Izračunala sam da mi treba oko dvadeset minuta da dovršim jedan redak novog mata koji sebi pletem.
Dakle, od pamučnih starih majica i pidžama, jastučnica i tavajola. Ništa se ne baca!
Izderala sam najprije vrpce, pa obojila prirodnim bojama, pa osušila, smotala u klupka. I sad pletem.
Slijepa Parka, jedna od sestara koje imaju posla sa tkanjem života. Koja je moja igra? Koja sam od tri?
Klota. Laheza. Atropa.
Prošlost. Sadašnjost. Budućnost.
Rođenje. Život(?) Smrt.
Izračunala sam, dakle, za jedan red mi treba cca 20 minuta vremena, života, i odjednom sam postala vrlo matematična. Sistematična sam uvijek bila. Morate, kad vas se, po rođenju, označi kao različitu, izraditi sistem da biste preživjeli u tuđem sistemu, po tuđem. Nitko vas to ne pita. Okolnosti vas prisile. Od onoga što nitko neće, izraditi život.
I dobro da me to zapada. I dobro da je tako. Lijepa je to igra.
A onda sam shvatila da nemam vremena, i da mi se žuri, i da nastavim li tako neću stići nikad. Nigdje.
Svejedno što nisam znala niti kamo? mi je žurno stići.
Nastojala sam ubrzati rad svojih ruku. Nastojeći požuriti vrijeme. Ili ga skratiti? Sa manje vremena što to dobivam?
Isto grama pređe.
Iste ove ruke. Iste igle. Isti punti.
Isto vrijeme. Isto teče.
Ja mirujem, ono se kreće.
Čudan, čudan san.
Ilustracija je urađena za projekt "SaveSoilSecureFuture - handprints, uz popratni tekst:
In the Tapistry of Life we were ment to hold our hands, not elbowing.
No comments:
Post a Comment