe. Prvo stvorite iluziju ega, a onda drugu iluziju zbog koje on raste ili pada: to je jako glupa igra. Morate se što prije riješiti iluzija. Ako nemate ni jedne, tad ste uvijek u milosti (available to grace). 

Kada niste u svom svijetu, tada ste u svijetu čuda. Kada niste u svom iluzornom svijetu, tada vidite da je sve oko vas čudo.

Kako se ne diviti, čuditi, svemu, uključujući čak i svoje postojanje? Kada ne stvarate zaključke i tumačenja u svojoj glavi, kad ste jednostavno prisutni u svijetu, tada ste uronjeni u milost. Čak i sada, u ovom momentu, ali ne možete uživati u tome, osim ako niste svjesni. Milost je uvijek prisutna, uvijek zaposlena, stalno radi, ali nemate benefita od nje, jer niste svjesni toga. 

Medicinski je potvrđena činjenica da, ako dvoje ljudi jede potpuno istu hranu, ipak neće biti nahranjeni na isti način, do iste razine, jer sve ovisi o sposobnosti organizma da prerađuje pojedeno. 

Isto je i ovdje, svi smo mi "u milosti", ali moramo razviti sposobnost da izvučemo iz nje dobrobit, tako da postanemo ekspresija, odraz te milosti, koja sve podržava i sve hrani. 

Milost donosi mnoge povlastice: 

Kada odišete milošću, svi žele biti pored vas, svi vas žele hraniti i njegovati, promovirati, svi žele biti dio toga svega. Pitanje uopće nije u tome, jeste li u milosti ili niste, jer sigurno jeste: da nije tako, ne biste postojali. Pitanje je u tome, odišete li i sami milošću, ili je pretvarate u nešto ružno, što i odašiljete u svoju okolinu. 

Ispričat ću vam priču, koja je dobro poznata u indijskom folkloru: 

Slijepi mudrac je živio u džungli, jednostavno sjedeći na jednome mjestu, na koje su ljudi rijetko dolazili. Ako bi kad došao netko, ostavio bi mu nešto i od toga je živio. Jednoga je dana, kralj sa svojom pratnjom išao u lov. Kralj, budući da je imao najbržeg konja, odjahao je ispred sviju, i izgubio grupu. U potrazi za kraljem, svi su se izgubili. jedan od vojnika je naišao na slijepoga starca i upitao ga je li vidio kralja. Odgovorio mu je da nije. Zatim je došao komandant straže i pitao ga za kralja. Opet "Ne". Zatim je stigao ministar i pitao ga isto to, da bi dobio "Ne". 

Naposlijetku je stigao i sam kralj, i slijepi ga je mudrac odmah prepoznao. Rekao mu je "Oh, vaši ljudi su vas tražili! Prvo je tu bio vojnik, zatim zapovjednik straže, zatim i ministar." 

Kralj je vidio da je starac slijep, pa ga je pitao: "O božji sine, kako znaš da je prvi stigao vojnik, pa komandant pa ministar?" 

Mudrac je odgovorio: "Prvi koji je došao, rekao je "Hej slijepče, jesi vidio kralja, je li itko prolazio ovim putem?", tako da sam znao da je običan vojnik. Drugi koji je bio tu, obratio mi se autoritativno, ali bez poštovanja, tako da je to mogao biti samo jedan od oficira. Treći je bio prepun poštovanja, tako da to mora da je bio ministar. I sada si ti došao, dotakao si mi stopala i nazvao me božjim sinom - mora da si ti kralj." 

Bilo da jedete hranu, dišete, pijete vodu, sve je to milost. kako bi inače moglo biti? Dvije molekule vodika i jedna kisika, postaju životvorna voda. Možete nuditi razna objašnjenja, ali svejedno ne znate zašto se što dešava. Dešava se zbog milosti, ili s milošću. 

Kad uzimate milost, u obliku vode, hrane ili zraka, hoćete li začeti i izlučiti milost? 

Nažalost, ljudi uzimaju i unose fantastične stvari u sebe, pretvore ih u gluposti i to iznose vani. A pogledajte rascvjetano stablo - daš mu gnoj, a ono ga pretvori u mirisan cvijet. 

Kad biste naučili to što stablo zna, to što kamen zna, tada biste lučili milost. Odisali milošću. 

Nije upitno jeste li u milosti ili ne, definitivno svako biće jest. Jeste li sposobni zračiti milost koju konzumirate, eto to je pitanje. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/7/the-fragrance-of-grace-what-it-takes-to-access-lifes-hidden-force.html