Da ste vi kojim slučajem upravitelj zgrade, direktor sektora za održavanje prostornog uređenja, voditelj tima za hitne intervencije, razredni starješina, specijalist savjetnik agencije za ovo ili ono, kojem je dano na znanje pisanim i razgovornim putem, te stoga mora biti svjestan opasnosti i rizika i kako se ono pravilno piše i izgovara, da u svojim redovima, ili pod sobom, kako god vam drago, ima osobu, iako se obično radi o više njih istih takvih različitih, koja se medicinski ili pravno, najčešće i jedno i drugo, broji u skupinu osjetljivih ili ranjivih, ne biste li, u kakvoj izvanrednoj situaciji najprije obavijestili nju o kakvoj promjeni u prostoru za koji ste zaduženi?
Tipa, ako znate da se radi o osobi koja se otežano kreće, a planirate ugraditi lift na zaključavanje, ne biste li najprije njoj rekli da to radite zato što joj želite omogućiti ili olakšati kretanje?
Ili ako znate da imate osobu koja slabije čuje, ne biste li nju obavijestili o novom načinu komunikacije s vanjskim svijetom, ako ste na primjer odlučili zamijeniti mehaničku bravu na ulaznim vratima sa onom senzornom koja je, budi to rečeno, vezana na interni govorni uređaj, odnosno, da ćete to ugraditi bez obzira na to što će joj to život - zagorčati?
A sad zamislite ovakvu mentalnu akrobaciju: što bi bilo i što bi se dogodilo da ste njih pitali trebaju li i žele li baš to, odnosno, misle li da će im to nešto vaše, ikako olakšati postojanje?
Ili u školskim prostorijama, a obično u ovakvim slučajevima ta stvar postane vidljivija većem broju ljudi, ako vas roditelji lijepo zamole da ne šaljete njihovo dijete u dućan po krafne ili na kiosk po kavu, ne mislite li da bi to bila prilika da i ostali roditelji kažu da ni oni ne šalju svoju djecu u škole da bi trčali učiteljima po gablece, umjesto što odluče izolirati ovoga koji to stvarno neće moći?
Umjesto toga, ustanovljeni su protokoli i agende s ciljem poboljšanja uvjeta života certificiranim invalidima. Certifikati se dijele na isti način na koji su se podijelile ocjene u školama. Nekad davno si bio zadovoljan s trojkicom iz tjelesnoga ako je bila petica iz matematike, ili obratno. Tko nema u glavi, ima u nogama! Sada svi imaju petice iz svega. Osim onih koji nemaju roditelje da im ih "srede", ili sami još nisu sasvim svjesni snage uvjeravanja prisnaženog vikom i suzama, da se ne zna više ni tko je tko, ni što hoće, a što mu stvarno treba.
Korupcija počinje u malom. Ili u nama samima, pa se iz nas i kroz nas raširi prema vani, u društva. Društva često puta želeći riješiti sitan problem, stvore njih puno više i puno većih.
Isto je, ako ne i puno gore, imati višak "odlikaša", negoli "debilosa".
Nismo svi isti, to ne postoji.
Postoje popisi kojima nastojimo stvoriti privid toga da jesmo. A onda postoje i teoretičari koji unezvjereno upiru prstima u ove koji nas pretvaraju u "robote i robove sistema", kao i u ove koji im se naizgled čine različitima, na jednak način.
Društvo ipak, za razliku od pojedinca, može ovog jednog prisiliti da pogleda u sebe i poradi na sebi. Dok on jedan ne skupi na svoju stranu i za svoju stvar - novo društvo. Pa imamo rat. Ili medijaciju.
Sad ću preformulirati pitanje iz uvoda:
Da ste kojim slučajem odgovorna osoba, kojoj je stalo do toga da društvo u kojem živi bude ugodno i sigurno za svakog, ne biste li se prvo pobrinuli za one najmanje među sobom, djecu, stare i nemoćne, mirne, tihe i bezopasne? Ili se makar potrudili da od mirnih ljudi ne stvarate problem?
No comments:
Post a Comment