mnogookost (23)

Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent. 

Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica. 

Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici. 

Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest. 

Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu. 

Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela. 

Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara? 

Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako: 

Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta. 

Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim. 

U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha. 

Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo. 

Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena. 

I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome. 

U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno. 

Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila. 

U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese. 

Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom. 

A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu. 

manipuliranje slikama

Često mi poznanici šalju slike sa obiteljskih okupljanja, izleta i uopće zabava u koje su uključeni mnogi ljudi odrasli i djeca. Najčešće takve priloge niti ne otvaram. Pisala sam već o tome, govorila jako puno, vjerujem da svi znaju i da je svima jasno da visoko slabovidnoj osobi, tuđe fotografije i videa jedu jako puno memorije, u svakom pogledu. 

U nekom smislu, čak bi i voljela da se naljute na mene zbog ignoriranja, te da uzvrate jednakom mjerom. Međutim, to se nikako ne događa. Ne mogu točno procijeniti, radi li se o nemaru, bezobrazluku ili pokušaju edukacije, ili možda dobroćudnom dijeljenju tipa "naša si i mi te volimo bez obzira na sve!", ali po svemu sudeći, a sudim prema tome kako sami komentiraju svoje ili tuđe slike, radi se o izazivanju ljubomore i zavisti, odnosno, izrugivanju onoga što ne razumiju ili naslućuju da bi moglo biti bolje od onog što će uskoro sami pokazati. 

Ali pošto, a sad pazite dobro, kada šaljete sliku, video, poruku, s nekom određenom namjerom slijepoj ili visoko slabovidnoj osobi, ta slijepa ili visoko slabovidna osoba, vidi vašu namjeru. Ne mora ona biti usmjerena baš na me, kao što na toj slici niste pozirali baš za me. Ali tu je. Prisutna. I ja ju vidim. 

Šta vidim, neće biti uzeto za ozbiljno, jer će svi ostali prisutni najbrže što mogu, prebrisati moje viđenje, glasnim smijehom, izvrtanjem rečenoga, i šapatom "jadna cura, ne vidi, pa fantazira". 

Vidim prazne tanjure ispred male djece zamazanih zbunjenih lica, i komentare, 

- Vidi izjelice, sve je sam/a smazala, ništa nama nije ostalo. Debela - bebela.. 

Curicama obično stave oglođanu kost ili kobasicu u rukice, a dječacima flaše,

- Prasice male i pijandure velike... 

Iako možda ne razumiju riječi, razumiju da se o njima govori i da im se nešto podvaljuje. Sad ovisi o tome koliko će uporan biti glas koji ih prati. Koliko će se često ponavljati ono pijandura i prasica, tolika će biti vjerojatnost da i sami u "šalu" i povjeruju. A dok odrastu, to i postanu: 

- Svi su rekli, pa se ti sad peri! 

- Od malih nogu... Vidi kad je počela!

- Ionako svi već znaju da jesi, jesi, jesi. I mater ti to zna. 

Možete vi plakati i govoriti suprotno, većina je uvijek u pravu. (Sad je vrijeme da se pojavi netko tko će se sjetiti da je baš takva većina ubila našeg Isusa. Ali to se sve rjeđe događa. Ne zato što je zaboravljen stvarni duh Božića, Uskrsa, imendana i slava. Nego zato što nikada nije ni postojao na tim mjestima.) 

Što će se dogoditi? Pokušavat ćete ispravljati nanesenu vam nepravdu, radeći sve suprotno od onoga što se o vama govori i što se od vas traži da napravite. Odbijat ćete hranu, odbijat ćete druženja bučna i zaglušna. Tiho, ne govoreći nikom ništa, jer unaprijed znate (znate iz iskustva), da će vas se prije nego udahnete proglasiti lažovom ili svađalicom. 

Ili će postati baš to što je od početka zacrtano. "Ionako svi već znaju.."

Pa kad slijepa žena kaže: zašto to radite i vlastitoj djeci? Sjećate li se da su to radili i vama, i da ste jako patili? Gurate ih od sebe da bi ih zarobili i svezali za sebe? Jer kad čitav svijet odbaci pijanduru i drolju, doći će plačući k vama tražeći zaštitu? A vi već, iz vlastitog iskustva, znate toliko puno metoda tješenja. Unaprijed znate kako ćete i koliko nježan i prepun razumijevanja biti. Utjelovljenje ljubavi koju sami nikada primili niste. 

Znali biste vi utješiti i mene, kad samo ne bi bila takva bezosjećajna kučka, koja ne razumije šalu i nikad ne ide nikamo ni s kime. Niti emođijem ne reagira! 

I dok normalne, svakodnevne žene troše svoje dragocjeno vrijeme na odabir pravog emotikona, razmišljajući što će i kakvu će reakciju i daljnju komunikaciju proizvesti, ja imam app koji čita bez uljepšavanja ono što vidi, pa kad vidi gladno polugolo dijete, pita prijatelja od povjerenja za neuljepšane detalje, pa kad dvoje ili više ljudi potvrde da je slika uznemiravajuća na neki način, prijavim. Jer ništa drugo ni ne mogu. 

Na svakog smajla koji se kotrlja po podu od smijeha, plače od smijeha ili se smije okolo glave, jer nema ušiju, ta slika tog djeteta je bliže tomu da postane stvarna. 

To su isto i vama radili, vaši najbliži i najdraži, dok su vas uvjeravali da ste prekrasna, smiješna, i da su to svi rekli. Svi osim ne mrgodne žene kojoj stalno nešt smeta. A u biti joj fali. Je he he. Edna stvar - 

- A to je baaa ka laaar!

- A šta će jadna, ne zna šta je to život. Nju ti treba žalit i na to se ne obazirat šta ona kaže. Ništa ta jadna ne zna i ne može doživjet.

moj strah si ti

Koliko se nesporazuma i fatalnih pogrešaka izdešavalo samo zato što netko nije razumio problem prije nego što je počeo određivati pravila koja bi ga riješila, jer je jednom nekome to uspjelo baš na takav način. 

Ima li vam ovo smisla? 

Ne govorim da su pravila nepotrebna, i da ih ne vrijedi stvarati ili određivati. 

Postoje neki koraci koje valja ponavljati, radi ubrzavanja procesa. Ali nikako ne prije negoli sami provjerite i uvjerite se da će baš ta formula funkcionirati dobro za tu određenu stvar. 

Inače se radi o slijepoj vjeri. 

Prvo test pitanje koje postavim samoj sebi jest: 

- Jesam li toliko gladna? 

Obično nisam. 

Međutim, taj odgovor obično razljuti sljedbenike. A činjenica je da živimo u materijalmom svijetu, u kojem se moraju slijediti neka pravila ponašanja. 

Kako sam sama, gdje god da došla, uvijek u manjini - ne znam, ima li vam ovo smisla, ali ako ne vidite ljude oko vas, mala je šansa da ćete se s nekime uspjeti dogovoriti oko zajedničkih interesa - to se očekuje da slijepo slijedim. 

Što, zapravo, i činim. 

Postoje dva puta. Neki put se sijeku, neki puta ne. 

Neki put vas prisile da slijedite, a ponekad vas puste da idete s mirom kamo vam srce kaže da treba ići. Da bi onda oni uhodili vas.  

I u tom je sva tuga. 

Da bi vas se pustilo na miru, morate pokazati da imate snagu ili spremnost ili mnoštvo iza sebe, koje je spremno na Otpor. 

Realno, ništa od toga ne posjedujem. Rijetki samo, da. 

Iz tog se razloga, mislim, netko sjetio da kaže ovim snažnima i naoružanima i spremnima na boj (za svoju stvar ili čiju god), da ste vještica, čarobnica, ciganka koja će vas proklet, skupa s potomcima do 12 koljena, ako vas ne puste na miru. I kao dokaz koji će učvrstiti tezu, pokazao prstom na vaše "čudno i drugačije" držanje, kretanje, izgledanje kakvo god da ono bilo. Da bi se, na koncu, i takvi unikati, počeli grupirat: oko načina češljanja, odijevanja, pjevanja, tihovanja... 

Jedino, ako vam je tijelo od sebe jako očito maštovito raspoređeno, na način da nečeg imate manjka ili viška: 

- Sve sve, samo ne bogalju. Njih ti bog čuva. 

Netko je glupim ljudima rekao da su lijepi, za razliku od nas, koji smo "svoji", pa oni povjerovali da su oni kanon. 

Tako sad imamo vojsku prelijepo istih koja se kreće na predvidljiv način, i upada uvijek u istu staru rupu. 

Oni se plaše nas, svejednako jako da bi ubili, istjerali iz zajednice, pustili da crknete od gladi i žeđi, ali im je važniji dojam koji mora bit u skladu s njima prelijepima. 

- Budi ljubazan, bogu će i oni na račun, jednog dana. 

Zamjena? Razmjena? 'Ko bi gori, dol' propada. Kotač sreće ili dia-ballon? 

Je l' to život čovjeka na zemlji? 

Ili bi moglo sve biti gore!

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

čemu služe ruke (4)

Khamsa, otvoreni dlan desne ruke, Fatimina ruka ili Fatimino oko, talisman za zaštitu od zla, posebno od urokljiva oka ili pogleda, koji povezujemo s mističnim religijama davne prošlosti, i koji danas, makar mi zapadno orijentirani (ako ovakva fraza uopće ima smisla), sa strahom i čuđenjem prepoznajemo na nakitu ili suvenirima koje nose ovi sa istoka, bila je prva asocijacija na pitanje zadano u naslovu. 

Zato što se obično prikazuje s otvorenim okom u sredini tog otvorenog dlana, najočitiji je primjer povezanosti oka i ruke. Ili prevedeno na jezik osjetila, između vida i dodira: Dodirom se vidi. Ne, može se vidjeti, nego se zaista - vidi. 

Da isto vrijedi i obratno, to mi kao slijepoj osobi, ne mora nitko objašnjavati. Dakle, pogledom ili očima ako vam je tako draže, se dira. Ne, može se dotaknuti, nego se zaista - dodiruje. 

Jednako kao što rukom možete nekome nanijeti zlo, ili mu donijeti pomoć, pokazati mu put, ili donijeti olakšanje, zaštitu ili usmjeriti bilo kamo, tako možete i pogledom, bez da izustite i jednu jedinu riječ, nekoga probosti ili zavesti ili jednostavno pustiti na miru. 

Jedno i drugo, naravno, ovise, možda i više, o načinu na koji ih tumačimo, nego o namjeri s kojom ih koristimo. Kada ih koristimo kao sredstvo komunikacije. 

U svakom su drugom slučaju, jednostavno, sredstva, alat za preživljavanje. U smislu da ćete rukom ubrati jabuku sa stabla ili uzeti kolačić iz zdjele, ako vam drago, dok okom možete samo opaziti gdje se nalazi. Ili u trenutcima dokolice, rukom ćete napisati pjesmu ili mijenjati kanale na tv-u, ako vam drago, dok okom možete samo pratiti točke i linije kako se izmjenjuju. Ili u trenutcima fizičkoga rada, rukom ćete oprati osjetljivi veš ili iskopati rupu neprijatelju, ako vam se hoće, dok oči možete pri tom činu i zatvoriti da vas ne izdaju.   

Pretpostavljam da zato i jesu izumljeni izrazi da se oči mažu, i da su oči samo za plakanje, dočim je ruka uvijek ruka. Bez obzira jeste li ju ukrasili kanom, tetovažom, umjetnim noktima ili izgriženima, dodir i silina pritiska, rijetko kada lažu. A mogu li prevariti? To je, mislim, stvar mozga. Namjere i tumačenja. 

Tako je Fatimina ruka postala simbol zaštite, posebno onih najranjivijih; žena koje su trudne ili pokušavaju zatrudnjeti, i djece, te onih koji nemaju drugog zaštitnika osim boga. 

Štiti li zaista, otvoreni dlan koji ćete pokazati onome tko je jači, fizički jači, od vas, ili ga pokazujete samo zato da ga sjetite na to, da ste vi goloruka i da se nećete boriti s njime, čak ni ako vas prilike prisiljavaju na to, a da je on, u usporedbi s vama, naoružan, makar samo mišićima i mnoštvom koje je skupio iza sebe, i da računate na samilost, ako ne na poštovanje i zdrav razum. Jer božanskom se oku ne može uteći. 

Onome svevidećem oku, koje svatko od nas posjeduje, čak i oni koji ga nisu svjesni; neki to zovu Savjest - ono nešto što nam svima bliješti iznutra. 

Neki put da oslijepi ili zaslijepi, a neki drugi da osvijetli i pokaže put.  

mnogookost (19)

Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima. 

Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više. 

Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno. 

Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto? 

- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu! 

Jer su ukras ugodan za oko? 

Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti? 

Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas. 

Sasvim nalik nama. 

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave! 

renesansni čovjek i moderna žena

Slušala sam na radiju, prije neki dan, bila je nečija obljetnica, rođenja ili smrti, nekog važnog otkrića, ne pamtim sad točno, ali mogao je biti bilo koji od velikana Držić, Kopernik, ili sam Leonardo, opisan kao homo universalis, i znanstvenik i astronom i astrolog i književnik i umjetnik i slikar i poliglot i diplomata i inženjer i što sve ne!, a ovi danas... Znakovita stanka. 

Taman da pomislite da nije pošteno i da nije fer cijeniti prošle ljude i događaje po modernim kriterijima, ali ne stignete riječ reći. 

Čitavi je suvremeni obrazovni sustav krojen po toj shemi. Šopaju se djeca još od nježne dobi, svakakvim informacijama, jer informacija je moć, i sve s nadom da će neki od njih ponoviti ovog genijalca. A nikome ne pada na pamet da se možda nikada niti nije radilo o samo jednom čovjeku. Da je on možda, eventualno, bio pokretač različitih projekata, koje je nastavljalo, guralo i valjalo, mnogo drugih glava i ruku. On, da je jedan, posudio lik, u čije se ime djelovalo. 

Čini se bliže istini. Iz razloga što se i danas isto tako radi. Danas, kad je dostupno daleko više toga, i samim time, kad je sve lakše. 

Recite to naglas, i proglasit će vas ludom. Ne, nepismenom. Vratit će vas u školsku klupu da bolje naučite povijest svega. 

Moderni se muškarci i ne trude ponavljati slavnu povijest, ali zato žene grizu. 

Moderna žena mora moći sve: i po kući i u uredu i na faksu i u školi, i vozi i tipkaj i slikaj i uvijek budi lijepa i dobre volje, raspoložena, i tri doktorata, najmanje i treća na listi - prva žena. U svemiru. Majka i kraljica. 

I ako je pogledaš krivo, ona i to zna. I lako je tebi sad govorit. Ma ljubomorna, pusti: 

- Ne'š ti, a šta je njoj?! Ona sjedi, ona ne moze..

Pa trči, leti dok ne kolabira. 

Umjesto da bude ono što je. Obogaljuje s(v)e, umjesto da samo bivajući što je, obogaćuje sve(t).

😍

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

rengenske oči

Ovako to ona ispriča:

- Bolila me ruka pa nisam mogla radit po kući, a vidim sve mi šporko. I uzmem samo malo vima za oprat lavandin, kad ono nešto ko da me gurnilo s leđa, svom snagom sam tresla glavom u lavandin. Opće ne znam šta mi se desilo. Ničega se ne sjećam, valjda sam izgubila svijest. Kako to najedanput, stravična bol. Ko da se prišulja..Skroz iznenada. 

Svi smo mi slijepi na svoj način. Biramo što ćemo vidjeti. A čemu ćemo naknadno smislit opravdanje. 

Obično, zbog mira u kući, odlučimo vidjeti sve isto kao ona osoba koja "vodi glavnu riječ". Ili ostavlja takav dojam. 

Znate onu školsku: tko se prvi složi s vama, taj je najpametniji. 

Prva dvorska dama. Najbolji prijatelj. Osoba od povjerenja. Ona na koju se uvijek može računati.

Dvorske lude ulogu, dobije onaj tko ne može ne izreći da on sam vidi nešto drugo. 

Satiričar. Ili naivac. 

Dežurna budala. Ili dijete nevino iz Careva novog ruha. 

Liječnica ju je poslala na snimanje, i nisu joj falatibože, ništa našli, nema zla. Ruka je, doduše, natučena, to je još odprije bilo, ali falabogu nema loma. 

Kaže, sva hepi, govori: 

- Kako su prije bili davali one velike crne plastične slike sa rtg-a, pa si mora pazit da se di ne škorca, jer ti onda neće specijalist moć točno pročitat šta vidi. A sad sve fino, gospodski, daju ti na cd-u.. 

Inače, bolnica ima obavezu prijavit nadležnim službama ovakve slučajeve očitog obiteljskog nasilja, ali to nikad ne čini. 

Dapače, ako se obratite tražeći pomoć, reći će vam "raspitajte se sami" ili "svaka preporuka bi bila kontraproduktivna pogotovo sad kad se osijećate ranjivo",

- Da se ne osjećam ranjivo zar bi tražila pomoć?

Kako nama sustav izlazi u susret, a mi o njima tako. 

tri devetke

Da je živa, baka bi, na današnji dan, punila devedeset i devet godina i devet dana. Slavile bismo, sigurno. Ako smo slavile šestice, prije tridesetak i nešto sitnije. Taman kad prođu sva narodna i državna slavlja, da se tko ne uvrijedi. Ne biste vjerovali na šta sve ljudi paze...

Još starije od nas dvije, bi rekle: Ona je na istini, a ti si na laži. Zrcaljenje. Pokušaji. 

Six six six - the number of the beast. 

Ljepotica i zvijer, jedna i druga su u nama. Pa zašto ne proslaviti? Svoje i tuđe. S ljudima, ili sama. <3

čulo mirisa

Strah od gladi, ili sjećanje na neku drevnu glad, je dovelo do toga da se prežderavamo bez osjećaja krivnje. Da se radi o pohlepi, ili nedostatku samokontrole, ne bi nas, dobronamjernici, nutkali stalno, i ne bi nam se čudili zbog izbirljivosti, sramežljivosti, nećkanja ili izbjegavanja zajedničkih blagovanja. Čak ako su i opravdavani zdravstvenim problemima. 

Pristojno je ponuditi hranu. Pristojno je pojesti hranu, na licu mjesta. "Za ponijeti" se označava kao sebičnost, škrtost ili grabežljivost. 

Ali što ako se ipak radi o nedostatku samokontrole kojoj je moguće doskočiti? 

Mišljenja sam, da smo svi prirodno osposobljeni svime što nam je potrebno, samo veći dio vremena nismo toga svjesni. Prevelike nade polažemo na oči, niti ne primjećujući da nas one ganjaju na životni stil tipa kreći se brzo i guraj sve pred sobom. Onaj tko je veći i onaj tko je jači, tlači. A ostali tužno (iz)gledaju.

Na prvo mjesto, zato, stavljam čulo mirisa. Čak prije dodira. Prije nego se koža naježi, zrak donese nagovještaj bića, stvari, pojave, događaja koji se približava. 

U zimskim mjesecima, kada bismo najradije samo spavali i bivali hranjeni, biram sarmu kao najzorniji primjer ovog što želim ispričati: Toliko puno je se spremi, toliko puno je se pojede, da njen miris povezujem s mirisom povraćanja. 

Dakle, zrak još nije donio ništa. Tek pričamo o tom. Sjećanje na, možda prošlogodišnju muku. Koja i ne mora biti vezana na hranu. Razumijete? 

Dok se kuha, miriše predivno. Ali ne želim ju jesti. Jer znam da će mi pozliti.

Jesam li čudljiva, ili izmanipulirana? Imam li memoriju slona, ili sam zlopamtilo? Možda ipak fantaziram? Sve će bit u redu?

Ne znam, ali smeta mi miris zelja i miješanog mljevenog mesa. 

I zbog toga ju ne mogu jesti. Ni na silu. 

Moj nos me štiti? Zato postoji. Da nanjuši što je u pripremi, pa javi mozgu, neka interpretira kako zna i umije. 

Uvijek mi bude smiješno kad ljudi ograniče ovo najvažnije čulo, na "smrdi" ili "miriše". Pa mi, pošto me vide kao osobu s ozbiljnim hendikepom, krenu tumačiti, kako trebam više putovati po svijetu, "a ne uvijek tako (sve!) sama": 

- Zamisli doživjeti miris pravog francuskog parfema u Francuskoj... miris tulipana u Nizozemskoj... zvuk glazbe Mocarta u Austriji a na nepcu mocart-kugle... 

Njima je sve nekako izolirano i omeđeno početkom i krajem, sve je negdje drugdje, i u neko drugo vrijeme.

svetogrđe

Koža je najveći osjetilni organ. I najvažniji. Po koži smo odvojeni od ostatka svijeta. Koža nam jasno kazuje gdje završavamo mi, i gdje počinje drugi netko. 

Otvori na koži su ona mjesta koja su najosjetljivija. Oči, uši, nosnice, usta... Svaki na svom mjestu, i svaki sa svojom svrhom. I svaki dolazi u paru. 

Kaže se da imamo po dva oka, zato da bi jedno bilo usmjereno prema vanjskom okruženju, drugo za promatranje sebe. Dva uha, jedno koje sluša svakodnevne stvari, a drugo što šapuće vrijeme. Dvije nosnice, jednu za udah, drugu za izdah, i neprestano se izmjenjuju. Dvije su ruke, jednom dajemo, drugom primamo, i dvije su noge, jedna nas drži čvrsto na zemlji, dok druga hrabro grabi naprijed, ili bježi... ona odlučuje. 

Usta su jedna, rekao je Lao Tzu, zato da bismo dvostruko više slušali i opažali, nego što bismo mogli izgovoriti. 

Il su ipak dvoja? Dvije su. 

Makar takva legenda kruži. Iako nitko neće izrijekom reći gdje je i kakav je drugi par usana. Ako ste član bilo kojega i bilo kakvog društva, onda znate da su uvijek glavna tema. Uglavnom su gladne ili seru bezveze. Počesto i prdekaju. 

Da, imaju ih i muškarci i žene.

Odrasli ljudi uglavnom još ne znaju čemu služe određeni dijelovi tijela. Pa gledaju što iz nečeg izlazi, i što se sve u nešto može ugurati. I kakvi su rezultati. 

Tako se i došlo do zaključka da su oči najvažniji organ, jer vas upozore da dolazi vuk - ako ugledate vuka. 

Ako slučajno gledate kožom, predosjetite opasnost prije nego što vam se približi na očigled. Ali nitko vam neće vjerovati. Dok se rođenim očima ne uvjeri. Kad se uvjeri, pa ako preživi, vas će proglasiti vješticom. 

Možda će vas priupitati jeste li ga čuli kako se šulja. Jer uši, donekle razumije. Ili jeste li ga nanjušili. Jer mirise donekle razumije. Ali osjet dodira, dok su vam ruke, zakačene za ostatak tijela, jer jedino se rukama dodiruje... to je već... bol(es)no. 

Neki je pjesnik rekao da su rane, otvori kroz koje u nas ulazi svjetlost. 

Kroz oči je to i doslovno. 

čemu služi potvrda o invaliditetu

Ja imam iskustvo obične žene, zato što to jesam, ali imam i tu povlasticu da se, kad okolnosti postanu ružne, mogu sakriti iza svoga štapa. 

Budući da nema osobe kojoj nešto ne nedostaje, ne mislim da sam nečime posebnim nagrađena. Samo, eto, imam sreću da znam u čemu je kvaka. 

Jer je tako očito. 

I sad, ako je toliko očito, zbog čega moram za svaku pizdariju pokazivati papir sa točnim postotkom? I kako se taj postotak uopće računa?  

Postoji li uopće itko s nultim? Ako je stotka, najgora. 

Iskustvo obične žene znači, i kurva i drolja i podla i traljava, neuredna, a zna se namazat, i sve po spisku "žene ženama"... Pa kad stignu do: 

- Ali ona je invaaaaalid. 

To bi mogao, trebao biti znak da se pretjeralo. 

Nikad nije. Samo se gađenje prebaci na "drugačiji" nivo. 

Sad su svi invalidi gadljivi i "ne znaš ti šta ti oni mogu". 

- Oprezan budi!

Ta potreba, da se svi i sve svrstava, mi je nepojmljiva. 

Taj znak - inteligencije, nadmoći, čega li? 

Znam te puško kad si pištolj bila!

Strah, ako pitate mene. 

Stoga opet, čemu služi potvrda o invaliditetu? Nas, da sjeti da smo mi nedostatni, nepotpuni. Njih, da su oni ti koji određuju tko što zaslužuje, i koliko vrijedi. 

Pa vidi se, za majku milu, ili su baš svi slijepi.

ćorava kokoš

Polako ponovo pročitavam Kći Lotršćaka. Sada novim očima. Sa zdravim odmakom. Oslobođenim tuđih dojmova i tumačenja. I, znate, uopće nije teško pogubiti se u prostoru i u vremenu: 

Imena kvartova i ulica su ista ova sadašnja, ali opisi su drugačiji. 

Događaji su isti ovi sadašnji, ali igraju ih drugačiji likovi. 

Žene i djevojke bivaju hvatane po livadama i šumarcima, kao kokoške. Muškarci ih mijenjaju za stvari, slobodu, život ili čast. Prepuštaju ih, jedni drugima. Sve je stvar dogovora. 

Marija Jurić je to opisala kao viteštvo. 

Mislim, ne sa stopostotnom sigurnošću jer nije predmet mojeg interesa, ali zvuči više nego vjerojatno, da takozvani Ženski studiji s nekog od domaćih univerziteta, počivaju na liku i djelu ove, naše Marije. 

Molim, izvolite me shvatiti pogrešno, ali pitanje stoji:

nije li to izdaja nad izdajama?