Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent.
Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica.
Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici.
Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest.
Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu.
Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela.
Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara?
Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako:
Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta.
Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim.
U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha.
Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo.
Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena.
I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome.
U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno.
Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila.
U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese.
Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom.
A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu.
No comments:
Post a Comment