mnogookost (23)

Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent. 

Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica. 

Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici. 

Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest. 

Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu. 

Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela. 

Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara? 

Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako: 

Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta. 

Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim. 

U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha. 

Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo. 

Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena. 

I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome. 

U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno. 

Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila. 

U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese. 

Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom. 

A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu. 

mače

A mjesec maj je posvećen majkama i majčinstvu.  

Navodno je to tako od davnina. Maja, boginja po kojoj je mjesec dobio ime, je bila Merkurova majka, a Merkur ono divno stvorenje koje povezuje, odjedinjuje i sadrži u sebi, nebo i zemlju, san i javu, mrtve i žive, žensko i muško. 

Takva je priča, na nama je da ne vjerujemo, pa da prigrlimo trgovački praznik (ili trik), jer zvuči i izgleda stvarnije od stvarnog. 

Očekujmo biti prevareni! 

Bila sam uzela to malo mače zato što je bilo, zajedno sa čitavim leglom, određeno na kontejnersku smrt. Ne znam što je bilo sa drugima, jesu li ih nalaznici razdijelili, prodali ili prepustili sudbini. Znam zašto sam ga ja uzela. Iz sažaljenja, a ne zato što je bilo slatko da curice imaju mace. 

A onda vam dođe neki stariji lik i jednako umiljatim glasom, kakvim vam je prodao priču, traži da mu pokažete svoju malu macu. Da pipne kakva joj je njuškica. 

- Vidi je. Na, na, na, na. 

Kao da ste i sami životinjica. Koju treba pripitomiti. 

Nedavno sam slušala Mohanjija, u jednom od onih videa u kojima govori o životinjama spremnima za klanje, kako ljudi koji su odabrali to zanimanje nikada ne gledaju životinje u oči. Da ih tako uče, kad ih uče ubijanju. Jer kad bi pogledali životinji u oči, vidjeli bi da se boji. Prepoznali bi život u njoj. I ne bi mogli obaviti zadaću. 

Onaj koji, videći da u drugom biću drhti isti život kao što je njegov, i svejedno se odluči na klanje, gubi nešto dragocjeno od svoje vlastite duše. 

Onaj koji je kadar ubiti životinju, kadar je ubiti i onog sličnog sebi. Pitanje je trenutka. 

Sljedećeg trenutka, stariji lik o kojem vam ovdje pričam, je uspio uvjeriti moju majku da je ubio moje mače, zato što mene (da, mene) jako voli, a ja sam prema njemu tako hladna. I to, da mu je bilo toliko neizdržljivo za podnijet, da nije znao što će od sebe. Htio me je nekako kaznit, da vidim što je to bol. Da osjetim istu bol koju i on osjeća. Kad ne možeš imat nešto što jako jako voliš.

Majka mu je postala saveznikom u ostvarenju njegove veze iz snova. Nije to nikakva tajna nikad bila. Niti izoliran slučaj, "naša posebna priča". Obični ljudi obično misle da je to sve jako romantično. Filmski!

Osobno mislim da me je prodala. Zajedno sa svim svojim majčinstvom. 

Tko je kadar oduzeti život. Svjesno. I s namjerom. Zaslužuje li divljenje? A sažaljenje?

čemu služe ruke? (8)

Povodom Međunarodnog praznika rada, red je da proslavimo rad ruku, koje ni kad miruju, ni kad su prazne, ne praznikuju.

Nadam se da se rukopisi dobro vide na vašim ekranima, a ako ne posjedujete adekvatan app za uređivanje slika ili prilagođavanje istih, sjetite se da su najbolje postavke, tvorničke postavke: sve što vam je potrebno, već je instalirano u vašem smartfonu, samo trebate znati kako se koristiti njime. 

Ne kaže se zaludu da su najbolje stvari u životu besplatne; nema potrebe za grčevitim šparanjima, što se više služite njima, to postaju sve bolje i bolje, a tad svaki dan postaje blagdan! 

Sve najbolje želimo svima, uživajte! 

poetry

original popis   

appendix 

music 

to be continued  ... 

#HappyLaboursDay 🌹 

#SaveSoil 🍃

moj strah si ti

Koliko se nesporazuma i fatalnih pogrešaka izdešavalo samo zato što netko nije razumio problem prije nego što je počeo određivati pravila koja bi ga riješila, jer je jednom nekome to uspjelo baš na takav način. 

Ima li vam ovo smisla? 

Ne govorim da su pravila nepotrebna, i da ih ne vrijedi stvarati ili određivati. 

Postoje neki koraci koje valja ponavljati, radi ubrzavanja procesa. Ali nikako ne prije negoli sami provjerite i uvjerite se da će baš ta formula funkcionirati dobro za tu određenu stvar. 

Inače se radi o slijepoj vjeri. 

Prvo test pitanje koje postavim samoj sebi jest: 

- Jesam li toliko gladna? 

Obično nisam. 

Međutim, taj odgovor obično razljuti sljedbenike. A činjenica je da živimo u materijalmom svijetu, u kojem se moraju slijediti neka pravila ponašanja. 

Kako sam sama, gdje god da došla, uvijek u manjini - ne znam, ima li vam ovo smisla, ali ako ne vidite ljude oko vas, mala je šansa da ćete se s nekime uspjeti dogovoriti oko zajedničkih interesa - to se očekuje da slijepo slijedim. 

Što, zapravo, i činim. 

Postoje dva puta. Neki put se sijeku, neki puta ne. 

Neki put vas prisile da slijedite, a ponekad vas puste da idete s mirom kamo vam srce kaže da treba ići. Da bi onda oni uhodili vas.  

I u tom je sva tuga. 

Da bi vas se pustilo na miru, morate pokazati da imate snagu ili spremnost ili mnoštvo iza sebe, koje je spremno na Otpor. 

Realno, ništa od toga ne posjedujem. Rijetki samo, da. 

Iz tog se razloga, mislim, netko sjetio da kaže ovim snažnima i naoružanima i spremnima na boj (za svoju stvar ili čiju god), da ste vještica, čarobnica, ciganka koja će vas proklet, skupa s potomcima do 12 koljena, ako vas ne puste na miru. I kao dokaz koji će učvrstiti tezu, pokazao prstom na vaše "čudno i drugačije" držanje, kretanje, izgledanje kakvo god da ono bilo. Da bi se, na koncu, i takvi unikati, počeli grupirat: oko načina češljanja, odijevanja, pjevanja, tihovanja... 

Jedino, ako vam je tijelo od sebe jako očito maštovito raspoređeno, na način da nečeg imate manjka ili viška: 

- Sve sve, samo ne bogalju. Njih ti bog čuva. 

Netko je glupim ljudima rekao da su lijepi, za razliku od nas, koji smo "svoji", pa oni povjerovali da su oni kanon. 

Tako sad imamo vojsku prelijepo istih koja se kreće na predvidljiv način, i upada uvijek u istu staru rupu. 

Oni se plaše nas, svejednako jako da bi ubili, istjerali iz zajednice, pustili da crknete od gladi i žeđi, ali im je važniji dojam koji mora bit u skladu s njima prelijepima. 

- Budi ljubazan, bogu će i oni na račun, jednog dana. 

Zamjena? Razmjena? 'Ko bi gori, dol' propada. Kotač sreće ili dia-ballon? 

Je l' to život čovjeka na zemlji? 

Ili bi moglo sve biti gore!

čemu služe ruke? (7)

 Epictetus, Encheiridion, 17

Μέμνησο, ὅτι ὑποκριτὴς εἶ δράματος, οἵου ἂν θέλῃ ὁ διδάσκαλος· ἂν βραχύ, βραχέος· ἂν μακρόν, μακροῦ· ἂν πτωχὸν ὑποκρίνασθαί σε θέλῃ, ἵνα καὶ τοῦτον εὐφυῶς ὑποκρίνῃ· ἂν χωλόν, ἂν ἄρχοντα, ἂν ἰδιώτην. σὸν γὰρ τοῦτ᾿ ἔστι, τὸ δοθὲν ὑποκρίνασθαι πρόσωπον καλῶς· ἐκλέξασθαι δ᾿ αὐτὸ ἄλλου.

Sjeti se da si samo glumac u predstavi koju je zamislio scenarist. Ako on kaže da je to mala uloga, onda je mala. Ako je duža, onda je duža. Ako on traži da budeš prosjak, odigraj čak i tu ulogu najbolje što možeš. Isto tako ako si bogalj, vladar ili luda. To je tvoja uloga, i odigraj je dobro. Nije na tebi da biraš. 

 W. Shakespeare, As You Like It, Čin II, Scena 7

 

All the world’s a stage,

And all the men and women merely players;

They have their exits and their entrances;

And one man in his time plays many parts...

Cijeli svijet je pozornica, a muškarci i žene samo glumci; svaki sa svojim ulaskom i izlaskom; a samo jedan čovjek u svom životu odigra bezbroj uloga … 

A)  Pucketanja prstima, pljeskanja, udaranja, bubnjanja. Ruke govore, doslovno i figurativno. Proizvode zvukove. Ponekad znakovitije i značajnije od neizgovorenih riječi. A ako ste dovoljno blizu da ih čujete ili na koji drugi način osjetite na koži, brže i efektivnije objasne, sve što je pjesnik stvarno htio reći. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: What you see or hear, may not be real (could be staged)... Pinch yourself to reality! 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

čemu služe ruke (4)

Khamsa, otvoreni dlan desne ruke, Fatimina ruka ili Fatimino oko, talisman za zaštitu od zla, posebno od urokljiva oka ili pogleda, koji povezujemo s mističnim religijama davne prošlosti, i koji danas, makar mi zapadno orijentirani (ako ovakva fraza uopće ima smisla), sa strahom i čuđenjem prepoznajemo na nakitu ili suvenirima koje nose ovi sa istoka, bila je prva asocijacija na pitanje zadano u naslovu. 

Zato što se obično prikazuje s otvorenim okom u sredini tog otvorenog dlana, najočitiji je primjer povezanosti oka i ruke. Ili prevedeno na jezik osjetila, između vida i dodira: Dodirom se vidi. Ne, može se vidjeti, nego se zaista - vidi. 

Da isto vrijedi i obratno, to mi kao slijepoj osobi, ne mora nitko objašnjavati. Dakle, pogledom ili očima ako vam je tako draže, se dira. Ne, može se dotaknuti, nego se zaista - dodiruje. 

Jednako kao što rukom možete nekome nanijeti zlo, ili mu donijeti pomoć, pokazati mu put, ili donijeti olakšanje, zaštitu ili usmjeriti bilo kamo, tako možete i pogledom, bez da izustite i jednu jedinu riječ, nekoga probosti ili zavesti ili jednostavno pustiti na miru. 

Jedno i drugo, naravno, ovise, možda i više, o načinu na koji ih tumačimo, nego o namjeri s kojom ih koristimo. Kada ih koristimo kao sredstvo komunikacije. 

U svakom su drugom slučaju, jednostavno, sredstva, alat za preživljavanje. U smislu da ćete rukom ubrati jabuku sa stabla ili uzeti kolačić iz zdjele, ako vam drago, dok okom možete samo opaziti gdje se nalazi. Ili u trenutcima dokolice, rukom ćete napisati pjesmu ili mijenjati kanale na tv-u, ako vam drago, dok okom možete samo pratiti točke i linije kako se izmjenjuju. Ili u trenutcima fizičkoga rada, rukom ćete oprati osjetljivi veš ili iskopati rupu neprijatelju, ako vam se hoće, dok oči možete pri tom činu i zatvoriti da vas ne izdaju.   

Pretpostavljam da zato i jesu izumljeni izrazi da se oči mažu, i da su oči samo za plakanje, dočim je ruka uvijek ruka. Bez obzira jeste li ju ukrasili kanom, tetovažom, umjetnim noktima ili izgriženima, dodir i silina pritiska, rijetko kada lažu. A mogu li prevariti? To je, mislim, stvar mozga. Namjere i tumačenja. 

Tako je Fatimina ruka postala simbol zaštite, posebno onih najranjivijih; žena koje su trudne ili pokušavaju zatrudnjeti, i djece, te onih koji nemaju drugog zaštitnika osim boga. 

Štiti li zaista, otvoreni dlan koji ćete pokazati onome tko je jači, fizički jači, od vas, ili ga pokazujete samo zato da ga sjetite na to, da ste vi goloruka i da se nećete boriti s njime, čak ni ako vas prilike prisiljavaju na to, a da je on, u usporedbi s vama, naoružan, makar samo mišićima i mnoštvom koje je skupio iza sebe, i da računate na samilost, ako ne na poštovanje i zdrav razum. Jer božanskom se oku ne može uteći. 

Onome svevidećem oku, koje svatko od nas posjeduje, čak i oni koji ga nisu svjesni; neki to zovu Savjest - ono nešto što nam svima bliješti iznutra. 

Neki put da oslijepi ili zaslijepi, a neki drugi da osvijetli i pokaže put.  

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.

mnogookost (19)

Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima. 

Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više. 

Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno. 

Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto? 

- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu! 

Jer su ukras ugodan za oko? 

Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti? 

Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas. 

Sasvim nalik nama. 

nutra - van

Mlada je mama skuhala kašicu, sve prirodno iz eko uzgoja, kontrolirano i po provjerenoj proceduri, i uzbuđeno utrpala punu žlicu u ustašca svojeg mladunčeta. 

Dijete je zaplakalo, i njoj je bilo neugodno, da netko ne bi, čuvši krikove, pomislio da ga zlostavlja. 

Brzo je pozatvarala prozore i vratila se svojim naporima da nahrani čedo. 

Nije joj bilo jasno u čemu je stvar: majka marija i sve njene prijateljice su pričale kako se njihova djeca u tome "guše" od gušta. Kako je to prekrasno nešto, a ne samo zdravo. 

Sve je napravila kako je čula i vidjela od njih. Ponovila točno sve korake. Što nije u redu s njenim djetetom?? 

Svekrva, jetrva, šta joj ta žena već dođe, je utrčala u kuhinju i vidjevši da je dijete crveno od plača, viknula: 

- Pa jesi li pustila da se o'ladi? Ne direktno sa vatre! Izgorit će joj pluća! 

Mlada je mama gorko zaplakala: kako joj je to mogla reć? zar ne vidi koliko se trudila? kako je sve očistila, pripremila, servirala, u one nove zdjelice specijalne za bebe??? 

Nije joj ništa rekla, naravno, progutala je uvrede, neće se ona spuštat na te razine, ali doće maca na vratanca, kad tad će se to njoj vratit. 

Mladi je tata, vrativši se s posla, primijetio da je mamica tužna i žalosna, i ona mu je sve rekla, i kako se ona trudila i kako se svekrva OPET istresla na nju, i kako to sve teže podnosi. 

- Ljubomorna je jer vidi kako si ti dobra i zgodna i kako te ja puno puno volim. Pusti ludu nek govori! 

To su vam ti komplicirani obiteljski odnosi. Mutatis mutandis. Isti u svakoj velikoj zajednici.  

Meni je ova priča pomogla da shvatim, zbog čega je osjetilu vida dana toliko veća prednost pred ostalima. 

Nitko zapravo ne gleda svojim očima, gleda tuđima. 

Naravna stvar da očima ne možete vidjeti toplinu ili hladnoću, to gledate kožom. Rukama, licem, jezikom. Ima naravno nečega i u iskustvu, i u sjećanju, točnom oponašanju viđenoga. Ali koža je daleko glavnije osjetilo od oka. 

Malena je uvijek bila boležljiva, dijagnosticirana joj je astma dok je bila u povojima, ali nikad nije morala koristiti pumpicu, i uvijek je imala slatke kraste po usnama i obraščićima. 

Tako je pisalo u kartonu, i tako se svima pripovijedalo. 

Ja ne znam kako izgledaju slatke kraste, a kako gorke, ali prije mislim da se radilo o opekotinama. 

Druga kćerkica nije imala dišnih ni kožnih problema, iako je naslijedila i sobu, koja je ispala glavni krivac zbog vlage (bilo je preinaka i preuređivanja i izoliranja i štemanja i gletanja), i robu i roditelje. 

O njoj se brinula patronažna, jer se mama teško oporavljala od šokova koje je doživjela u rodilištu. 

 

~~~

Poremećaj u prehrani je najčešća i najteža boljka našeg vremena, bilo da se radi o pretrpavanju hranom, ili odbijanju iste, ali nekako slutim da je razlog ovakav kako vam opisujem. 

Važnije je oponašati druge, nego slušati vlastito tijelo. 

Kad ovo kažem naglas, žene me obično zaskoče onom o pasenju očiju, štogod da to bilo.

- Uf, kad bi slušala tijelo ne bi prestajala žderati. Koliko su oči gladne. Nemaš ti pojma. 

Da, nasreću. 

Usput, jeste li ikada vidjeli kako slijepa osoba jede? To je zato što ju nikad niste ponudili. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit... 

Da, ali šta? gdje? čime? 

Je li čvrsto ili proljevasto? 

Razumijete? 

:D 

Druga stvar koja se da primijetiti jest da ljudi razumiju da doživljaj i iskustvo svijeta, s pripadajućim reakcijama, dolazi iznutra. Ali kao da nisu sigurni što to točno znači, ni kako izgleda: kao ovdje sa slatkim krastama, ili uopće s alergijskim reakcijama na hranu ili pelud ili štogod. 

Tijelo se brani, izbacuje, pocrveni, nateče ili se ospe točkicama. Uzrok - nepoznat. 

"Ajmeee šta ti je to modro na nadklakticamaaaa" pa peri deri, a ako se ne da oprat, "Ajmeee biće ti je nešto naškodiloooo. Možeš li se sjetit šta si jela?" 

Oh neee, nije moguće da sam te ja malo jače za ruku uhvatila.

 

p.s. 

Curica iz ove priče je sada studnetica sestrinstva, želi raditi na dječjem odjelu, da bi mogla pomagati djeci poput sebe, i iz svima nerazumljivih razloga, ne podnosi majku. Majka se tješi da je mala ljubomorna na nju (jer vidi kako je ona uvijek lijepa i sređena i kako je svi paze i vole). Selo kaže da mala vidi kako joj majka pati pa ne želi ponavljat njene greške. 

Mala ne misli ništa, ponekad je grize savjest jer je prirodno da su djeca privrženija majkama nego strancima pa ne zna što to s njom nije u redu, ali osjećaj naoko bezrazložnog straha, od te nježne žene, je prisutan i jak.

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave! 

očevi i kćere

- Nema ništa ljepše na svjetu nego kad te djete pogleda u oči i kaže "mama". Ništa nevinije i čistije.

A onda se dijete slatko nasmijalo, prstićem pokazujući na sve nas koji smo sjedili u krugu, kao u brojalici "en-ten-tini" i "eci-peci-pec", svako je žensko lice imenovalo sa "mama", a muško "tata". 

Na predavanjima iz Komparativne gramatike sam čula da riječ "mama" ima veze sa hranjenjem, sisavci se navodno glasaju s "ammmm" onda kad su gladni, kad traže da im se udijeli, ili kad im prija okus hrane u ustima. Zvuk, koji mogu izustiti svi, bez obzira na to imali jezika ili ne. Naučio nas tko tom jeziku, ili ne.

Značenja i tumačenja smo nadodali sami. 

Moje je mišljenje da djeca, uopće, a ne samo specijalna, nisu vezana niti svjesna toga tko im je biološki roditelj. Pogotovo u ovim vremenima kad ih se sprati u jaslice prije negoli su pravo i progledali. Mama je osoba koja gleda da budeš na sigurnom i suhom i da nisi gladan. A tata? Tata je lik o kojem će nam tek čitati u bajkama. 

Uvijek odsutan i djelom i odijelom. 

Uvijek prisutan kao slutnja pomoćnika ili zaštitnika, koji, ili nikada ne dolazi ili dođe prekasno. 

Uspomena, ako se tako može nazvati, na mog oca je vezana za njegovo nastojanje da mi pokaže na kakvih su se igara igrala djeca kad je on sam bio dijete. 

Sjedili bi u vrtu, ili na plaži, i on bi tražio kamenčiće koji su u ruci dobro stali. Ne mogu se sjetiti po čemu su bili posebniji jedni od drugih, ali to ni tada nisam mogla znati. On bi prilično nervoznim glasom ponavljao: "Vidiš! Vidiš! Di sad gledaš?", a oblutci su opasno zveckali u njegovim velikim šakama. 

Igra je bila u tome da tim oblucima koji su u ruci dobro stali, gađa i pogodi, kamenčić, ili travku, ili mravinjak ili što mu se već gađalo, dok ga ne "izbije".

Kao i svoj djeci na svijetu, i moje je omiljeno pitanje bilo "zašto?". 

- Zato što strši. 

- Zato što je ružan. 

- Zato što nije ni za šta.

- Zato šta se muva bezveze. 

- Zato šta smrdi. 

- Zato šta mu treba pokazat ko je gazda. 

- Zato što je drugačiji, različit, smeta. 

Ako dijete može mrziti, iako sada znam da je, ono što zovemo emocijama, ugođaj koji pokupimo iz okoline, tad sam ja mrzila njega. Mogućnost, ako ste dobro pročitali prethodnu rečenicu, da to nije moja, nego emocija, koja bi me preplavila preko oca, sada dosta toga rješava i olakšava. 

Može li netko mrziti kamen? Može li se mrziti "za igru"? 

Ja sam to tako zapamtila. 

U svojoj sam dječijoj glavi smišljala izgovore, opravdanja i molbe koje bi učinile da ta zla igra završi što prije: 

- Ako strši, ističe se zato što je ponosan zato što je poseban, ništa ne čuva za sebe, želi da to nešto svi vide. 

- Ako je ružan, ljepota je ionako u oku promatrača.

- Kako to misliš da nije ni za šta? Pa sve što je od boga stvoreno, ima neki razlog. Ako sad ne radi ništa, to ne znači da ne radi nešto onda kad mi ne gledamo. 

- Oh, on se muva bezveze, a koliko samo ljudi glavinja okolo i štetu pravi, pa njih ne gađamo kamenjem. 

- A meni baš lipo miriše. 

- Kad bi svi bili isti, bili bi dosadni. 

Nisam nikada, naravno, uspjela ni jednu od tvrdnji izreći naglas. Prije nego bi došla do riječi, grlo bi mi se napunilo suzama tako da pluća nisu mogla udisati zrak, i zamišljala bi da sam riba, koja nema uši i koja nema jezik, i kojoj se neko veće biće smilovalo pa joj dugi rep pretvorilo u noge, tako da može pobjeći čim dođe u priliku. A kad jednom dođete u priliku, onda ne prestajete trčati. Ostavljajući iza sebe jedini zvuk koji mogu stvorit zatvorena usta. Kao sonar. Odbijate se o pretrpani prostor niti ne znajući kakvih možda blaga u podmorju ima. A ima ih, sigurno. Jednog ćete se dana svega prisjetiti.

Mama je mislila da imam problematične sinuse, jer joj je pedijatrica rekla da nemam astmu ni bronhitis ni upalu pluća, pa je skoro svaki mjesec kupovala nove kapi i novi inhalator, jer bi zaboravila da i jedno i drugo već odavno ima. 

Kupi lijek, odvedi je doktoru, trči u apoteku. Stalno nešto!! Nikad mira s tom malom. 

- Mama? - riječ koja bi mogla uljepšati sve. 

- Tata? - pet minuta razorne pažnje nakon koje se uvijek osjećate krivcem. 

Nisam željela sudjelovati u njegovim igrama. Nisam htjela znati: Onaj tko "za igru" može izudarati kamen, koji nije ništa kriv i koji se ne može ni braniti ni vikati ni plakati ako ga boli, sasvim sigurno bi izudarao bilo što i bilo koga tko ostavlja dojam bespomoćnosti. 

Tako sve počinje. 

Naši ljudi kažu "tvrd ko kamen", ako žele reći da je netko škrt, tvrdoglav, neumoljiv, bezosjećajan. 

Ima i onih koji kažu "čvrst ko stijena", ako žele reći da tog nekog ništa ne može poljuljati u uvjerenjima. 

Nitko ne može reći da netko nije vidio sličnost ili razliku, onoga što smatramo živim, i onog za što tvrdimo da je neživo. 

Iz mojega očišta, sve je živo.

recidivisti

Otkad pamtim, popularno je bilo etiketirati ljude kao drogeraše, na osnovi raširenosti zjenica. Nitko, naravno, iz kruga mojih tadašnjih poznanika, nije znao, trebaju li zjenice biti jako sužene ili jako raširene, ali svi su jedni drugima unosili, najprije, lica u lica, a onda kažiprste: 

- Jesi, jesi, vidi ti se po očimaaaa!!! 

Mislim da je fora bila, tko će kome prije. 

Svaki gradić je bio Drogir, svaki kvart svakoga gradića drogeraški, smetlarski ili siromaški.Ovisno o tome, tko o kome govori. 

I svako malo se pojavljivala neka nova, još neotkrivena ali čarobna, prirodna ili sintetska(?) supstanca, a svatko je poznavao nekoga svoga tko to ima, ili može nabaviti. 

Slično kao što je ovih dana, popularno znati tko ima protuotrov za buster za covid. 

Ne znaš što je to, ali SVI su rekli! 

I sad, kad ste u tome SVI, valjda ste si Velik. Baš, baš. 

A kad ste velik, i od šećerne vodice vam je sve haj flajt. 

A kad poletite baš visoko, onda vidite da ima još onih koji ne znaju to što znate vi, i bude vam ih žao. 

- Nemoj ti mene, brate, žalit. Ti si u toj igri, a ne ja. 

- Aaaaa, jesi, jesi, vidim ti po očimaaaa!!! 

I tako krene druga faza igre. 

Vi ste u drugom filmu, i ne berete brige. O tome što ste možda glavni sporedni lik nečijeg tuđeg filma. A taj tuđi film vrte oni SVI koji su tamo poviše rekli da ste đanki. 

Ako krenete skupljati one koji će govoriti u vašu korist, imate rat. Tako je to, valjda, od vajkada. 

Kletva ili kleveta, razlika je u tome što je jedna od njih zakonski upisana i gonjiva, iako nedokazljiva. =

Ali što ako ne znate za sve ovo? Što ako ne možete znati, ili možete znati, ali se ne možete braniti? Ili ne želite. Jer nemate od čega.

Ako sami ne vidite isto kao što vide i svi drugi. Ako sami ne čujete isto što čuju i svi drugi. Jer vam je senzorna aparatura drugačije ugođena. 

Ponašate se čudno, jer ne oponašate tuđe pokrete i geste. Zvučite čudno, jer vas rijetko čuju pričati, pa im je svaki glas koji izustite - "čudno nešto". Krećete se sumnjivo, dočim se krećete pažljivo. Oprezno. Sporo. Jer vas se istreniralo da morate tako, inače ćete se razbit. Ili ćete razbit nešto drugo. 

Znate ono, kad obični ljudi hodaju polako, oni se šeću. Ili su toliko dobri da ni mrava ne bi zgazili, pa zato. 

A vi niste obični ni po čemu. O vama se ne zna ništa. I samo je pitanje trenutka kad ćete explodirat i prema van! 

A stalno ste po bolnicama. Stalno se prenemažete, i stalno vam je zlo. 

Nema tu lijeka. Nema tu povratka. Sa zla puta. 

A zdravstveni sustav se toliko trudi oko vas. I sve. 

- Ali on jednostavno neće!

Zato je dobro preventivno svoju djecu prozvati Anđelima, osnovat udrugu koja je stručna u davanju procjena, borbi za povlastice, i pružanju podrške certificiranima. 

Bez potvrde struke, nikom ništa! Niti ne priznaj, niti prepoznaj! Slično po sličnome. Ili različno od toga.  

I kako je bilo upisano u početku, tako i sada i vazda u vijeke vjekova.

 

I kako uopće znati, je li netko namjerno zao, da se stalno vraća istom zlome putu, ili da su mu prosto, prosti ljudi nalijepili etiketu?

ogledala čije duše?

Ljudi kažu da su oči ogledala duše. Pa sa strahom pogledaju prema slijepoj osobi: 

- Ona ne vidi - ona nema dušu. Šapatom.

Neki drugi po očima "znaju" kakav je netko "u duši".

Ti ne vidiš, pa ne možeš znat.

Znači li to da si laka meta? 

Samo da ponovimo ono očito: 

Dakle, u tuđim očima ili po tuđim očima, ne možete znati što je komu u glavi ni kako se taj drugi osjeća.

Ali u očima drugih se može ogledati - ako znate gledati, ako ste čist u glavi i čista srca - vaše vlastito duševno stanje. 

To je ono što se u psihologiji zove projekcijama: 

ono što si sami zamislite prebacujete na prvu osobu koja vam se zbude. 

Jedni smo drugima ogledala. 

Vjerojatno su slijepi ljudi ti koji su sretni, budući da su oslobođeni predrasuda o očima koje se sjaje, cakle ili žare. Te to ne prevode nikako. 

Jednostavno vas neka ili nečija prisutnost može učiniti nemirnima, a neku drugu izdržavate lakše. 

 

Čiste od slika sa površine, najbolji pokazatelj toga što vam je na duši, mogle bi biti baš oči slijepe žene. 

 

(zato su, pretpostavljam, tako strašne)

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

rengenske oči

Ovako to ona ispriča:

- Bolila me ruka pa nisam mogla radit po kući, a vidim sve mi šporko. I uzmem samo malo vima za oprat lavandin, kad ono nešto ko da me gurnilo s leđa, svom snagom sam tresla glavom u lavandin. Opće ne znam šta mi se desilo. Ničega se ne sjećam, valjda sam izgubila svijest. Kako to najedanput, stravična bol. Ko da se prišulja..Skroz iznenada. 

Svi smo mi slijepi na svoj način. Biramo što ćemo vidjeti. A čemu ćemo naknadno smislit opravdanje. 

Obično, zbog mira u kući, odlučimo vidjeti sve isto kao ona osoba koja "vodi glavnu riječ". Ili ostavlja takav dojam. 

Znate onu školsku: tko se prvi složi s vama, taj je najpametniji. 

Prva dvorska dama. Najbolji prijatelj. Osoba od povjerenja. Ona na koju se uvijek može računati.

Dvorske lude ulogu, dobije onaj tko ne može ne izreći da on sam vidi nešto drugo. 

Satiričar. Ili naivac. 

Dežurna budala. Ili dijete nevino iz Careva novog ruha. 

Liječnica ju je poslala na snimanje, i nisu joj falatibože, ništa našli, nema zla. Ruka je, doduše, natučena, to je još odprije bilo, ali falabogu nema loma. 

Kaže, sva hepi, govori: 

- Kako su prije bili davali one velike crne plastične slike sa rtg-a, pa si mora pazit da se di ne škorca, jer ti onda neće specijalist moć točno pročitat šta vidi. A sad sve fino, gospodski, daju ti na cd-u.. 

Inače, bolnica ima obavezu prijavit nadležnim službama ovakve slučajeve očitog obiteljskog nasilja, ali to nikad ne čini. 

Dapače, ako se obratite tražeći pomoć, reći će vam "raspitajte se sami" ili "svaka preporuka bi bila kontraproduktivna pogotovo sad kad se osijećate ranjivo",

- Da se ne osjećam ranjivo zar bi tražila pomoć?

Kako nama sustav izlazi u susret, a mi o njima tako. 

invazivna vrsta

Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima. 

Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar. 

Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine. 

Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga. 

Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.

Jednostavno, nije pametno govoriti puno. 

Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama. 

Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka. 

Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi. 

Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit. 

Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.

Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva. 

Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas. 

Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe. 

-.-

Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?! 

-.-

Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.

preobrazbe (2)

Ja sebe ne doživljavam kao slijepu osobu, iz prostog razloga što sam ona osoba kojoj svi lažu, za njezino dobro, naravno. Ako dopustite ljudima da vas pretjerano štite, tek tada gurate samog sebe u super ekstra ranjivu skupinu. Ne samo zato što drugima dopuštate da vam upravljaju životom, nego zato što se, u našem slučaju stvar svede na onu: slijepac vodi osobu oštećena vida. Vi ne vidite stvarno, on ne zna što vidi. Njemu se njegov svijet podrazumijeva, isto kao što se vama podrazumijeva vaš. Ne govorite istim jezicima, iako koristite iste riječi. Vi biste se kretali pažljivo i polako, on vas gura pred sobom. U materijalnom svijetu, on je jači, brzo se naučite pokoriti. Ali materijalni svijet nije sve. A u tome Svemu, on je doslovno 'dz'.

Zato - joga.

Inner Engineering je klasična joga prezentirana na moderan način. Bilo bi lijepo, kad bi nam vodiči makar poslušali onlajn tečaj.

intervju s tri vještice

Prošlo je dosta vremena otkad je Carlos Castaneda zapalio maštu svojih čitatelja o mogućnosti viđenja realnosti na drugačiji način nešto što je to uobičajeno. Ipak mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Kako riječima objasniti ono što još nije u našem iskustvu? 

U takvim mislima, krenuli smo prema Los Angelesu, napraviti intervju s trima ženama iz njegova klana: Florindom, Taishom i Carol.

Pitali smo Florindu, zbog čega je ženama trebalo toliko dugo vremena da progovore o ovim stvarima. 

Florinda: Postoji fundamentalna razlika na koju muškarci i žene precipiraju svijet i uče iz njega. Žene moraju utjeloviti znanje prije nego se usude pričati o njemu. Dok muškarci grade mostove prema znanju, objašnjavajući ga riječima, žene to rade svojim životom. 

I jedan i drugi način su validni, ipak, razlika je neizreciva. 

Kad govorimo o energiji, muškarci idu prema znanju korak po korak, ali nikada ne stignu do samog vrha. Mogli bismo reći da se radi o piramidalnoj strukturi s vrškom prema gore. Što se penjete više, to staza postaje uža, i put strmiji i nepristupačniji. Kod žena, vrh piramide je okrenut prema dolje, izgleda poput lijevka u koji se znanje ulijeva. Ali još nedostaju riječi. 

Zbog toga ženi ne morate objašnjavati ništa, ona već zna, ona je povezana direktno s izvorom, preko maternice. Taj je organ, naslijeđena prednost, koju muškarci ne posjeduju. Oni na sve idu intelektom, mozgom, sve trebaju "shvatiti", ali to se nikad ne dogodi samo preko mozga. 

- Na koji način se, u svakodnevnom životu, ispoljava ta energija? Možemo li vidjeti gdje ili na što je gubimo?

Carol: Kad se osvrnete i proanalizirate svoj radni dan, vidite kada ste počeli osjećati umor i da "niste sav svoj", to će biti mjesto koje vam krade energiju. Pronađite uzorke, i pokušajte ih promijeniti kako biste mogli izbjeći da sljedeći put upadnete u igru heroja i/li žrtve. 

- Važi li isto i za muškarce i žene? 

Florinda: Proces je isti, ali radi se o tome koliko energije imate. Ako imate dovoljno energiji, možete se prebaciti automatski, ne trebaju vam nikakvi šamanski rituali, tipa posta i čišćenja tijela... 

Ljudi uglavnom troše svoju energiju na gluposti: kad, naprimjer, držim predavanja, mnogi dođu s bilježnicama i olovkama da bi zapisali moje riječi. Uvijek im govorim "Nemojte ništa pisati, sve je to besmisleno, samo slušajte i budite prisutni.", ali svejedno, većina nema pojma što se zapravo događa. 

Taisha: Ljudi nam konstantno govore, "Eh da sam barem u vašoj grupi, ja bih to ovako ili onako...", uopće ne razumiju da nema veze gdje se tko ili s kim nalazi. Sve počinje tamo gdje ste sad. 

Carol: Čarobnjaštvo zapravo nije nikakva zagonetka: radi se samo o poboljšanju percepcije. Nikakvi rituali, nikakvi plesovi, pjevanja, samo usmjerena pažnja, i neke tehnike koje će vam pomoći da se energetski poboljšate. 

Ono što sam ja vidjela jest da ljudi uglavnom ulaze u dvije kategorije: ili njih netko kontrolira ili su oni ti koji kontroliraju. U koju god da grupu upadate, vi ne vidite stvarnost onakvom kakva stvarno jest! 

Taisha: Kad počnete jasnije uviđati društvene uzorke koji vas "navode" na određeno ponašanje, tada ćete ih moći početi mijenjeti, ili barem izbjegavati ako vam škode. 

Odjednom, vaš šef ili tkogod da je taj koji vas kontrolira, nije više vaš mučitelj, nego vaše ogledalo u kojem možete jasno vidjeti zamku svakodnevice koja vas iscrpljuje. Kad vidite na koji način gubite energiju, možete se odmaći od "realnosti" i dopustiti stvarnosti da vas vodi dalje.

- Vratimo se malo na muški i ženski način percipiranja stvarnosti. Ako žene zaista imaju tu prednost, kako vi navodite, zbog čega ipak živimo u "muškom svijetu"?

Florinda: Muškarci imaju prednost u fizičkom smislu. Iako su "trokut prema gore", dakle, put prema višem znanju im je realno nedostupan, u ovom fizičkom svijetu, oni su sila. Nema nikakvog načina da žena dominira na ovom svijetu, oponašajući muškarce ili igrajući uloge koje joj oni daju. Mi bismo same, morale pronaći način na koji bismo se mogle izraziti i ostvariti. Razbiti taj prokleti krug imitiranja i napokon evoluirati u nešto novo. 

- U što biste vi to evoluirale? 

Taisha: Iskreno, ja to još ne znam. Neke žene misle da je stvar u maternici, pa rade na tome da otkriju na koje smo sve načine preko nje povezane s božanskim. Jednom su žene vladale svijetom, nečega tu ima. Ali, štogod da nam se dogodilo, zaboravilo se. Na nama je samo da ukažemo na to mlađim generacijama, pa ako se skupi kritična masa, tko zna... Promjena je moguća. 

Florinda: Jako je teško ići protiv ovog društvenog konsenzusa. Kao da kucate u kameni zid. To je kao oblak neprobojne magle, a kad naiđete na takvu blokadu, onda znate da ste nabasali na nešto čemu morate prići na energetski način. Kao kod tradicionalne kineske medicine, oni liječe tijelo kao da se radi o energetskom polju. Moderna zapadna medicina liječi tijelo kao da je objekt. Stalno nas uvjeravaju da je medicina napredovala i da je to pravi način, ali to nije istina. Danas imamo i sidu i rak i druge neizlječive bolesti. Dogodilo se samo to, da pojma nemamo što radimo.

Jedna je moja prijateljica nedavno preminula od raka crijeva. Imala je jako bogat društveni život, izvana je uvijek izgledala predivno, ali iznutra, rak ju je živu pojeo. Pitala sam je, zbog čega to radi, zašto muči sebe na taj način. Odgovorila mi je pitanjem: "Ali što će ljudi misliti o meni?" 

Umrla je, i ljudi svjejedno ne misle ništa. dobro. 

Ako ste i vi spremni platiti tu cijenu, izvolite! 

Don Juan nam je znao govoriti da smo poput majmuna koji je provukao ruku kroz usku rupu da bi uzeo neku hranu, ali kasnije nije mogao izvući ruku iz te rupe. Trebao je pustiti bananu, ali to nikako nije dolazilo u obzir. Eto, tako su i nas zarobila naša društvena očekivanja. Mislimo da imamo nešto dragocjeno, ali to nam samo krade našu životnu energiju. 

Izvor: https://toltecschool.com/journals/books/mb-issue-42-three-witches

o dvorskim ludama i o ludim prorocima

Fatuus, 3 - lud, budalast

Fatuus, -i, m. - ime Fauna kao proroka, žena mu je Fatua, -ae, f.

Harpasta je fatua Senekine žene, naslijeđena je od njezine obitelji. Nejasno radi li se o ropkinji ili članu obitelji. Ugl. žena služi zato da bi ih zabavljala, i vjerojatno preko tih šala govori istinu, koju bi, da je ispričana drugačije mogla biti shvaćena kao uvreda. 

Možda se radi o onom memento mori momentu, a možda je ova fatua začetnik dvorskih luda. Koje su kasnije zamijenjene čankolizima, jer netko nije dobro shvatio u čemu je vic. 

U pismu čiji dio prenosim, Seneka priča zgodu u kojoj se Harpasta pretvara da je slijepa, ali da sama ne zna da je slijepa, pa se žali da je postalo premračno.

"Caeci tamen ducem quaerunt, nos sine duce erramus et dicimus: Non ego ambitiosus sum, sed nemo aliter Romae postest vivere... Quid nos decipimus? Non est extrinsecus malum nostrum, intra nos est, in visceribus ipsis sedet, et ideo difficulter ad sanitatem pervenimus, quia nos aegrotare nescimus."  

"Slijepci barem traže pomoć, a mi sami kad pogriješimo govorimo: Nije moja krivica što sam takav, ne može se u Rimu danas živjeti drugačije... Zašto tako lažemo? Nije zlo došlo izvana, unutar nas se nalazi, u našoj je nutrini, Zato i jest teško pronaći lijek, jer niti ne znamo da smo bolesni."

Seneca Epist. 50, 2-3