daleko od očiju

Daleko od očiju = daleko od srca!, prenosilo se ko narodna mudrost, a narodna mudrost ko zarazna bolest, nitko ne zna kakve će biti posljedice dok se statistike ne proglase službenima, pa ako se nađe velik broj stradalih s neznana uzroka, po onoj davno provjerenoj "Kad nitko nije kriv, znači da su svi krivi", okrivi se vladar. I to bude početak revolucije. Narodne bune se spuštaju, a ne dižu. Narod bi se poklopio ušima i drugi put gledao istom problemu pristupati na drugi, ako već ne zna bolji, način. A možda bi jednostavno pričekao da vrijeme sve prebriše, pa sve "Jovo, ponovo!"

 

Ovaj dio u kojem je spomenuto srce, je, mislim, bio uzrok što su na frontove borci nosili fotografije svojih djevojaka. Ne kao poticaj ili podsjetnik za koga se bore, za čiju sigurnost i slobodu, niti da se hvale pred drugovima, da se takmiče i uspoređuju čija je mlada ljepša, nego zbog djevojačke plahosti da ih se ne zaboravi. 

Srčanost im one daju, preko fotografija. To je ta hrabrost i odvažnost kojom i same imaju priliku sudjelovati. I zaista sudjeluju, mislima i namjerama. 

- Neka mi se vrati kao junak. Ili nikako. Neka dođe bolji nego što je otišao. Ili nikako. Neka ga rat nauči pameti, kad već život nije. 

Po tome se razlikuje pravi borac od onog imenovanog: prvi zna kome duguje zasluge, drugi ih zahtijeva i uvijek se osjeća zakinutim, nikad mu dosta, uvijek bi još. 

Još u moje vrijeme su ovako strašili cure. Svi će ti otić, i nećeš se imat za koga udat. Pa bi one uspaničeno grabile i ono što nitko normalan ni pogledao ne bi. Još i danas je jako živ običaj da žena nije žena niti ljudsko biće ukoliko je muškarac ne prizna. Jer, muškarac je čovjek. A žena? Koza. Ovisno iz kojeg ste plemena. Uglavnom, niže ste biće, ako znate gdje vam je mjesto. Po onoj staroj, beštija je beštija, bog je bog, a čovjek se koleba, u nekom momentu može biti bogolik, ali radije se uspoređuje sa životinjama, pogotovo kad ne zna kud bi pogledao. Jer, životinji je određena svrha: krava daje mlijeko, kokoš daje jaja, svinja daje šunku, razumijete. A bog vlada. Tko to razvrstava? To je ovaj čovjek koji se koleba. Određuje tko bolje torte peče, u koje je bolja sarma, a koja se lipo nosi. 

Kako je običaj bio da cure nose duge i mnoge i široke suknje, to ih je trebalo dugo razmotavat, pa su izmislili igru da one jedna drugoj zadižu suknje da vide kakve su joj gaće. Na ulici pred svima. To je, mislim, meka verzija prošlosti u kojoj im se silom trgala odjeća i sve kako slijedi. Ljudska je povijest prepuna nezamislivih okrutnosti, koje se još čuvaju u dječjim igrama ili kompjuterskim, svejedno. Sve što mislimo da je bilo izmišljeno za potrebe priče, desilo se stvarno. Sve što je sad stvarno, jednom je postojalo samo u mislima. Zato i mislimo da su misli opasne. Ili to sa sigurnošću znamo. 

Dakle, zadižu se suknje da se vide gaće. Pa se spuste gaće da se vidi šta je; jer zna se da ženi fali ud. Oni su svoje dobro izmjerili i premjerili, znaju u koga je veći a u koga krivi, ko nosi na desnu bandu a ko na suprotivu, samo ne znaju šta je. Jer ga ženske neimaju. Načuli su da su njima jaja unutra, pa možda je i On. Kako pišaju. I zašto krv pišaju. 

Dobro se sjećam zgode, kad su se rugali teti Zdenki da ona može mislit šta oće i govorit šta oće, ali da kad ide pišat ona mora čučnut, i to je njena mana. Ona je, navodno, pred svima, svukla hlače i stojeći u stavu mirno, popišala po podu. Dugo se to prepričavalo, tako da mislim da svako veće selo ima svoju istu takvu heroinu. A svaka djevojčica takvu hrabru i pametnu tetu. 

Ne mislim da je znak osobite hrabrosti niti pameti, spustiti se tako nisko, ali ne znam okolnosti, niti običaje tog vremena. Ono što sad znam je da se žene i dandanas natječu s muškarcima na poljima na kojima sigurno gube. Je li to hrabrost ili glupost, ili ne imanje izbora, ne znam. 

Da nadoknade, takmiče se i muškarci na poljima koja su odvajkada rezervirana isključivo za žene, tako neki kuhaju, neki šminkaju, neki šivaju, ali rijetki peru, čiste i metu za sobom. Od hrane, robe i odijela, dakle onog stvarno potrebnog za život, su učinili bojište, tako da su svima ogadili proces: kad jedete morate znat pokazat čije je jelo ukusnije, hranjivije i bolje, kad se češljate i oblačite to mora da je zato da se dopadnete njima, inače bi žene, kakve su, hodale gole. 

- En', vid' šta san ti reka, zadižu suknje jedna drugoj, oće se nazad zavuć u pizdu. Materinu. 

Pa one, jadne, brže bolje, po naravi kakve jesu, krenu dokazivat, kad je nije, kad nije je je. Udovoljavat, i po istome kalupu, određivat, koji je od njih tamo bolji, više vrijedi i da l vrijedan njih. I sve misle da si tako dižu cijenu, dok predaju igru, niti ne znajući, ne da nema pravila, nego da, i ako ih zapišu na kamenu, da će se mijenjat, na njihovu štetu. 

A narav je ljudska, navodno, okrugla. A kugli ne znaš kraja ni početka. Nema glave niti repa. Zato se i ne zna, koji kraj gospodari. Ni komu. 

Ne znaš di su oči, zato su posvuda. 

Bolje oko, nego ud. 

Po onoj davno zapisanoj: Oko za oko, zub za zub. Jer, ona nema ud. Otkinuli su joj ga. Zato krvari.